oslušni
te gomile krila sa Nila
kako dižu oči naših gusana
što kreću da se vrate
pjevajući pjesmu
koju ne umiju da shvate
o nekom svijetu što se guši
s hiljadama pokislih, zalutalih usana
što na leđima vuku vreće poljubaca
s kojima se njihov svijet pati i ruši.
Primjeti horde umornih mravića
i gladnih crvića,
što gledaju pobožno u oči naše,
napusti pogledom te zvijezde
poremećene vatre,
ne daj da te plaše
pozlate šupljih zuba,
drveća mrtva što prodaju ljubav,
ne daj da te prezir njihove šupljine satre
u ćoškove odbačenog cvijeća
koje bi neko drugi luđi
po cijenu života krao,
sjeti se, svako se toga sjeća,
kako ovaj svijet ima drugačijeg cvijeća,
kako je ovaj svijet za nas baš cvjetao.
Ne moraš da razumiješ pauka u ćošku
njegove tajne veze, jačinu mreže
i s kojom željom sve to veže,
ne moraš da shvatiš
ni rijeku mutnu, nadošlu
ni njene divljine,
ko ih to preže, za šta i čime,
ne moraš da umiješ da osjetiš
ove šupljine u nama,
osjeke suza i plime
i zašto smo zbog njih
uvijek tako isto puni,
a tako različito na hiljadu načina šuplji,
i te gomile tajni praznina,
zašto nečija šupljina prazninom odzvanja,
a nečija umije beskraje da sanja.
Ne moraš da saznaš
zašto su nekada neki mudraci
od glupaka sa srcem gluplji,
u ovom svijetu cvjetanja sloboda
dok po tebi stado tačkica
iz tuđih čežnjivih rečenica hoda,
samo, sve svedi na to koliko želiš
i koliko trebaš
da otkineš malo sa sebe tog viška neba
i umotaš u njega par bačenih sjemenki
cvjetova il zvijezda,
pa probaš da prodaš,
u bescjenje prodaš,
nekome uvijek nedostaje i treba
i cvjetova i zvijezda
neko je uvijek na kraju tek
svog nekog ledenog doba
il na početku toplog svijeta,
na zamahu cvjetanja i poletanja,
jer i ova planeta se u lopticu
plavog cvijeća smotala,
i cvjetala, i čekala na nas.
Pogledaj neke svoje
najdraže ruke često,
zagledaj se dugo i duboko,
da vidiš čime to neko
za tebe pravi u svijetu ljepše,
šarenije mjesto
zagledaj se i dublje dodirom
kože svojih ruku,
u tu laticu istine tih
što ne umiju kad odu da budu daleko,
tih dragih ruku što umiju
da ti oči razalate, pa ponovo poprave
iz hiljada malih zvjezdanih šrafova
i komadića svjetlosti,
pa ti u njima rascvjetaju još zelenije
i još zgaženije trave,
od još luđeg valjanja i sanjanja
da im nemaš šta na toj divnoj igri
da oprostiš,
prepun cvjetanja iz još zelene glave.
I ne daj, nikako ne daj da ti te divne,
krupne suze skrate i suze,
da te lažu kako se suvih očiju
cvjeta ljepše i jače,
ne daj do zadnjeg grebena
svoja mora slana,
ne daj ni metar svoje mokre sreće
da neko drugi za tebe otplače,
možda pokvasi slučajno neke tvoje
vatre najveće,
sačuvaj za doba ponora, bora
i samoće,
i ovaj svijet je sebično čuvao
kroz lave i tame, vatreno cvijeće za nas,
za ono naše vatreno sutra
za ovo naše mokro danas.
Pokvari često te brojčanike i sat
u svojoj glavi,
i podmaži te umorne zupčanike
u tim crvenim lokomotivama s usana,
vagoni nečijeg sivog neba čekaju
tvoj voz plavi,
da poplave da zaborave novčanike
pune ubijenog drveća, mumija listova,
prozori nečijih kućica i vozova
čekaju tvojih očiju blistanja,
tebe traže
i čuvaju jednu tajnu svih velikih cvjetanja,
poletanja i maštanja,
koja kaže-
ne rasipaj predugo krila i latice
po pogrešnim pistama i baštama.
Koliko je samo slika ružnih slikano
po pećinama
koliko se prilika tužnih, samih izgubilo
na slanim horizontima,
da bi tebi neko najljepšim riječima rekao
kako je sretan što te ima
među svim tim izgubljenim gostima
u tuđim srećama rukama, i cvjećima,
jer i ovaj svijet se rodio s prevelikom
željom i tugom
za velikim, toplim riječima i susretima
i bio prvi romantik u ruci sa cvijetom,
čekajući na uglu zvjezdanom, na nas.
Pa opet ovo nije pjesma za njega,
ni za nas,
ovo je pjesma onog našeg jata gusana
sa Nila što se vraća,
i što polako u letu sebe shvaća,
pjesma njihova koja te podsjeća
koliko je dobro
kad imaš čemu da se vraćaš
poslije svega,
i koliko smo najviše od svega
rođenog,
mi rođeni najviše zaljubljeni
u te velike umjetnosti susreta riječi i usana,
puni ludosti,
izgubljeni čitav život
učeći se vajanju ljubavi
i ljubljenju njene mudrosti.
Ovo je pjesma koja te podsjeća i moli
da odoliš zaboravu, da ne zaboraviš
sva ona cvjetanja i seobe cvijeća,
iz šuma iz mašta,
do ruku do bašta
do trenutka kad ti neko pokloni cvijet,
jer tad moraš, najviše od svih da znaš
kako je za nas cvjetao ovaj svijet.
Posvećeno proljećnom cvjeću koje umije da
cvjeta snažnije i bude prvo u svojoj generaciji
Нема коментара:
Постави коментар