Daleko od sebe

U daljinu bi svako
od sebe daleko,
da bude nečiji da bude neko,
čežnjivo nježno, sanjivo lako
za šenulim lastama i rodama,
u daljinu bi svako
da bude borac tek tako
tuđim slobodama,
jer one svoje, previše bole
i ove ruke što lete,
i ove ruke što mole
žedne dugo na istim vodama.

A ne kreće se dok nemaš kuda,
a kada imaš
trebaš čuda,
da stigneš tamo
gdje se najbolje znamo,
između dva oka, topla duboka,
jednako luda
da vjeruju jedno drugom, odavno
tamo gdje smo od snova 
uprljani strahom
prestali da sanjamo u dvoje,
tamo gdje se tajno znalo
čija si suza skrivena mrakom
i zašto se žele iste boje.

A ne želi se nikad isto,
i kad imamo iste bijele želje
one da se isto leti i grli,
da se dijeli ono najbjelje
da se bude nečiji prvi
trenutak sna što se najduže pamti,
da te u tuđem oku, tvoj nemir svrbi,
kad se drukčije želi, a isto pati
kad učiš da sanjaš
od poljupca što budi.

I nikad se isto ne diše,
i kad se uzdiše 
ispod iste kiše
pa na tuđim nadlanicama
zaboraviš nježnost
pa se svađa ko voli više
pa se protegne do neba
i bude most,
do nečijih zvijezda, baš gdje treba,
pa se umori, odjednom malo više,
jer stvarno se nikad isto ne diše.

I ne boli nas nikad isto
niti je ikad isto boljelo
ni naša sreća, ni tuđa tuga
i kad nam je sve isto bilo blisko
i kad nas je ista grizla tišina sjevera
i gorilo isto sunce juga,
možda jednom
kad se do suza iskreno voljelo,
i samo sljepilom srce slijedilo,
a vrijedilo
do duše sreću ogoljelo,
pa boljelo, divno boljelo.

Pa šta se onda ima isto,
u ovim očima željnim drukčijeg svijeta
u ovim rukama željnim drukčijeg leta
kad ti zagrljaj
da najviše grliš smeta,
kad ti srce
da najviše voliš smeta
imamo nešto isto samo
ovo malo plačljivo vrijeme,
rođeno iz mahanja dlana
i nečije dolutale sjene
vrijeme od kog možemo napraviti čuda,
istu tebe i istog mene
ako se krene ruku pod ruku,
daleko od sebe, isto daleko,
daleko nekuda.