Aplauz za nježnost

Aplauz za one najhrabrije pjesnike,

što se nisu plašili s mostova da skaču,
u nečije srce,

Aplauz za vještice 
hrabre koje su otele najljepše bajke

princezama koje su vježbale da plaču.

Aplauz za one koji su s uma sišli

tražeći trenutak i korak do nemogućeg,

Za najveće sanjare koji su svemir obišli

Sanjajući kod iste kuće.

Aplauz za one koji su znali da prezime

Nebrojene, hladne zime,
uz dimnjake što se od snova dime

Čuvajući par toplih želja i svoje ime,

Beskrajno vjerno uz tuđe prezime.

Aplauz za one koji su bili

Nečija tajna bijela i čista kao snijeg

Tajna sva od zanesenosti bez zagrljaja

u zime kad je najhladnije bilo,

biti nezagrljen.

Aplauz za one

Koji su znali da poklone

Više lijepih riječi nego što su dobili,

Aplauz za najposebnije,

dobre poljupce

koji su dobrotu dobrih ovom svijetu rodili.

Aplauz za one

koji su znali da nježnosti tone

istresu iz srca,

da svaku prazninu koja mrakom diše

napune komadima novih sunca,

za one koji znaju da ljubavi

nikad previše

kao ni prijatelja, kao ni sunca.

Aplauz za one koji znaju da maštaju

i usred pjesme da zaplaču,

Aplauz za one koji praštaju

i znaju od sreće da nas rasplaču.

Aplauz za one

vješte majstore

što umiju srce da poprave kad ga slome,

Aplauz za one,

dobre lopove

Što umiju dušu da ukradu i poklone.

Aplauz i za one što amaterski vole,

koji su napravili umjetnost

od dodira dvije obične kože,

Aplauz, jer njih nikad neće da bole

putevi srca kojima se dva put ne može.

Aplauz

za mudre među ludima,

Za dobre među ljudima,

Za nježne među grubima,

Aplauz

za jezik među zubima,

za usne na očima,

na usnama ,

na grudima.

Aplauz za one

koji su najviše srcem ljubili

vječno naivno kao sjedokosa djeca,

koji su svoju starost izgubili

još u petom osnovne

penjući se do mjeseca,

Aplauz njihovim djetinjastim srcima i očima

iza kojih se čitavog života kriju,

Aplauz, molim vas za one

koji nerazumne razumiju,

I veliki aplauz za one

koji nas kad je najteže, najlakše razumiju.

Iskrenost

Ne idem više na pjesničke večeri,

tamo više nema pjesnika

koji su dovoljno hrabri

da ne traže da ih neko razumije

neke očajne, uplašene nježne duše

kao cvjeće s muzejskih slika

trude se da ih neko primjeti, čuje,

tamo više nema pjesnika.

A ja sam previše svoje hrabrosti

potrošio, jer se nisam plašio

da herojski razumijem

tuđe strahove,

i da svojim snovima

najveće tuge plašim i zbunjujem,

praveći od njih nasmijanu djecu i krovove

koji su od sreće letjeli.

Razbivši zube zadnjim

od poezije pjanim,

svilenim tugama

zaslužio sam za svaki rođendan

po jedno proljeće .snažnije,

smušeno od sreće što je moje,

a u jesen bi se rastajali onako dugo,

zagrljeni drugarski,

glumeći da je sve drugo važnije,

tražeći malo razuma da preživimo san.

Nema više pjesnika koji prodaju ljubav

u parkovima, na ćoškovima mašte,

a zauzvrat da ništa ne traže,

ako im bar poljupcima ne plate,

ne odazivaju se ni na svoje ime

al' ako se laže,

nek se bar iskreno laže,

za nekog ko razumije, ko me predosjeća

u meni izgorila proljeća

na uzbunu istine dime.

Dok su se neba polovila

u našim očima

ostavljajući prolaz do jednostavnosti

žmirili smo na jedno oko

i zbog straha i radosti,

pravdajući laži budućih  majki i očeva

napravili ovaj komplikovani svijet.

Grmljavine naših srca

su se udavile čelikom

kojim smo armirali svoje male snove

za zemlju,

sanjajući da budemo nešto veliko,

udvoje,

potcjenivši mogućnost zagrljaja

i njegovu želju,

prestigli smo svoje duše daleko.

Bez ćutanja i lutanja dušama

nekad smo umjeli u rimi i duetu

Oprosti,

na iskrenosti,

to je jedina poezija

koju razumijem na ovom svijetu.

Daleko od sebe

U daljinu bi svako
od sebe daleko,
da bude nečiji da bude neko,
čežnjivo nježno, sanjivo lako
za šenulim lastama i rodama,
u daljinu bi svako
da bude borac tek tako
tuđim slobodama,
jer one svoje, previše bole
i ove ruke što lete,
i ove ruke što mole
žedne dugo na istim vodama.

A ne kreće se dok nemaš kuda,
a kada imaš
trebaš čuda,
da stigneš tamo
gdje se najbolje znamo,
između dva oka, topla duboka,
jednako luda
da vjeruju jedno drugom, odavno
tamo gdje smo od snova 
uprljani strahom
prestali da sanjamo u dvoje,
tamo gdje se tajno znalo
čija si suza skrivena mrakom
i zašto se žele iste boje.

A ne želi se nikad isto,
i kad imamo iste bijele želje
one da se isto leti i grli,
da se dijeli ono najbjelje
da se bude nečiji prvi
trenutak sna što se najduže pamti,
da te u tuđem oku, tvoj nemir svrbi,
kad se drukčije želi, a isto pati
kad učiš da sanjaš
od poljupca što budi.

I nikad se isto ne diše,
i kad se uzdiše 
ispod iste kiše
pa na tuđim nadlanicama
zaboraviš nježnost
pa se svađa ko voli više
pa se protegne do neba
i bude most,
do nečijih zvijezda, baš gdje treba,
pa se umori, odjednom malo više,
jer stvarno se nikad isto ne diše.

I ne boli nas nikad isto
niti je ikad isto boljelo
ni naša sreća, ni tuđa tuga
i kad nam je sve isto bilo blisko
i kad nas je ista grizla tišina sjevera
i gorilo isto sunce juga,
možda jednom
kad se do suza iskreno voljelo,
i samo sljepilom srce slijedilo,
a vrijedilo
do duše sreću ogoljelo,
pa boljelo, divno boljelo.

Pa šta se onda ima isto,
u ovim očima željnim drukčijeg svijeta
u ovim rukama željnim drukčijeg leta
kad ti zagrljaj
da najviše grliš smeta,
kad ti srce
da najviše voliš smeta
imamo nešto isto samo
ovo malo plačljivo vrijeme,
rođeno iz mahanja dlana
i nečije dolutale sjene
vrijeme od kog možemo napraviti čuda,
istu tebe i istog mene
ako se krene ruku pod ruku,
daleko od sebe, isto daleko,
daleko nekuda.

Umjesto razglednice iz Lisabona

　
Sakrijem se negdje ispod šest mostova
u plavim očima galebova Porta
sakrijem se od života,
preko čitave Evrope
tu gdje je veliki Ajfel razapeo preko vode
dugačke formule leta i vjetra,
sakrijem se u djetinjstvo opet
da ne brinem kad te sanjam.

Sakrijem pogled u školjci na obali okeana,
sakrijem ime u kamenu kvarca
na Trgu Lisabona,
sakrijem se da zaboravim
da ti se vraćam,
poput umornog Petra Pana
sakrijem u džepove ruke plave od čežnje,
od pregaženog neba, od izduženosti
do zagrljaja koji me veže,
sakrijem se od tvoga dlana,
od strašne nježnosti kojom noću plašiš zvijezde.

Sakrijem se u neko parisko veče
među umišljene slikare Notrdama,
i lutam, lutam
glumeći da mi je lutanje preče
od bunila misli, gdje si, šta li sanjaš
na istim snenim prugama
tamo gdje se nekom sve moglo reći,
sve što se žudi i što se ne zna
sa pet prstiju samo
beskrajno iskreno do suza, do zvijezda,
kada i same suze poput novčića u fontani želja,
vjeruju budućoj sreći.

Sakrijem se u tajnu nježnosti moldavskih kiša
od sunca na tvojim obrazima
sakrijem se da ne razmišljam
o avionima bez krila, vozovima bez šina
o danima kad ćemo sve zaboravljati,
kome smo to negdje najviše trebali
čiji sam to bio ja, i čija ti
ispod nekih prastarih lipa
kome smo to najljepše tepali,
velikoj mašti il velikoj budućnosti.

Sakrijem se u pjesmi sa dva topla, tiha lika
koja ne znači ništa
sakrijem se jer se plašim
što smo se tako prelako našli,
od svih izgubljenih selica ptica
sakrijem se da ne vidim
tvoje velike oči, pune smisla,
da ne vidim svoje sljepilo
između moje zbunjenosti i tvojih trepavica
toplih od mašte,
da ne osjećam kako me vazduh zalijepio
za leptire zlatne
na haljini tvojoj ljepljivoj od ljeta
od nježnog šaputanja, od mokrih očiju
punih neba.

Sakrijem se malo ispod tri mosta
preko Dunava
malo u žicama tamburaša Banata,
pomalo nostalgično za daljinama,
pomalo nespretno plačno
zbog nečeg divnog,a umornog u nama
zastanem
kod Vardinskog sata
pomislim da je skrivanja dosta,
pa opet sakrijem se
samo iza svojih zamišljenih šaka
jer pomalo, tek potajno shvatam
da je samo ljubav dovoljno jaka
da od velike barabe, muškarca
opet napravi nježnog, plašljivog dječaka.

I onda, onda,
stanem pred tebe
i sakrijem se samo ovim rukama golim
sakrijem obraze crvene od stida
jer ljepše i hrabrije ne umijem
da ti pokažem koliko volim
tu tajnu koja spaja rubove našeg zaljubljenog vida
snagom i ludošću kojom najveće komete
napuštaju svoje putanje grleći novi svemir.

Prelistala je moje tajne kao Malog Princa,
za jedno popodne
između palih zvijezda i tek poletjelih ptica
treperila je kao drthtava krila željna slobode,
kao mala tišina koja počinje velike stvari,
kao uplašen osmjeh nakon prvog poljupca.