среда, 6. мај 2009.

Buđenje

Porušen davno jedan grad
jutros se u meni probudio,
i pogled s jednog izgubljenog prozora
iz sna sam na tren posudio.
I svanulo je nešto duboko srećno
u zabačenim jelama duše
što odavno nije,
iako meni odavno sviće
osmjeh samo s mjesecom,
sa suncem rijetko
pjesme se moje druže.

S mrakom se zaista dugo razumijem
s velikom zvijezdom ja ne umijem
i sve je s njom to plitko, pliće,
jer moje sunce samo tek ponekad
ushićeno uz zvižduk svane,
tek kad negdje tamo u mirisu borova
neki naš jorgovan počne da niče
u meni tad jedan tek ubran
na mjesto srca u grudima stane.

Sve manje lijepih, zanesenih rima
među nekim novim jorgovanima,
sve iste vjetrom izgubljene priče,
rijetke latice još rijeđe liče,
ipak prošara iznova ta razbarušena roza,
zamišljen, pokisao, zeleni april,
jer još negdje onih što vole ima,
iako na kraju i najljepše strofe
rimu dva srca neizbježna obuzme proza,
zalud ih krili skupa pod jedan mantil,
zalud kad sam davno izgubio
taj pogled s prozora,
s kog bih sve, i tebe lako poznao.

Ovako sam samo van vremena i prostora
predugo i još nisam doznao
gdje pripadam i za šta bih disao,
za čije nebo, za čiji smisao
sem za tebe moj maslačku
što si mi bar malo mraka
iz očiju izbrisao.

Čovjek cvjeća

Čujem da sivi oblaci žure s proljeća,
nesrećni ljudi više vjeruju u sreću,
sve se nekako iznutra mjenja i rađa
stari prijatelji lakše se slučajno sreću.

Hladan mjesec kad sunce još leti nisko,
lutam jednom te istom zgaženom stazom,
kad rosa padne noću, nešto osjetim blisko
pa se izgubim u snu nekom šumskom bogazom.

Vjekove za sebe skupljam na hartiju
i tješim tužne breze usamljene,
pričam gdje sapliću se koraci u nekom bunilu
dok sam se saplićem o cvjetove zavijene.

Jedan prašnjav put ne prestaje da zove
u proljetnoj noći dok sipa bijeli behar,
vide se nove vode što hoće da spoje
ruke zemlje i plavi nebeski pehar.

Eto vidjeli su svi tu pomračinu
preživjeli smo i veće gladne zime,
mjesto svijetla trošili žutu mjesečinu
i šaputali samo mira ime.

Elementi svemirski u nas su se spojili
i dali nam samo jednu pravu luku,
za tuđe snove smo morem zaplovili,
i čekali da nas zvijezde dotuku.

Koliko još treba za sreću suza,
da nađu se krotitelji svih zala
i kada uvene posljednja ruža,
ja čovjek cvjeća biću sve dokraja.

субота, 14. март 2009.

Pet latica

Dječijim krilima plovio sam gorama smaragdnim
što poslije plime ravnice postanu,
moji brodovi na mjesec nasukani,
odavno čekali su mapu na jednom dlanu
jer zvijezde vodilje često baš nestanu.

Proljeće uvijek zvijezde tako poređa,
između naših stopa da baš zaplove
koraci tamo gdje sam prvi put s leđa,
vidio tebe na kraju Masarikove,
tvoj plavi čuperak tu je postao međa
što dijeli moje tamne i sunčane stihove.

I znao sam da je tvoja ruka,
najljepši cvijet s pet latica,
da je tvoj zagrljaj zadnja otvorena luka,
krajnji dom moji umornih selica,
mojih maski s hiljadu lica,
krojenih za vozove pogrešnih pruga.

Osmijehu blistavi,
novi listovi opet s
proljećem niču,
opet masku zanesenjaka stavljam,
i tvoja lica pod njom sanjam,
cvjetovi tek uče da sriču,
ja i dalje pet latica sastavljam,
i nastavljam našu priču.

субота, 21. фебруар 2009.

Raskršće

Imao sam jednom veliko raskršće
na kom sam uvijek znao kuda želim,
zvijezde pod kojim sam znao da prelim,
moja se duša još s vjetrom okreće
oko tog znaka Petrovac, Krupa,
i dalje od tog daleko neće,
jer moje klikere i korake to pokreće,
kod onih klupa još ćošak srca mi lupa.

S jednih narataka tražim iste šare
uvijek kad kupujem cipele nove,
i iznova ih učim da vole puteve stare,
da me nose pod krošnje velike topole
da tu učim golubove, vjerne poštare
da svaki dobro napamet zna
tačno ime moje uvijek iste adrese
- Krošnja bb, Jedne male ljeske,
Prva slomljena grana nedovršenog sna.

Tu tajno sanjam leteće krovove
kako me nose u svoje svijetove,
gdje svako biće na jednom krovu leti,
a na zemlji sanjaju krovovi stari
i kod njih lako sa novim sletim
pa dva, tri kruga sa stari obletim
par starih klupa i moje raskršće,
kada mi dođe, često sve češće,
kada me ponesu oblaci sanjari,
kad ćošak srca i trotoar sreće,
s cvrkutom vrabaca, željno zadršće.