Sramota

Sramota me je što mojom starom ulicom
ispod mog prozora,
ne prolazi više ni moja želja,
sramota me što u svom džepu imam
gomilu papira i nekih podsjetnika
i nijednu iglicu bora,
sramota me je što mi treba slika
da bih se sjetio nekog lika drugara,
i što bar jednom mjesečno ne nosim
miris iz sela.

Sramota me što više ne učim da letim
na livadi gdje sam leptira
prvi put ganjao,
sramota me što se više ni ne sjetim
da sanjam brežuljak na kom sam
učiti sanjao,
sramota me što ne znam ni koga,
ni kako za to da krivim,
što ni moj najmanji san
na tom brežuljku više ne živi.

Sramota me što više ne gledam
kaubojske filmove i navijam
da indijanci pobjede,
sramota me što ne vjerujem više
da maslačci, kad pobijele i osijede,
postaju krila leptiru,
sramota me i što više ne vjerujem
da najbolji ljudi, kao brkate dede,
nikad ne umiru.

Sramota me što me ptice moga neba
sve teže razumiju,
što me cvjetovi i većina trava
više ne poznaju,
sramota me što me mrvice hljeba
u rukama mrava,
više na igru ne zovu i ne raduju.

Sramota me je i toga
što znam baš šta je sramota,
i što ću i tebe između ostaloga
što ovo čitaš, sad rastužiti malo
za jedan dragocjeni, trenutak života,
dok se negdje sunce baš jako smije,
i sramota me je sad
i čitave ove pjesme sjetne,
sramota me je jednostavno što
sam sve više čovjek, a sve manje dijete,
zar tebe nije?

p.s.
al nije me sramota što ipak znam
da kažem da me je sramota,
i ovo za najmanji san baš i nije istina