недеља, 1. јун 2014.

Бог не разумије љубав

Одричем се вјечности
тражећи тренутке загрљених 
на мостовима Петрограда,
да се присјетим себе кроз сузе
прије пар хиљада година
мали рибарски чамац пун сна,
на Неви и ти,
и моје руке и чете њежности
што ка љубави, по теби пузе.

Хиљаде мостова и снова који не постоје
у нашим очима расту ноћу,
спајајући народе и Богове,
у бар један живот који разумије машту,
у бар један лијек
за неизлијечиву Јесењинову самоћу,
у бар једну молитву која је довољна
да се разумијемо заувијек.

Ујутру и увече руже замиришу
на бајке о слободи
које се у Русији још душом пишу,
и милиони људи носе те бајке у рукама,
као бакље живота
Милиони људи који не вјерују у Бога
али вјерују у ход по води
преко језера Ладога,
вјерују да милиони очију
што једном љубављу заједно пламте
могу да те, на земљу и на небо врате
кад се вјерује у друга.

А у сумрак,
скривене ћошкове и највеће булеваре
и те руже с мирисом слободе,
пијанци окупају у луду, руску љубав,
својим мокрим очима као мокрим крилима
птица, заробљених на неком другом свијету,
уз шапат - Драги мој роде,
Словенска душа још оно Нешто има.

Бог не разумије ту љубав
као мокре, плаве очи дјевојака које читају
Бојашева и Пелевина у метроу
Између Невског и Пионирскаје,
велики славолуци на улазима у душу града
као велика очекивања што питају,
гдје су хероји због којих се срце не каје,
и она њежност што бива досадна 
ако се због ње не умире.

Не питај никад колико кошта та њежност
са нечијег срца, отпали смо на првој проби,
и први знаци неразумјевања љубави
били су увијек,
руски романи разбацани по соби,
и водка у поноћ без леда,
и дуга тишина послије првог пољупца,
јер већ је хладно кад дрхтиш
над Тучковим мостом
пишући о љубави, као о истини
која се ријетко среће и спомиње,
јер давно је све то рекао гроф Толстој.

Кад те поведем у лавиринте среће
Заборави клупко, савјест и мрвице,
душа назад неће
из загрљаја у којем њежност шкрипи,
и сва се од превелике жеље пуши, 
желим да због нас Бога боли у души
јер не разумије ово словенско срце.

Срамота ме,
пред спомеником Пушкина,
Пред кућом у којој је учио,
На мјесту гдје су су му очи вјечно рањене
остале пуне поноса и дима
У улици у којој је заиста љубио,
Срамота ме што сам икада мислио
Да нешто више, изнад љубави има,

Да је за љубав потребно нешто више сем жене.

п.с.
Бог не разумије љубав,
ни с хиљаду три лица
у супротном у црквама било би сто пут више
икона блиставих светица од бркатих светаца.

Санкт Петербург, Мај 2014.

среда, 26. март 2014.

Aplauz za nježnost

Aplauz za one najhrabrije pjesnike,
što se nisu plašili s mostova da skaču,
u nečije srce,
Aplauz za vještice 
hrabre koje su otele najljepše bajke
princezama koje su vježbale da plaču.

Aplauz za one koji su s uma sišli
tražeći trenutak i korak do nemogućeg,
Za najveće sanjare koji su svemir obišli
Sanjajući kod iste kuće.

Aplauz za one koji su znali da prezime
Nebrojene, hladne zime,
uz dimnjake što se od snova dime
Čuvajući par toplih želja i svoje ime,
Beskrajno vjerno uz tuđe prezime.

Aplauz za one koji su bili
Nečija tajna bijela i čista kao snijeg
Tajna sva od zanesenosti bez zagrljaja
u zime kad je najhladnije bilo,
biti nezagrljen.

Aplauz za one
Koji su znali da poklone
Više lijepih riječi nego što su dobili,
Aplauz za najposebnije,
dobre poljupce
koji su dobrotu dobrih ovom svijetu rodili.

Aplauz za one
koji su znali da nježnosti tone
istresu iz srca,
da svaku prazninu koja mrakom diše
napune komadima novih sunca,
za one koji znaju da ljubavi
nikad previše
kao ni prijatelja, kao ni sunca.

Aplauz za one koji znaju da maštaju
i usred pjesme da zaplaču,
Aplauz za one koji praštaju
i znaju od sreće da nas rasplaču.

Aplauz za one
vješte majstore
što umiju srce da poprave kad ga slome,
Aplauz za one,
dobre lopove
Što umiju dušu da ukradu i poklone.

Aplauz i za one što amaterski vole,
koji su napravili umjetnost
od dodira dvije obične kože,
Aplauz, jer njih nikad neće da bole
putevi srca kojima se dva put ne može.

Aplauz
za mudre među ludima,
Za dobre među ljudima,
Za nježne među grubima,
Aplauz
za jezik među zubima,
za usne na očima,
na usnama ,
na grudima.

Aplauz za one
koji su najviše srcem ljubili
vječno naivno kao sjedokosa djeca,
koji su svoju starost izgubili
još u petom osnovne
penjući se do mjeseca,

Aplauz njihovim djetinjastim srcima i očima
iza kojih se čitavog života kriju,
Aplauz, molim vas za one
koji nerazumne razumiju,

I veliki aplauz za one
koji nas kad je najteže, najlakše razumiju.





петак, 6. децембар 2013.

Iskrenost

Ne idem više na pjesničke večeri,
tamo više nema pjesnika
koji su dovoljno hrabri
da ne traže da ih neko razumije
neke očajne, uplašene nježne duše
kao cvjeće s muzejskih slika
trude se da ih neko primjeti, čuje,
tamo više nema pjesnika.

A ja sam previše svoje hrabrosti
potrošio, jer se nisam plašio
da herojski razumijem
tuđe strahove,
i da svojim snovima
najveće tuge plašim i zbunjujem,
praveći od njih nasmijanu djecu i krovove
koji su od sreće letjeli.

Razbivši zube zadnjim
od poezije pjanim,
svilenim tugama
zaslužio sam za svaki rođendan
po jedno proljeće .snažnije,
smušeno od sreće što je moje,
a u jesen bi se rastajali onako dugo,
zagrljeni drugarski,
glumeći da je sve drugo važnije,
tražeći malo razuma da preživimo san.

Nema više pjesnika koji prodaju ljubav
u parkovima, na ćoškovima mašte,
a zauzvrat da ništa ne traže,
ako im bar poljupcima ne plate,
ne odazivaju se ni na svoje ime
al' ako se laže,
nek se bar iskreno laže,
za nekog ko razumije, ko me predosjeća
u meni izgorila proljeća
na uzbunu istine dime.

Dok su se neba polovila
u našim očima
ostavljajući prolaz do jednostavnosti
žmirili smo na jedno oko
i zbog straha i radosti,
pravdajući laži budućih  majki i očeva
napravili ovaj komplikovani svijet.

Grmljavine naših srca
su se udavile čelikom
kojim smo armirali svoje male snove
za zemlju,
sanjajući da budemo nešto veliko,
udvoje,
potcjenivši mogućnost zagrljaja
i njegovu želju,
prestigli smo svoje duše daleko.

Bez ćutanja i lutanja dušama
nekad smo umjeli u rimi i duetu
Oprosti,
na iskrenosti,
to je jedina poezija
koju razumijem na ovom svijetu.



среда, 25. септембар 2013.

Daleko od sebe

U daljinu bi svako
od sebe daleko,
da bude nečiji da bude neko,
čežnjivo nježno, sanjivo lako
za šenulim lastama i rodama,
u daljinu bi svako
da bude borac tek tako
tuđim slobodama,
jer one svoje, previše bole
i ove ruke što lete,
i ove ruke što mole
žedne dugo na istim vodama.

A ne kreće se dok nemaš kuda,
a kada imaš
trebaš čuda,
da stigneš tamo
gdje se najbolje znamo,
između dva oka, topla duboka,
jednako luda
da vjeruju jedno drugom, odavno

tamo gdje smo od snova 
uprljani strahom
prestali da sanjamo u dvoje,
tamo gdje se tajno znalo

čija si suza skrivena mrakom
i zašto se žele iste boje.

A ne želi se nikad isto,
i kad imamo iste bijele želje
one da se isto leti i grli,
da se dijeli ono najbjelje
da se bude nečiji prvi
trenutak sna što se najduže pamti,
da te u tuđem oku, tvoj nemir svrbi,
kad se drukčije želi, a isto pati
kad učiš da sanjaš

od poljupca što budi.

I nikad se isto ne diše,
i kad se uzdiše 

ispod iste kiše
pa na tuđim nadlanicama
zaboraviš nježnost
pa se svađa ko voli više
pa se protegne do neba
i bude most,
do nečijih zvijezda, baš gdje treba,
pa se umori, odjednom malo više,
jer stvarno se nikad isto ne diše.

I ne boli nas nikad isto

niti je ikad isto boljelo
ni naša sreća, ni tuđa tuga
i kad nam je sve isto bilo blisko
i kad nas je ista grizla tišina sjevera
i gorilo isto sunce juga,
možda jednom
kad se do suza iskreno voljelo,
i samo sljepilom srce slijedilo,
a vrijedilo
do duše sreću ogoljelo,
pa boljelo, divno boljelo.


Pa šta se onda ima isto,
u ovim očima željnim drukčijeg svijeta
u ovim rukama željnim drukčijeg leta
kad ti zagrljaj
da najviše grliš smeta,
kad ti srce
da najviše voliš smeta
imamo nešto isto samo
ovo malo plačljivo vrijeme,
rođeno iz mahanja dlana
i nečije dolutale sjene
vrijeme od kog možemo napraviti čuda,
istu tebe i istog mene
ako se krene ruku pod ruku,
daleko od sebe, isto daleko,
daleko nekuda.