Korjenje neba

To nema nikakve veze
s evolucijom srca i hemijom snova,
jednačine koje nas dvoje čine
su van formula
kao uzdasi ptica, kao suze cvjeća
kad pijana proljeća izgube geografsku kartu
pa naše stope prepune vrtoglavih zvijezda
se pronađu izgubljene u istome blatu
tu gdje počinje korjenje neba.

Tu gdje počinjem da se najviše bojim
za maslačak bijeli u tvojim očima
kad nestašnost zaduva, kad pitomost zaduva
preko mesa i kostiju snova
tu gdje ti najviše vjeruješ da postoji
na mom dlanu daljina
za tebe najbolje čuvana
presavijena tvojim prstima u blizinu
van formula.

Tu gdje ti nikad nećeš da porasteš
s tim nosem djevojčice
punim mašte
što u sve vjeruje
kojoj sve na istinu miriše,
tu gdje ja nikad neću da ostarim,
s ovim prstima dječaka
koji zvjezde lista i dok bajke ti piše
uvijek nešto divno pokvari.

Mora da bude i takvih
rođenih da nikad ne odrastu,
među svim onim ozbiljnim,
velikim brkovima i punđama,
što doktoriraju fiziku, hemiju,
ozbiljnost gunđanja,
neko mora da doktorira i maštu,
smješkajući se beskraju
i poštujući nevidljivo, neshvaćeno i čudno
kao djedovu priču o prvom velikom ratu.


I zato te stvarno razumijem
i preko granice mašte,
dok svemu u tačkicu lako vjeruješ,
u sve one velike datume o slobodi,
kraljeve pravedne, proroke čiste,
hod po vodi,
u mrvu dobrote u svim ljudima,
i zato su nam oči uvijek tako blistavo iste
jer razumijemo
drukčija prostranstva u tuđim grudima,
i zato znaš da ne prekidaš me i kad treba
kad počnem da rastem iznad neba
trepereći zvjezdano izvan tvojih očiju,
jer znaš da ću opet čitav svijet
da ti djetinjasto prepričam
u nekim šarenim pismima,
jer ne želim da porastem nikada
niti budem igdje stvarno velik
osim u tvojim očima i mislima.

I zato se tako divno razumijemo,
s ovim prstima dječaka i nosem djevojčice
dok gazimo nebo i nosimo ptice,
kao igračke svoje,
i zato tako ozbiljno vjerujemo oboje
i ozbiljno čuvamo te djetinjaste snove,
da nikad nećemo da odrastemo
jer ti nikad nećeš vezati punđu,
i ja nikad neću pustiti brkove.

Pa ipak dođe to neko tamno veče
s previše pogašenih zvijezda,
kad sjedneš pored mene i šapneš
Ne ličim na sebe,
i ništa više djetinjasto ne znaš,
i nos ti bude veliki i oči velike
i sve mokro od stvarnosti raste,
i to su ti znaci, te lozinke,
preplašim se da ćeš da odrasteš,
postaneš umorna od snova
povjeruješ u stvarnost, u starost,
da su bore od godina
a ne od poljubaca kojim su te cmakali
i ponegdje smežurali od tolikog voljenja,
da je umor od torbe života,
a ne od suza koje nismo isplakali
neimavši vremena od sreće i htenja.

I na tren sam pored tebe
kao svemirski brod pored nepoznate planete,
kao dijete pored tuđe,
lijepe igračke
ne smijem da ti priđem, da te dotaknem,
a osjećam topiš svjetlost preko lica
i skriveno je u sebi plačeš,
a mjesto tebe bez stida
suze pupoljci cvjeća, suze zaspale ptice
iz mokrog korijenja naših stopa
nebo se otkida
i vuče te.

I moram da te uhvatim za ruku
i ne dam da odletiš,
među velike bez sna
da ti stegnem prste i iscjedim stvarnost
u topli šapat preko usana
nagorjelih od umora
da kažeš-Vjerujem ti, vjerujem sve,
i opet ti na licu blista
nos djevojčice koji sve vjeruje i kad ne mora,
nosić kojim čvrsto podbočeno
nosiš naše nebo u cvatu
van formula i razumiješ opet sve
da neko mora strpljivo da čuva
i korjenje neba u blatu.

Kad naučiš da rasteš

Znate ono,
kad u nečijoj glavi čujete crkveno zvono,
pa vam ta glava postane sve, i vaša vjera,
i vaša crkva i molitva i kletva,
pa počneš da rasteš brže od proljećnog cvijeća,
brže od trke zaljubljenih jelena sjevera,
zar to nije ono zbog čeg se ide na kraj svijeta
ono kad naučiš da rasteš u sreću.

Pa onda ono
kad se mirno oprostiš,
sa po jednom suzom kradom
sa svakim gradom u kom su te ostavljali
malo uplakanog i malog,
dok si učio da rasteš
i pokušavao da srasteš s nekom tuđom ulicom,
s nekim tuđim srcem i uspijevao pomalo,
i znao da budeš srećan s jednom pticom
na svom prozoru,
gledajući u njoj neba o kojim sanjaš,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u budućnost.

Pa ono,
kad vas je stid da poklanjate poljupce
onima što ih tako pošteno
i iskreno umiju da kupe,
onima što svoja tkanja od snova
paraju bez razmišljanja
da bi njima obrisali vaše suze krupne
i bolovali od vašeg bola,
pa opet ih takve nikad ne sanjaš
i ne poželiš tako vrelo njihove ruke,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u one koji maštaju bez mašte,
koji se i bez ljubavi ljube.

Znate ono
kad na prstima nečije nade
zaljubljene u vjetar
poljubiš prvi put nebo,
i spustiš se srcem sve do peta
da zgaženoj travi tražiš oproštaj,
i oproštaj svemu što gaziti nisi treb’o,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u svim pravcima u ljubav dobrote
koja se stalno osvrće, vraća i prašta.

Znate ono
kad noćima zaredom
nešto se u vama od sreće znoji
i strahuje od snova i nade
koji su odjednom tako stvarni
kao one breze u sumrak sa ade
što se povijaju i bore sa snom
koji ne postoji,
a ti ustaneš i od mraka ukradeš
najbližu zvijezdu, zagrliš je i zaspeš mirno,
i pokažeš da se ne bojiš,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
iz najmanje slabosti u najveću hrabrost,
hrabrost osvajanja svemira sudbinom
udvoje kad spojiš
nebo sa svojim krovom.

Kad naučiš da rasteš
zar ne opaziš da ne postoji ništa
što ne može
da izraste u nešto drugo,
kao što cvjetovi divni izrastu
u neke jagode, u višnje nečije,
tako i mi rastemo zasađeni
u nečiju želju, nečiji san,
u neko srce dječije,
i zamirišemo nekad na tren,
nekad dovoljno dugo, nekad predugo,
trulimo u vječnost,
a ipak rastemo, i obično i neobično
u nešto što ima krila a ne leti,
u nešto čudno,
kao one ptice rjetke
koje više vole i od neba i od vjetra
da rone suznim dubinama rijeke
jer im se krila guše i suše u visinama
što se od sunca dime,
možda su takvi oni što su naučili da rastu
i put neba i u dubine.

Znate ono
kad vam tople noći dane njišu,
a ti naučiš da rasteš
u svačijem srcu pomalo, i kad te ne vide
i kad te ne čitaju i kad ti ne pišu
zar to nije prava vječnost,
i u danima kad sve miriše na kišu
i smežurava se i smanjuje
ti naučiš da rasteš u jednom srcu najviše
u srcu koje ne zaboravlja
utrobu zemlje koja miriše
na svjetlost i ruke divnih žena
koje su oprale ovaj svijet,
u srcu koje ne zaboravlja nebeski svod
koji truli od molitve za očeve
kojih zbog nas više nema,
a ti rasteš za sve njih
rukama oko nečijeg vrata
oko nečije glave u kojoj zvoni crkveno zvono,
zar to nije ono zbog čega se diše
ono kad naučiš da rasteš u život.

Prejakoj riječi - Branku

Postoji svjetlost
koja ne umije da se prelama,
kroz sve sredine, gustine
ona ne skreće i ostaje ista
puna istine
I postoje ljudi u kojima ta svjetlost
se dugo krije, i odjednom zablista,
i kad probaš da slomiš te ljude
oni postanu vječnost.

U tom lomljenju počinju vječne pjesme.
---------------------------------------

Prva nježna vatro mladosti
sa juga
gdje je smisao isplakao svijet,
bez velikih tuga
budućnost koju sanjala nisi oprosti
ovoj pjesmi lice koje si obećala.

Prva zvjezdo zaspala
u kori drveta predugo
jer imala si san od zimske noći veći,
tajno prastara
otkrivena mladom rukom,
sakrila si pjesmu hrabrosti
poraženu prejakom riječi.

Koraku zaljubljen u lutanje
Riječi zaljubljena u šaputanje
Oblaku zaljubljen u gutanje
Neba Pjesmo sa očima
Tajno sa srcem vjesnik
Poezije cvijet razgolićen do uma
Bezobrazno
Nestaješ u zaboravljen stih
Ostaju melodije što varaju vrijeme
Proljeća što mirišu prazno.

Bez sumnje
Riječi crne kao seoski mravi
puteve svoje mudrosti znaju
tvoja pisma pored nje
čuvaju tajnu
kako se tajna čuva
Uzalud
Mudrost preko golog uma
sad najnježnije duva.

Pjesma sad je posljednja sloboda
da se kaže
Iskrenost
Ljubav
sad je prva istina
koja je naučila da laže
ljepše od budućnosti
srce u grudima sanja
da postaje kost,
da mu ptice ne mogu ništa
Evolucija poezije,
Laž je najveća istine mjera
Slavuj vječno poražen
Rođen da se krije i oprosti
Let istine bez svoga pera.

___________________________
Branku Miljkoviću u spomen

Odluka

Zagledan u najbjelji beskraj jednog nadanja
isprekidan žutom ozbiljnošću zvijezda
ugledam to sunce
oslonjeno o svijet prevrelog lima
od komada polomljenog neba
skupljenog i poljepljenog u ljudima
i pomislim,

Ko nije trčao bos po kiši
taj stvarno ne zna koliko ima neba
u srcu i stopalima!

Na dlanu jednog čovjeka sa brda
i na obrazu jedne žene iz polja
zamislim sebe,
brzinom najljepše želje
ali pažljivošću lebdenja jednog oblaka
da ne porušim oči tek dignute visoko
iznad prerane lomljivosti radosnih suza
i šapnem im
Budućnost će biti bolja
ako me puste u ovaj svijet preuzan
za samoću, preširok za mnoge,
krojen taman za dvoje,
dok u meni još tinja nenačeta svjetlost
jedne djetinje nade
i želja veća od sudbine koja bira čovjeka
i koju sudbinom bira čovjek.

I poklanjam sebi za prvi rođendan
taj čudesni svijet
upakovan u običnost,
sa mašnom radosti i bola
u vrijeme nježnih kauboja
i divljih osvajača sa ženskog pola,
i branim
svoj mali skriveni rezervat
golih bosonogih, ugroženih srca,
sav divalj od nježnosti i opak od lijepih riječi,
sanjam da mi kolju
poljupcima i zagrljajima ovaj jedini vrat
dok ne postanem bezglavo sav nečiji
od nježnosti neizliječiv.

Poslije hiljada zvjezdanih zanosa
mladost jedne zvijezde umorne od lutanja
ostavljam eksploziji mašte u san
iz ruku jednog drveta
koje cvjeta zbog mene,
i prvi put koračam zemljom
prašine zvjezdane nagutan,
i plaši me
što i dalje u tri dimenzije
visine uspjeha, širine osmjeha i dubine grijeha
najljepše sija tačka prvog početka smijeha
dvoje koji počinju
vjeru u osvajanje beskraja
samo pokretom dlana po nebu.

Jer i najljepše dalje vjerujem
ko nije golim grudima
ugrijao bar jedne hladne dlanove,
taj mnogo ne zna
koliko ima dobrote u sebi i ljudima.

I odlučim,
tako ću da zamislim najljepšu hrabrost vjere
kao početak beskraja
bez zvijezda, bez sunca
tamnog beskraja koji je počeo da vjeruje u sebe
u vječnost neobičnosti,
i prolaznost običnosti,
na jednoj maloj planeti mladosti bez mjere
obasjanoj samo sa dva odlučna srca.

Skidam sa sebe staro nebo
i kostim zvijezde crvene od samoće
i odlučim,
za svaki novi rođendan poklanjam
sebi novi izlazak u isti svijet
koji me sanja i hoće,
i učim
da poklanjam zamršenost pogleda
najljepšoj jednostavnosti smješkanja
i shvatam,
tako se uči poklanjanju bez čekanja
i navici da budeš osmijeh.

I prepuštam da budem mašta
nekom ko umije ljepše da mašta,
i pustam da me neko vodi za ruku
neko ko se ljepše razumije u pretakanje
krvi želja u toplinu života,
u tkanje maleckog sna u veliku odluku
i dajem glas nekom
ko ljepše viče u nebo
Zašto...Želim...Vjerujem...Ljepota,
Jer ko nije vikao u nebo
taj mnogo ne zna
kako izgleda to šaputati sa istinom
i koliko u svojim riječima ima
skrivenih laži i zvijezda.

I odlazim u novu neobičnost
beskraja započetog osmjehom,
gdje se nova odluka krije,
odlazim samo pokretom dlana
srećan kao oči petogodišnjaka
dok pada prvi snijeg.