Znam sve znaš

Da li znaš kroz sva vremena
da te čekam,
da lutam sam
zagrljen snovima,
ogrnut željama da pronađem tebe
u liku žene.

Da li znaš
da s mjesecom pričam,
o kosi boje sunca,
nježnoj kao lan,
što će da pokuca
na moja vrata sanjara,
i sruši mi plan
da budem tužan
do kraja svijeta.

Znam sve znaš,
jer ti si ta što zna
sve brezuljke moga sna,
strahove od dna,
i skretanja gdje ljubav ne stiže.

Lile

Protrčah sinoć niz sokak Dola,
i ispod križa na trešnju se popeh,
s drugarem Mlađom preko lokava,
nečije k'uruze,u sumrak oteh.

Natovarismo gume na traktor Nine,
i stožinu vukosmo jedva s Bećinice,
na Željezniku planuše Vranovske lile,
k'o bezbrižne ljetne svjetlice.

Prosu se kiša k'o zadružni krompir,
preko naše doline male,
prođoh kroz kapiju pozdravi me portir,
zamirisa piljevina,sa vrata Fane.

Uzeh dvije kocke tople,izbrušene,
krenuh kući uz zvižduk pjesme,
ukrših rašlje sa šljive srušene,
napih se vode kod Donje česme.

Kod lipe Bracine kafane,
vidjeh za ruke drže se dvoje,
iz 'tamića' svirnu mi Dane,
na spomenicima vidjeh društvo svoje.

Igrasmo žmirke, i hvatasmo bube,
na kiosku šarasmo dinarom ime,
plašismo curice uz krike čudne,
i bi nas briga šta će da bude.

Hladno jutro po lipama tuče,
vjetrom od Zelnovca i Petrovca,
ne znam jel bi to onda il juče,
al' Dunav mi poteknu preko Brestovca.

Otvaram oči, šapuću žita,
prazna mi nešto opet duša,
Novim Sadom pogled mi skita,
u srcu zove, kuca Krnjeuša.

Nešto više

Gledam krnj mjesec što se hladno smiješi
i pitam se da l' smo u vezi,
on, ja i noć, i svijet ludi
i daleki horizont što gubi boju,
plašim se slučajnosti u tom odgovoru.

Vidim zvijezde što trepću nijemo
i lažem se da su tu zbog nas,
želim da vjerujem snažno i čvrsto,
a čini se da čujem gore taj glas
na nebu što se okreće lijeno.

Ćutim sva pitanja što me muče,
neću da rušim ovu čistu tišinu,
treba mi nit tanana, čarobna
da upregnem vasionu, neshvatljivu sudbinu,
i spojim sutra, danas i juče.

U trenucima slabosti zemaljskih čari
kad tuga krade dragocjene sate,
slobodan od bogatstva, ljubavi date
trošim um za tajanstvene stvari
i pitam se ima li nešto više.

Od ovog neba i rasutog pijeska
što kriju daleku, svetu suštinu
tražim varnicu jedinstvenog bljeska
što ne gasne od hladne ljetne kiše
da me skloni od mraka što za suncem jeca.

I tražim istinu u kamenu tvrdom
što se bjelasa na tihoj mjesečini,
kakav znak, tajni biljeg prastari
da saznam je li to naš dom,
ili smo tek svi glupo razbacani.

Jer hvtamo pahulje bijele, a voda ostaje,
trošimo život koji zemlja postaje,
a nema u nama istine u tome,
gdje zagonetka se velika piše,
od nas ima li nešto više.

Nije da srce samo u nama kuca,
zar je ljubav samo igra atoma,
gdje je tu smisao i topla duša,
i vjetar koji umije da sluša,
o noj, o nama, Hristu, tajni masona.

Krije sa znam u nebeskoj savani,
vihor što nosi čaroliju svijeta,
a nama su dati tek obični dani,
da ih trošimo bez zvjezdanog leta,
poneka stvar tek ostaje sveta.

Čuvam te

Crveni se linija na zastavi mokroj,
kao usne tvoje daleke trešnje,
miriše jutro dalekim snijegom,
kažem 'Zdravo' mirni svijete,
danas sam tu, sutra sa njom,
preživjećeš i bez nas,nove ptice lete.

Raduj se otadžbino, vjera je naša
jača od prve ljubavi neugasle,
i ako bude velikog rata,
naše ruke ostaće vječno srasle,
dok budem gazio šume i blata,
sanjaću samo dvije zvijezde male.

Osvrćem se stalno da ne vidim zrno,
kad proleti kroz zaljubljeno srce,
ne osjećam tu bol, kad dođe zadnje,
svitanje i bijelo zimsko sunce
i zadnje mirisno pismo od nje,
na staroj slici grijaću ruke.

Mjesec me laže da ne skrećem s puta,
dok gasnem ispod vatrenog neba,
zubima stiskam dušu da ne odluta,
sa nebeskim vjetrom iz daljine što vreba,
budim se srećan u tužna jutra
i grickam koricu, memljivog hljeba.

Kad oganj zapjeva svoju pjesmu,
grebem noktima po zgaženoj zemlji,
čekam da naši kremeni kresnu,
glasan urlik za juriš smjeli,
u kom vidim samo onu staru česmu,
gdje smo se bezbrižno djetinje smijali.

I trčim,trčim da ne vidim tlo,
što se ljepi za đonove i uvlači me,
ne osjećam tad sreću i strašno zlo,
ne volim poraz, ni velike pobjede
potoke krvi kda nema ni malo
razuma i srećne suve zemlje.

Sanjam dvije zvijezde i bijelu vatru,
kada se probudim stomak mi gori.
stalno predosjećam da će da nas satru,
peta strana svijeta da nas pokori,
kradući plavetnilo u zadnjem satu
umiranja kad se u pepeo meso pretvori.

Pod stijenom vajanom za sjećanja stojim,
oko mene duhovi na prepad palih duša.
igraju ples pobjede i kliču unucima svojim,
razumijemo se, al ne mogu da slušam,
za mir duše, svog Boga molim,
plačući kraj groblja sasvim sam.

Daću ti zato grb jedne slobode,
kad se vratim sa pokorenih gora,
i u tviju postelju sa suzama odem,
preko krvavog, mrtvog mora,
ranjen vječno u prijestol duše,
lećiću lagano i mrijeti od umora.

Jedino me ruke meke bezbrižne,
mogu podići sa vječne postelje,
te riječi srpske, tihe nježne,
da otjeraju u zaborav pakleni oružje,
i vrate mi vjeru u pobjede,
dok te budem ganjao kroz šipražje.

Drhte mi mišice od nove ljubavi,
samo jednu sad vječno ljubim,
ovu zemlju slobodnih grobova,
pradjedova i surih orlova,
ako je hoćeš, prvo me ubij.


-prvo mjesto na takmičenju Patriotizam i otadžbina,
Vojno-tehničke akademije u Beogradu 2002. godine