u čijim zagrljajima praznim i gluvim
neko umije jače da plače očima suvim,
nad kojim to grobovima zvijezda
neko tek pjesmu najljepšu hoće da počne
i veseo dan kad odlaze slavuji.
Kuda se to ne odlazi bez mape povratka
dok se boje neba i šuma roje i mute
na suzama ostavljenog dovratka
kompasi ostavljeni vise i ćute,
ko da im objasni one čija putovanja
više ne trebaju pute,
ni vibracije polova ni suton mora koje bruji
pod načetim nebom,
nad začetom pjesmom u vječnost ćutnje
odlijeću raspjevano slavuji.
Čijim to očima svjetlosti zatamnjene
putuju najdalje,
po usnama mora
čun nota života krstari
u neke uzdahe dublje, neke obale plavlje
negdje na pjesmi gruboj
slomiti se mora,
dok se nova sunca kupaju u oluji
za ljepše prelamanje i sunčane dane,
mladost najbrže s naličja kraja stari
u uzdahu s kojim izdišu slavuji.
Zašto to najjače zadnji put iz beskraja
zvijezda otkinuta, zbunjeno zuji
nad zagrljenim biljegom prekinutog zagrljaja
šta to nema ljubav sa ljepotom,
šta to nema svjetlost sa životom
kad u pjesmi bez ljubavi i sjaja
nestaju sjajni, zaljubljeni slavuji.
Kome to mirišu otkinuti cvjetovi
s peteljki uzdaha
čemu lavež želja napuštenih
još za čoporom vjetrova žuri,
Prošapući nešto za pokoj proljeća
i kad prestaneš da se sjećaš
da pjesme njihove osjećaš,
biće još nečeg sitnog, pokislog
iz krošnji očiju krilato da pojuri,
jer nismo mi bili jedine oči i noći
čiji su nestali mladi slavuji.
U sjećanje svim prerano otišlim pjevačima, slavujima,
skitačima vječnošću
Нема коментара:
Постави коментар