Sakrijem se negdje ispod šest mostova
u plavim očima galebova Porta
sakrijem se od života,
preko čitave Evrope
tu gdje je veliki Ajfel razapeo preko vode
dugačke formule leta i vjetra,
sakrijem se u djetinjstvo opet
da ne brinem kad te sanjam.
Sakrijem pogled u školjci na obali okeana,
sakrijem ime u kamenu kvarca
na Trgu Lisabona,
sakrijem se da zaboravim
da ti se vraćam,
poput umornog Petra Pana
sakrijem u džepove ruke plave od čežnje,
od pregaženog neba, od izduženosti
do zagrljaja koji me veže,
sakrijem se od tvoga dlana,
od strašne nježnosti kojom noću plašiš zvijezde.
Sakrijem se u neko parisko veče
među umišljene slikare Notrdama,
i lutam, lutam
glumeći da mi je lutanje preče
od bunila misli, gdje si, šta li sanjaš
na istim snenim prugama
tamo gdje se nekom sve moglo reći,
sve što se žudi i što se ne zna
sa pet prstiju samo
beskrajno iskreno do suza, do zvijezda,
kada i same suze poput novčića u fontani želja,
vjeruju budućoj sreći.
Sakrijem se u tajnu nježnosti moldavskih kiša
od sunca na tvojim obrazima
sakrijem se da ne razmišljam
o avionima bez krila, vozovima bez šina
o danima kad ćemo sve zaboravljati,
kome smo to negdje najviše trebali
čiji sam to bio ja, i čija ti
ispod nekih prastarih lipa
kome smo to najljepše tepali,
velikoj mašti il velikoj budućnosti.
Sakrijem se u pjesmi sa dva topla, tiha lika
koja ne znači ništa
sakrijem se jer se plašim
što smo se tako prelako našli,
od svih izgubljenih selica ptica
sakrijem se da ne vidim
tvoje velike oči, pune smisla,
da ne vidim svoje sljepilo
između moje zbunjenosti i tvojih trepavica
toplih od mašte,
da ne osjećam kako me vazduh zalijepio
za leptire zlatne
na haljini tvojoj ljepljivoj od ljeta
od nježnog šaputanja, od mokrih očiju
punih neba.
Sakrijem se malo ispod tri mosta
preko Dunava
malo u žicama tamburaša Banata,
pomalo nostalgično za daljinama,
pomalo nespretno plačno
zbog nečeg divnog,a umornog u nama
zastanem
kod Vardinskog sata
pomislim da je skrivanja dosta,
pa opet sakrijem se
samo iza svojih zamišljenih šaka
jer pomalo, tek potajno shvatam
da je samo ljubav dovoljno jaka
da od velike barabe, muškarca
opet napravi nježnog, plašljivog dječaka.
I onda, onda,
stanem pred tebe
i sakrijem se samo ovim rukama golim
sakrijem obraze crvene od stida
jer ljepše i hrabrije ne umijem
da ti pokažem koliko volim
tu tajnu koja spaja rubove našeg zaljubljenog vida
snagom i ludošću kojom najveće komete
napuštaju svoje putanje grleći novi svemir.
Prelistala je moje tajne kao Malog Princa,
za jedno popodne
između palih zvijezda i tek poletjelih ptica
treperila je kao drthtava krila željna slobode,
kao mala tišina koja počinje velike stvari,
kao uplašen osmjeh nakon prvog poljupca.
Нема коментара:
Постави коментар