Lice

Necija koljena po mom nebu
prvi put su pazljivo puzala,
necija ruka moje zvijezde
okrugle i glatke
najljepse je iskrzala,
da lice na zvijezde,
da imaju krake
koji radjaju vesele zrake
s krilima.
I citavo nebo je u zagrljaj
jedan stalo
mjesec je k sebi povukla plima,
neko je svoje oci
na mom licu probudio,
i u meni jedno proljece
tiho, davno ukroceno
opet je rzalo.

I sad mi taj neko
na tebe tako lici,
tebe sjajnu i izmastanu.
Te ruke, te oci,
ko bi se tako usudio
i malo maste s dodirom
svile posudio
toj davno zamisljenoj prici.
Ko bi sem tebe
moje ruke srecom tako
lijepo umastio,
moje snove
kolacima od blata castio
i u meni sunce jedno nalozio.
Ko bi ove razbacane stijene
sto lice na mene
ljepse skupio i ukrasio
u tvrdjavu novu do neba poslozio.

Samo ti
cije ruke nisu od prstiju
vec sarenih ptica,
ti koja mjesto lica
imas svemir pun prostora
za sve tuge i tisine ravnica,
sto ispod hiljadu brezinih kora
gajis dusu koja mirise
na tople kamine najhladnijih zora.

Samo ti
sto moje nenapisane rijeci
mozes da naslutis
Ti
sto moje precutane rijeci
umijes jos ljepse da ocutis.
Ti
cije nebo se od svijetlosti lijeci,
uzmi moja rimovanja
za svoje ponocne harmonije,
zbog svega sto nikad bilo nije,
pusti da ti nacrtam
nasmijana lica
preko svega sto misli
tek da tuguje

Da ti pokazem druga neba
puna tvojih leptira
i krilatih lica
Da ti uvijek dodjem
s buketom proljeca
i predam ga tvojim
rukama od sarenih ptica.

Africi na jednim prstima