U očima korale, tajne morskih trava,
Čekao da sve ih dovuče u našu ulicu
Rekla je ne mogu, teška mi je glava.
Rekao sam gledaj, gledaj dublje, jače
Ne daj da se zvijezde nebom bez nas kače
A ona je ćutala, ćutljivo malo pače,
A negdje duboko, znao sam da plače.
Parao sam zvijezde, leptire ubij’o
Pa s njima sve otrove u snove joj pretvar’o,
I sve ih u njene džepiće tajno sakriv’o
Na kraju se sav, od tajni išar’o.
Rekao sam ne daj, ne daj malo jače
Da nam nebom lako, tuđe kiše kače,
Pomozi mi vidiš mogu biti plava,
Rekla je poslije ću, puna mi je glava.
A onda su ptice ukrala nam nebo,
Zaigrale po zvijezdama što mogu najjače,
Zaboravih tad, šta sam najjače treb’o,
Da je na tom nebu, zagrlim još jače.
***Eto, sto peta, javno objavljena....zabrojao sam se kod
neke pa ne primjetih stotu. Izgleda da sam prestao da brojim
poljupce i pjesme...da ne pomislite da je tako sa onima koje volim
i pisem im pjesme...njih ne brojim, njih volim.
Od tih 105, 50 ce biti objavljeno u zbirci koja se sprema na svjetlo dana
za Knjizevnu omladinu Srbije.
Od tih 50 ja se nadam da 25 ima kojima ne bi zamjerili ni najveci kritici,
i nosozabadala...al najvažnije mi je da ce mi oni koji me poznaju, reci
da im se jedna bas, bas svidjela...da imaju svoju pesmicu a moju.
I eto mogu ja i kratku da napišem, da mi ne kukaju svi da zaspu do
pola poema. Sto kaze Balasevic, kod mene se u pjesmi i rode, i krenu
u skolu, i zaljube, i odu u vojsku i vrate se, i ozene i odu u penziju, i
citava prica...Da to su poeme. Mogao bih ja tako svaki drugi dan da napisem
ovakvu Santicevsku, il bar sedmicno...ali..Ove kratke mi dođu kao poljubac u
petnaestoj naspram poema koje su kao romanse za pola života.
Sad ukusi su razni, možda neko prvo preferira :-)
Hvala Vam svima koji me citate, i podrzavate u ovome.
Нема коментара:
Постави коментар