Najjače nebo

Vidio sam ptice na njenome licu
U očima korale, tajne morskih trava,
Čekao da sve ih dovuče u našu ulicu
Rekla je ne mogu, teška mi je glava.

Rekao sam gledaj, gledaj dublje, jače
Ne daj da se zvijezde nebom bez nas kače
A ona je ćutala, ćutljivo malo pače,
A negdje duboko, znao sam da plače.

Parao sam zvijezde, leptire ubij’o
Pa s njima sve otrove u snove joj pretvar’o,
I sve ih u njene džepiće tajno sakriv’o
Na kraju se sav, od tajni išar’o.

Rekao sam ne daj, ne daj malo jače
Da nam nebom lako, tuđe kiše kače,
Pomozi mi vidiš mogu biti plava,
Rekla je poslije ću, puna mi je glava.

A onda su ptice ukrala nam nebo,
Zaigrale po zvijezdama što mogu najjače,
Zaboravih tad, šta sam najjače treb’o,
Da je na tom nebu, zagrlim još jače.

***Eto, sto peta, javno objavljena....zabrojao sam se kod
neke pa ne primjetih stotu. Izgleda da sam prestao da brojim
poljupce i pjesme...da ne pomislite da je tako sa onima koje volim
i pisem im pjesme...njih ne brojim, njih volim.

Od tih 105, 50 ce biti objavljeno u zbirci koja se sprema na svjetlo dana
za Knjizevnu omladinu Srbije.
Od tih 50 ja se nadam da 25 ima kojima ne bi zamjerili ni najveci kritici,
i nosozabadala...al najvažnije mi je da ce mi oni koji me poznaju, reci
da im se jedna bas, bas svidjela...da imaju svoju pesmicu a moju.

I eto mogu ja i kratku da napišem, da mi ne kukaju svi da zaspu do
pola poema. Sto kaze Balasevic, kod mene se u pjesmi i rode, i krenu
u skolu, i zaljube, i odu u vojsku i vrate se, i ozene i odu u penziju, i
citava prica...Da to su poeme. Mogao bih ja tako svaki drugi dan da napisem
ovakvu Santicevsku, il bar sedmicno...ali..Ove kratke mi dođu kao poljubac u
petnaestoj naspram poema koje su kao romanse za pola života.
Sad ukusi su razni, možda neko prvo preferira :-)
Hvala Vam svima koji me citate, i podrzavate u ovome.

Kada je cvjetao svijet

Vrijeme je cvjetanja i uzletanja,
oslušni
te gomile krila sa Nila
kako dižu oči naših gusana
što kreću da se vrate
pjevajući pjesmu
koju ne umiju da shvate
o nekom svijetu što se guši
s hiljadama pokislih, zalutalih usana
što na leđima vuku vreće poljubaca
s kojima se njihov svijet pati i ruši.

Primjeti horde umornih mravića
i gladnih crvića,
što gledaju pobožno u oči naše,
napusti pogledom te zvijezde
poremećene vatre,
ne daj da te plaše
pozlate šupljih zuba,
drveća mrtva što prodaju ljubav,
ne daj da te prezir njihove šupljine satre
u ćoškove odbačenog cvijeća
koje bi neko drugi luđi
po cijenu života krao,
sjeti se, svako se toga sjeća,
kako ovaj svijet ima drugačijeg cvijeća,
kako je ovaj svijet za nas baš cvjetao.

Ne moraš da razumiješ pauka u ćošku
njegove tajne veze, jačinu mreže
i s kojom željom sve to veže,
ne moraš da shvatiš
ni rijeku mutnu, nadošlu
ni njene divljine,
ko ih to preže, za šta i čime,
ne moraš da umiješ da osjetiš
ove šupljine u nama,
osjeke suza i plime
i zašto smo zbog njih
uvijek tako isto puni,
a tako različito na hiljadu načina šuplji,
i te gomile tajni praznina,
zašto nečija šupljina prazninom odzvanja,
a nečija umije beskraje da sanja.

Ne moraš da saznaš
zašto su nekada neki mudraci
od glupaka sa srcem gluplji,
u ovom svijetu cvjetanja sloboda
dok po tebi stado tačkica
iz tuđih čežnjivih rečenica hoda,
samo, sve svedi na to koliko želiš
i koliko trebaš
da otkineš malo sa sebe tog viška neba
i umotaš u njega par bačenih sjemenki
cvjetova il zvijezda,
pa probaš da prodaš,
u bescjenje prodaš,
nekome uvijek nedostaje i treba
i cvjetova i zvijezda
neko je uvijek na kraju tek
svog nekog ledenog doba
il na početku toplog svijeta,
na zamahu cvjetanja i poletanja,
jer i ova planeta se u lopticu
plavog cvijeća smotala,
i cvjetala, i čekala na nas.

Pogledaj neke svoje
najdraže ruke često,
zagledaj se dugo i duboko,
da vidiš čime to neko
za tebe pravi u svijetu ljepše,
šarenije mjesto
zagledaj se i dublje dodirom
kože svojih ruku,
u tu laticu istine tih
što ne umiju kad odu da budu daleko,
tih dragih ruku što umiju
da ti oči razalate, pa ponovo poprave
iz hiljada malih zvjezdanih šrafova
i komadića svjetlosti,
pa ti u njima rascvjetaju još zelenije
i još zgaženije trave,
od još luđeg valjanja i sanjanja
da im nemaš šta na toj divnoj igri
da oprostiš,
prepun cvjetanja iz još zelene glave.

I ne daj, nikako ne daj da ti te divne,
krupne suze skrate i suze,
da te lažu kako se suvih očiju
cvjeta ljepše i jače,
ne daj do zadnjeg grebena
svoja mora slana,
ne daj ni metar svoje mokre sreće
da neko drugi za tebe otplače,
možda pokvasi slučajno neke tvoje
vatre najveće,
sačuvaj za doba ponora, bora
i samoće,
i ovaj svijet je sebično čuvao
kroz lave i tame, vatreno cvijeće za nas,
za ono naše vatreno sutra
za ovo naše mokro danas.

Pokvari često te brojčanike i sat
u svojoj glavi,
i podmaži te umorne zupčanike
u tim crvenim lokomotivama s usana,
vagoni nečijeg sivog neba čekaju
tvoj voz plavi,
da poplave da zaborave novčanike
pune ubijenog drveća, mumija listova,
prozori nečijih kućica i vozova
čekaju tvojih očiju blistanja,
tebe traže
i čuvaju jednu tajnu svih velikih cvjetanja,
poletanja i maštanja,
koja kaže-
ne rasipaj predugo krila i latice
po pogrešnim pistama i baštama.

Koliko je samo slika ružnih slikano
po pećinama
koliko se prilika tužnih, samih izgubilo
na slanim horizontima,
da bi tebi neko najljepšim riječima rekao
kako je sretan što te ima
među svim tim izgubljenim gostima
u tuđim srećama rukama, i cvjećima,
jer i ovaj svijet se rodio s prevelikom
željom i tugom
za velikim, toplim riječima i susretima
i bio prvi romantik u ruci sa cvijetom,
čekajući na uglu zvjezdanom, na nas.

Pa opet ovo nije pjesma za njega,
ni za nas,
ovo je pjesma onog našeg jata gusana
sa Nila što se vraća,
i što polako u letu sebe shvaća,
pjesma njihova koja te podsjeća
koliko je dobro
kad imaš čemu da se vraćaš
poslije svega,
i koliko smo najviše od svega
rođenog,
mi rođeni najviše zaljubljeni
u te velike umjetnosti susreta riječi i usana,
puni ludosti,
izgubljeni čitav život
učeći se vajanju ljubavi
i ljubljenju njene mudrosti.

Ovo je pjesma koja te podsjeća i moli
da odoliš zaboravu, da ne zaboraviš
sva ona cvjetanja i seobe cvijeća,
iz šuma iz mašta,
do ruku do bašta
do trenutka kad ti neko pokloni cvijet,
jer tad moraš, najviše od svih da znaš
kako je za nas cvjetao ovaj svijet.

Posvećeno proljećnom cvjeću koje umije da
cvjeta snažnije i bude prvo u svojoj generaciji

Vječni let

Na kome se to lome zlatne ploče neba,
u čijim zagrljajima praznim i gluvim
neko umije jače da plače očima suvim,
nad kojim to grobovima zvijezda
neko tek pjesmu najljepšu hoće da počne
i veseo dan kad odlaze slavuji.

Kuda se to ne odlazi bez mape povratka
dok se boje neba i šuma roje i mute
na suzama ostavljenog dovratka
kompasi ostavljeni vise i ćute,
ko da im objasni one čija putovanja
više ne trebaju pute,
ni vibracije polova ni suton mora koje bruji
pod načetim nebom,
nad začetom pjesmom u vječnost ćutnje
odlijeću raspjevano slavuji.

Čijim to očima svjetlosti zatamnjene
putuju najdalje,
po usnama mora
čun nota života krstari
u neke uzdahe dublje, neke obale plavlje
negdje na pjesmi gruboj
slomiti se mora,
dok se nova sunca kupaju u oluji
za ljepše prelamanje i sunčane dane,
mladost najbrže s naličja kraja stari
u uzdahu s kojim izdišu slavuji.

Zašto to najjače zadnji put iz beskraja
zvijezda otkinuta, zbunjeno zuji
nad zagrljenim biljegom prekinutog zagrljaja
šta to nema ljubav sa ljepotom,
šta to nema svjetlost sa životom
kad u pjesmi bez ljubavi i sjaja
nestaju sjajni, zaljubljeni slavuji.

Kome to mirišu otkinuti cvjetovi
s peteljki uzdaha
čemu lavež želja napuštenih
još za čoporom vjetrova žuri,
Prošapući nešto za pokoj proljeća
i kad prestaneš da se sjećaš
da pjesme njihove osjećaš,
biće još nečeg sitnog, pokislog
iz krošnji očiju krilato da pojuri,
jer nismo mi bili jedine oči i noći
čiji su nestali mladi slavuji.

U sjećanje svim prerano otišlim pjevačima, slavujima,
skitačima vječnošću

Kad porastem

Sve je ovo već jednom bilo
i ovo proljeće i tvoje krilo
i ova noć i taj tvoj pogled pun pitanja
posut svilom,
samo se ti nikad ne sjećaš,
poslije svih onih vječnosti u kojima smo
se mimoišli
uvijek iznova i iznova,
neko mora da te podsjeća
kako smo ovuda skupa već išli,
i isto ovako plašljivo, blizu nos na nos prišli
na milimetar komada rasutog proljeća,
i isto ovako šaputali pa ćutali dugo,
pokraj puteva suza i puteva voljenja
bile su nam pune oči i tada
vjenčanja ludosti i razočaranja punih grubosti
razvučenih u čitavu vječnost,
da pređeš napokon neki most,
da dotakneš najzad nečiji nos
i vječnost čekanja jednog trena
najljepše nježnosti
nikle iz nekog toplog korijenja
naših prstiju.

I isto baš tako imali smo izderana krila
i poderana koljena,
dok smo se sudarali
između vjetrova bijelih i vjetrova žutih
i bila si baš isto očarana,
na nekim slikama bila je ista posveta
i neko te već zvao, Voljena,
i riječima nježnim i uzdasima grubim
do pedesetogodišnjice jednog ludila
koje ne prestaje i kojem si se čudila,
bilo je,
i pratili smo se i po lukama i po peronima,
i pistama,
i bila je neka noć ovako ista
i hiljade njih naših,
i hiljade suza u tvojoj i mojoj čaši
u nazdravlje rastancima i sastancima,
i neki mrakovi puni usana punih
prezrelih ptica željnih padanja
u nečije kose,
željnih da im napokon neko pjesmu
izbliza čuje,
i pokretom bez riječi dešifruje,
kroz neke veselosti i igre proste
bilo je.

I padale su padale te žute prezrele ptice
parale najnovije, ljetnje šešire i haljine neba,
tražeći ispod njih naše lice,
i tada nismo lako znali
od ovih hiljadu važnih stvari
koju nećemo a koja nam treba,
s očima punim sunca i kiša i kolača
i suvog hljeba,
s osmjehom lažnim trebalo je
i tad putovati putevima suza i mača,
rđavim prugama i tajnim puteljcima
šumskim od napuštenosti zaraslim,
da se pronađu prave riječi,
za neke potiske tajne i cvjetove s Karpata
davno oduvane čak dovde,
da bi srasli
i shvatili oboje koliko si mali,
i daleko i blizu i tamo i ovdje
kad ne umiješ u osmijeh nečiji da izrasteš
u neke čudne crne ptice,
neke mutirane laste
koje se nikad ne sele
kad umisle da su zvijezde
u nečijim očima što se prvi put ugnijezde.

Sjećaš se bili smo mali
neki ćoškovi zalutalog ovog istog svemira,
i tad si najljepše znala da okrečiš
zidove mojih popljuvanih očiju,
umazane i prljave od zavidnog svijeta,
i tad si umjela najhrabrije da spriječiš
pad pogrešnih kometa
koje bi ispunile prave želje pogrešnim ljudima,
i tad si se plašila zadnje stepenice merdevina,
i nisi mi vjerovala kad sam pisao
da si za korak sad bliže onim s krilima
da si najbliže najbjeljim visinama,
jer svaki hrabar korak ka nebu,
ka hljebu udvoje
je hiljade koraka
bliže bezbroju zagrljenih ljepota i ludila,
i dalje od ovog svijeta
zastarelog kalupa istog nepolomljivog
gdje je uvijek i oduvijek bilo važnije
drukčije od onog istog među sličnima,
i vječito važnije šta je čije od ničijeg
i vječito zanimljivije ono šta ko ima
od onog šta neko nema,
da baš sve to bilo je i evo opet smo
tu preklopljenih sjena,
opet tu ponovo.

Opet moram ispočetka da porušim
i zapalim u tvojim očima
te uredne, proračunate civilizacije
gdje divljina odavno nije kročila,
u te svjetlosne kule i lebdeće dvorce,
da te tužne kosmonaute razigram i podivljam
u divlje, pripite srećne Indijance
u neposlušne borce
u Eskime i nekrštena plemena
nekog toplog, jednostavnog vremena
što nisu
ništa toplije i nježnije, i čistije
od zagrljaja dotakla,
i sad opet moram
da te podsjetim u nekom kratkom pismu,
da sve ovo bilo je,
i da se nisi daleko od nas pomakla
da smo skupa već rasli
i te ljubomore i to suzno more
u tvojim dlanovima
i to tvoje krilo već sve to krilo je
i mene jer bio sam tu,
i pitao sam te isto

-Gdje to prestaju proljeća u nama
i počinju ljeta iza nas,
gdje su to ti čarobnjaci što sade i čupaju
ovo cvijeće i ludosti naših srca,
gdje to glavom mjesto nas lupaju
leptiri što su izgubili ljeto i glas,
gdje se to rukuju ruke sastanaka i rastanaka
prljavih i čistih noći
puni stopljenih duša,
umiru li to naša doba
s radostima naših zaboravljenih pokreta
il ostaju tu negdje u tebi i meni,
Odgovori mi bar nevješto, probaj,
ni ja ne umijem bolje
nakon svih ovih izbrojanih vječnosti,
prvo proljeće je koje se ne broji
nego diše,
napokon ja i ti
na nekom drhtavom umornom listu
u glavi opet piše.

Evo opet sramežljivo cure
potočići čežnjivi,
po koritima srca prestaju duge bure
između toplih i hladnih soba
putuju neke vječne topline
ispod zaljubljenih podočnjaka,
proljeće iznova oblači na sebe ljeto,
vječna neprolazna moda godišnjih doba
osmjesi gladni osmjeha
uokvireni hirovima neke svireposti očnjaka,
ma umijemo ti i ja ljepše,
hajde probaj malo drugačije
samo probaj,
te oči zelene, pametne, ratnički-usamljene,
zamjeni za neke žućkaste luckaste mačije
pune tebe i mene.

Sjećaš se one priče
Svi su isti i svi kao liče,
ma daj!
Postoje bezbroji susreta i osmjeha koji te sreću
s kojima svake noći možeš
pronaći novu sreću,
nova ljepša svitanja i još veća pitanja
što rađaju kraj,
a tek poneki osmjeh rijetki,
sav od neke zanesenosti crvene,
pun hrabrosti izgubljene u nekom čudu
koja ti za čitav život može ukrasti i tugu
i tebe.
I šta će sad tebi i meni ta nova sreća,
i ti neki novi,
kad se i najčistiji osmjesi i najnovije cvijeće
zapletu i izgube između sunca i smeća,
mi se bar znamo od vječnosti
i koliko smo prljavi i koliko puni svjetlosti
umjeća i htjenja,
onog što se nikad ne mjenja
i u dušama mora i u očima stjena,
jer široka je to staza talenta
umjeti i htjeti
među ludama razlikovati lude,
i među ljudima razlikovati ljude.

Osvitati pun nekih iskidanih najtiših žica
po kojim su najljepše pjesme svirane
o gnijezdima punim nekih
uplašenih ptica
zarobljenih u strahu da nikad
neće poletjeti,
a trebalo je samo malo umjeti i htjeti
dok se dan susreta i leta
hladio u kapima kiše na zamišljenom staklu
da li probati biti srećan i u paklu,
rasti pa i ka manjem, ali rasti
od vjetra naučiti kako se
gubiš u nečijem malom dahu,
probati čak i kradom
dok ne pukne predskazanje Banatom
kako će Tisa jednom da Dunav mimoiđe,
kako je sve ovo već bilo
i opet će da dođe
neko nekome.

Jer ti i ja smo od onih cvjetova
što brzo venu i prolaze
izgube se lako iz ruke,
al mirišu, mirišu na svjetove cvjeća
koji tek dolaze
i vječno se sreću kroz nove perone i luke,
na dugim putevima vremena
gdje zvjezde vječno trepere i jecaju
za tim ludilima koja su se usput zagubila,
za onima koji plove i onima koji pecaju,
kroz načete, polomljene suncokrete
od pogrešnih sunca
i ljetnih oluja
potrovanih pogrešnim rastom,
al nikad, nikad nije kasno
da se opet poraste
u nešto prekrasno,
kao što ja opet rastem u osmjeh tvoj.

I obrisao sam ti i tada
kao i sada što ću
ovim rukavom što se iskrenost zove,
obrisao sam sve one prljave vjetrove skotove
i sve one kišne plotove
pod kojim si s dlanovima na očima
stenjala,
i samo sanjala kako si se prvi put
s krilima vjetrova penjala,
a samo se tuđim snovima sklanjala
i sklanjala,
sad evo opet ću da ih obrišem
sve, a ti piši, piši,
i napokon poslije svih budućnosti
pogrešnih sanjaj svoju pravu i diši,
a ja ću da rastem,
dok ne urastem u najmanju nježnost
u jednoj riječi razumljivu
na stotinu jezika,
i ako opet pogriješiš,
i ne shvatiš, ja ću da obrišem,
ne brini,
za to služe kiše i razumi,
pa ti opet slikaj, šta želiš slikaj,
i samo ne pitaj
kad ću da odrastem,
jer evo rastem i rastem,
al jedino još to ne umijem,
prepun sreće i mašte što znaš me
ne umijem da odrastem,
niti to da poželim,
od svih rastenja umijem najljepše
samo da porastem u tvoj osmjeh,
i to me, samo to me
djetinjasto i neodraslo veseli,
i to me, samo to me
pametno i odraslo od tebe dijeli.