Pjevaju trave sa dahom vjetra,
kao da morem poznatim plovim,
drhtave stabljike nehajno spaljene,
pokušavama u dahu da izbrojim.
Mladi hrast kao da priča
na svome jeziku tuge i žala,
beskrajne skazke samotnog vremena
što zalud proteče iz besmisla.
Sijaju crveni kao kapi krvi,
krovovi novi nad životom starim,
u dolini ostavljenoj zaborav plovi
i bježe suze sokacima malim,
ne daju mira duši što se lomi.
I nova lica, i zaboravljene riječi,
oteti od smrti životu se smiju,
šta je moje više ne znam reći
sem ovih trava što s vjetrom viju,
čini se najlakše je daleko uteći.
Zavidim dušama što su radost našle,
u ovom kutku bezbrižnoga svijeta,
od lutanja nijhove noge se spasle,
u tuđini na putevima ostala je sjeta,
a moje oči k'o da nisu ovdje rasle.
Čudne mi noći, sunce i jutra
i neki davni puteljci zarasli,
zgaženi plodovi šumskih stabala,
pod stopalima bez ljubavi otpali
krckaju grančice krv u srcu stala.
Stislo sa svih strana šipražje,
na mjestu gdje sam klikere ganjo
i sve kao da hoće da slaže,
da ovdje nikad nisam ni sanj'o.
Život buja na staroj ledini,
orlovi klikte na nebu beskrajnom
i sve je isto sve mi se čini,
kad padne noć, sa hladnom koprenom.
POSJETITE
петак, 11. јул 2008.
Moja duga
Spustih nogu na drag asfalt stari,
opet vidjeh stare klupe drvene
i sve ono što mi davno sagori
u srcu što ode vjetrom sudbine.
Stisli zidovi hladnih domova
i šuplja okna s kojih bršljan viri,
bez nasmijanih lica starih drugova
ne mogu dušu lako da smirim.
Staza kojom sam biciklo tjer'o,
u zemlju pobjegla skrivena travom,
mlada topola na koju sam se peo,
naprečac ostarila s ranjenim stablom.
Pretrčah ulicu posutu prašinom,
da pogledam taj svoj dom iz snova.
otet vjetrom, vatrom i jaukom
nestao iz duše tragom bola.
Ulazim u kuću što nema vrata
i kao da miriše ručak majčin,
u sobi još čujem glas brata
još jednom se vratio u uniformi i jači.
I plaču djeca tužna komšijska,
ja stiskam oči i hiljaditu suzu,
pogledom milujem prošlost blisku,
po zidovima vatra ispisala moju dugu.
opet vidjeh stare klupe drvene
i sve ono što mi davno sagori
u srcu što ode vjetrom sudbine.
Stisli zidovi hladnih domova
i šuplja okna s kojih bršljan viri,
bez nasmijanih lica starih drugova
ne mogu dušu lako da smirim.
Staza kojom sam biciklo tjer'o,
u zemlju pobjegla skrivena travom,
mlada topola na koju sam se peo,
naprečac ostarila s ranjenim stablom.
Pretrčah ulicu posutu prašinom,
da pogledam taj svoj dom iz snova.
otet vjetrom, vatrom i jaukom
nestao iz duše tragom bola.
Ulazim u kuću što nema vrata
i kao da miriše ručak majčin,
u sobi još čujem glas brata
još jednom se vratio u uniformi i jači.
I plaču djeca tužna komšijska,
ja stiskam oči i hiljaditu suzu,
pogledom milujem prošlost blisku,
po zidovima vatra ispisala moju dugu.
Bezbrižna
Daj mi samo dio svoje slobode
i radosti neodrasle,
jer tebe ne brinu kiše zimske
i žuta trava što uzmiče,
od duša naših što su srasle.
Ne krij taj bezbrižan pogled
pred očima koje griju teške suze,
znam da si bestidno srećna
da te tuđa patnja ničem ne uči,
tvoja ruka snova tugu ne osjeća.
Ostavi za me bar kutak bezbrižnosti
u svome svijetu mašte,
za ljebav smrznutih duša,
smiri bar na tren taj osmijeh blistavi
i jednom ozbiljno pogledaj zvijezde.
Otvori mi knjigu svojih srećnih priča
dječijih vragolija i bezazalenih laži,
pričaj o prošlosti, strahovima
pričaj al' ne traži, od mene isti smijeh,
i iste priče, naše duše
rodili su različiti svijetovi.
Ja mogu da ti pokažem skrivena mjesta
gdje plešu ptice, i pupe noćni cvjetovi
kud bježe plahi vukovi i tragove košuta,
da te učim o svjetlosti nevidljivih zvijezda,
al' tvoja duša ostaće opet ista.
Jer ti nemaš srce tužno u sebi,
niti se plašiš svojih burnih snova
naše noći nikad nisu isto duge,
jer dijeliti ne možeš sate sa Bogom
a ti ćeš još dugo biti bezbrižna.
A kad mi krenu nekad te suze,
izgubljen u davnini sam vjerovatno
i ne pitaj zašto, niti kako
bole me njihove tuge.
i radosti neodrasle,
jer tebe ne brinu kiše zimske
i žuta trava što uzmiče,
od duša naših što su srasle.
Ne krij taj bezbrižan pogled
pred očima koje griju teške suze,
znam da si bestidno srećna
da te tuđa patnja ničem ne uči,
tvoja ruka snova tugu ne osjeća.
Ostavi za me bar kutak bezbrižnosti
u svome svijetu mašte,
za ljebav smrznutih duša,
smiri bar na tren taj osmijeh blistavi
i jednom ozbiljno pogledaj zvijezde.
Otvori mi knjigu svojih srećnih priča
dječijih vragolija i bezazalenih laži,
pričaj o prošlosti, strahovima
pričaj al' ne traži, od mene isti smijeh,
i iste priče, naše duše
rodili su različiti svijetovi.
Ja mogu da ti pokažem skrivena mjesta
gdje plešu ptice, i pupe noćni cvjetovi
kud bježe plahi vukovi i tragove košuta,
da te učim o svjetlosti nevidljivih zvijezda,
al' tvoja duša ostaće opet ista.
Jer ti nemaš srce tužno u sebi,
niti se plašiš svojih burnih snova
naše noći nikad nisu isto duge,
jer dijeliti ne možeš sate sa Bogom
a ti ćeš još dugo biti bezbrižna.
A kad mi krenu nekad te suze,
izgubljen u davnini sam vjerovatno
i ne pitaj zašto, niti kako
bole me njihove tuge.
Ne vjerujem
Čuo sam od bure jutros tvoj plač
i još ne mogu pogled da dignem
zar i tebe posječe nebeski mač,
sve gubi smisao kad u vječnost odeš.
Zamišljam kako su te zadnji put poljubili,
nepomičnu blijedu, a vječito lijepu
gdje smo izgubili sreću šta smo pogriješili,
zar je ljepše tamo neg' na ovom svijetu.
Ne mogu da plačem, znam da nisi voljela,
a plakali smo zajedno ispod crne šume,
sad i ona drhti od nepravde Boga,
sa pucketanjem vatre nestaju tvoje haljine.
Tako prokleto je lijep dan današnji,
bezbrižno se smiju djeca u igri,
opija me miris trave, i cvrkut slabašni,
plašljivih zrikavaca u ljetnoj bezbrigi.
Ne vjerujem da ima zemaljske pravde,
za srećne vile, pune soka života,
ne vjerujem da se njene usne slade
na nekom boljem mjestu od ovoga.
Ne vjerujem da ima tog povratka,tugo
kad odeš jednom, samo riječ ostaje,
i blijedi na kamenu još dugo,dugo
a onda u zaboravu sve živo nestaje.
Opet natrag u pradomovinu zvijezda,
odlazimo u zrncima prašine nebeske,
lomi se srce kao komad leda,
i kaplju suze u zvuke reske.
Čujem od bure, noću tvoju pjesmu,
i tražim svica novog na svodu,
krnj mjesec se krije kroz nemirnu krošnju,
zar je tamo bolje, kad svi jednom odu.
Ne vjerujem da negdje na mene čekaš,
tvoj duh je sa zrakom sunca zašao,
ne vjerujem da išta sada sanjaš,
svod zeleni, travnati vječno nas rastavio.
Magla i kiša nad humkom plešu,
i sunce se ogleda na crnom mermeru,
ne vjerujem da zemlja krije neku ljepšu,
juče sam želio sve najbolje na svijetu,
danas mi nade zbog tebe umiru.
i još ne mogu pogled da dignem
zar i tebe posječe nebeski mač,
sve gubi smisao kad u vječnost odeš.
Zamišljam kako su te zadnji put poljubili,
nepomičnu blijedu, a vječito lijepu
gdje smo izgubili sreću šta smo pogriješili,
zar je ljepše tamo neg' na ovom svijetu.
Ne mogu da plačem, znam da nisi voljela,
a plakali smo zajedno ispod crne šume,
sad i ona drhti od nepravde Boga,
sa pucketanjem vatre nestaju tvoje haljine.
Tako prokleto je lijep dan današnji,
bezbrižno se smiju djeca u igri,
opija me miris trave, i cvrkut slabašni,
plašljivih zrikavaca u ljetnoj bezbrigi.
Ne vjerujem da ima zemaljske pravde,
za srećne vile, pune soka života,
ne vjerujem da se njene usne slade
na nekom boljem mjestu od ovoga.
Ne vjerujem da ima tog povratka,tugo
kad odeš jednom, samo riječ ostaje,
i blijedi na kamenu još dugo,dugo
a onda u zaboravu sve živo nestaje.
Opet natrag u pradomovinu zvijezda,
odlazimo u zrncima prašine nebeske,
lomi se srce kao komad leda,
i kaplju suze u zvuke reske.
Čujem od bure, noću tvoju pjesmu,
i tražim svica novog na svodu,
krnj mjesec se krije kroz nemirnu krošnju,
zar je tamo bolje, kad svi jednom odu.
Ne vjerujem da negdje na mene čekaš,
tvoj duh je sa zrakom sunca zašao,
ne vjerujem da išta sada sanjaš,
svod zeleni, travnati vječno nas rastavio.
Magla i kiša nad humkom plešu,
i sunce se ogleda na crnom mermeru,
ne vjerujem da zemlja krije neku ljepšu,
juče sam želio sve najbolje na svijetu,
danas mi nade zbog tebe umiru.
-posvećeno djevojci ubijenoj
u studentskom gradu,
februar 2002. Beograd
Пријавите се на:
Постови (Atom)