Nečije sve

Prestići Boga na prstima svoje radoznalosti,

poljupcem dotaći svjetlost i njene vrhove,

od ljubavi do bolesti

skitati za tajnama u cvjetovima, u snovima

između ljudi

sve gubiti, sve poljubiti

na kraju samo biti, nečije sve

u oku, u nadanju, u padanju na grudi.

Pa onda zaboraviti, često zaboraviti

kao senilni, dobri učitelj

one dane i tabane prepune sna

s kojim smo jednako željno ka životu žurili,

noseći taj dodir mekote jedinih usana

zbog kojih smo od sreće jedino žmurili.

U dlanovima,

gdje nam gore iste stare tajne,

na obrazima gdje nova nježna, otkrića plamte,

tu neka vječnost u nama počinje da traje

neka istina koja se srcem daje,

pa te najdivniji najdivnije shvate,

pa se pamte samo oni što te pamte.

Svi naši puteljci do zvijezda

iz iste bajke djetinjstva stidljivo

se pod ruku vode

i kad hoćemo, i kad plašljivo nećemo,

moji olovni vojnici,

tvoje cipelice purculanskih princeza

iste puteve, iste vole slobode,

i zato putujemo, i samo zato se srećemo.

Daj 'vamo te ruke,

pa da samo letimo

kroz te najljepše mračne luke,

kao odjek svjetlosti stotinu zvijezda izdaleka,

a trava nek bude zaljubljena, a nebo

nek bude mudro, i ćutljivo, i božanski plavo

al’ na nas nek čeka,

pa da te pitam ovako divno, trapavo

kao mrvu sunca, mrvu tople pogače

u očima gladnog beskućnika,

vidiš li stvarno, tu sam,

i ne dam da te uče kako se plače,

ni sa tužnih slika.

Daj 'vamo te ruke,

da se samo ko obični pijanci grlimo

i trapavo ljubimo,

i psujemo ovu sreću

što je čitavu mladost kasnila,

poljupcima znam popraviti neću,

sva mjesta gdje su nam duše napukle

al' ti si moju zagrljajem,

tužne starosti spasila.

Dragoj g. Birgaoanu