Hoću li još jednom osjetiti rosu,
planinskog jutra na pospanom oku,
još hiljadu puta dotaći kosu
tvoju, neukrotivu rijeku u toku.
Vidjeti sa mišlju sreće o životu
daleke obronke i brdske orlove,
dočekati da slete mome plotu
kad nestanem u snu uz huk sove.
Ne odlaze nade, kad druge doplove,
sunce nije krivo što ću ja bosu,
spustiti nogu na obale nove,
hoću li još jednom osjetiti rosu
koja nema na što da padne.
Znam sigurno da ću moći,
sve još milion puta isprobat'
vidim li tvoje srećne oči,
i tihih koraka oprezan bat
čujem, za sudbinu treba
ukrotiti meleće,
eh da bar rosa padne na ovo cvijeće,
što čuvam za te,u sitan sat,
daleko je proljeće.
POSJETITE
петак, 4. јул 2008.
Utjeha
Poželićeš kad te putevi slome
da nađeš lako moja vrata topla,
što čekaju tebe,
i postelja meka, i moja duša će
mnogo noći da sluša, ispovjest
tvoga vlažnog oka.
I zagrljaj topli će da broji,
treptaje tvoga nježnog tijela,
u noći, u zori,
kad mjesec zažmuri, ispričaću ti
bajku o sreći. Ti nećeš znati
i neću ti reći, to moj je
život u tvojoj duši.
A kad prođu ljeta, i drveće ostari
priznaću ti svoju tajnu duboku,
pod nebim snenim, slikama požutjelim,
u tvome oku tražiću oproštaj
što nisam te čuvao.
da nađeš lako moja vrata topla,
što čekaju tebe,
i postelja meka, i moja duša će
mnogo noći da sluša, ispovjest
tvoga vlažnog oka.
I zagrljaj topli će da broji,
treptaje tvoga nježnog tijela,
u noći, u zori,
kad mjesec zažmuri, ispričaću ti
bajku o sreći. Ti nećeš znati
i neću ti reći, to moj je
život u tvojoj duši.
A kad prođu ljeta, i drveće ostari
priznaću ti svoju tajnu duboku,
pod nebim snenim, slikama požutjelim,
u tvome oku tražiću oproštaj
što nisam te čuvao.
Povratak
Kad ostari vrijeme ja biću kamen
i cvijet što kraj potoka vene,
ti bićeš opet neka ljepota,
možda grlica il mala srna,
uberi me i ponesi sa sobom,
samo dođi nekad i stoj kraj mene,
živjećemo tuđe živote, graditi
nove svjetove,i radosti još biće
a ljubavi nigdje.
Neću ići opet u oči čovjekove,
da tamnujem osjećaje i povrijede slavim,
daj mi sudbinu kiše, velike oluje,
da zemlju nakvasim, sreću joj vratim,
da sperem tuge, i patnje života
osjetim smisao i sva čuda shvatim.
i cvijet što kraj potoka vene,
ti bićeš opet neka ljepota,
možda grlica il mala srna,
uberi me i ponesi sa sobom,
samo dođi nekad i stoj kraj mene,
živjećemo tuđe živote, graditi
nove svjetove,i radosti još biće
a ljubavi nigdje.
Neću ići opet u oči čovjekove,
da tamnujem osjećaje i povrijede slavim,
daj mi sudbinu kiše, velike oluje,
da zemlju nakvasim, sreću joj vratim,
da sperem tuge, i patnje života
osjetim smisao i sva čuda shvatim.
среда, 2. јул 2008.
Daleki lješnici
Budi se s proljeća zaboravljena ljubav,
i spokoj od zime sleđen se topi,
u san mi dolazi miris malog luga,
u čijim šumarcima stari snijeg kopni.
Dok koračam tvrdim betonskim drumom,
čini se da čujem tihi šušanj,
umrlog lišća i mokrog lješnika šupljog,
svake noći nekad taj putić sanjam.
Zeleno jezerce i stari bunar kamen,
bujaju od zgaženog snijega,
nad hrastom mladim sunčev pramen
raduje se životu novog ljeta.
U kori drveta, dva crna ožiljka,
početna slova za tvorcem pate,
zamlja je upila tragove opanaka
jednoga dana, možda se vrate.
Nad safirskom kosom sunce umire,
i znanu siluetu sad opet tražim,
na drvenoj klupi podno male jele
maštam kako opet jednu ruku mazim.
U duši ostaje eho bakinih riječi,
i sleđen kajmak na donjoj usni,
niko ne zna kako se liječi
kada se sjećanje u zaborav ruši.
i spokoj od zime sleđen se topi,
u san mi dolazi miris malog luga,
u čijim šumarcima stari snijeg kopni.
Dok koračam tvrdim betonskim drumom,
čini se da čujem tihi šušanj,
umrlog lišća i mokrog lješnika šupljog,
svake noći nekad taj putić sanjam.
Zeleno jezerce i stari bunar kamen,
bujaju od zgaženog snijega,
nad hrastom mladim sunčev pramen
raduje se životu novog ljeta.
U kori drveta, dva crna ožiljka,
početna slova za tvorcem pate,
zamlja je upila tragove opanaka
jednoga dana, možda se vrate.
Nad safirskom kosom sunce umire,
i znanu siluetu sad opet tražim,
na drvenoj klupi podno male jele
maštam kako opet jednu ruku mazim.
U duši ostaje eho bakinih riječi,
i sleđen kajmak na donjoj usni,
niko ne zna kako se liječi
kada se sjećanje u zaborav ruši.
Пријавите се на:
Постови (Atom)