srcem da kročim
i zaglasam se zovom podzemnih rijeka,
i par ponora dubokih
tim zovom ću da smočim
dok ne isperem sve, drevne kristale,
i u njima pronađem, tek ljudske oči,
ušuškane u zvijezde s mrakom olistale.
Još noćas ću rukama
da pogledam nebo
i potražim otiske predaka naših,
kuda su letjeli, kuda lutali,
na čijem dvoru, na čijoj čaši
pogrešnih oblaka su se nagutali,
da li zalutali, il’ možda svjesno,
da bi u nama ovo malo tijesto
bilo mekše i bijelje,
da stane da raste gdje su oni stali,
da l’ se neko od njih znao
rasta da plaši, dal’ je vremena imao.
Još noćas ću nogama
da iscrtam mape,
do mjesta gdje niko doći ne želi,
i srušiću zvjezdane kapije i rampe
do rata gdje leže svjetla predaka,
tražiću hrabrost koja nas dijeli
od puta prvih ljudskih koraka,
iz onog nepisanog prvog vijeka
kad su zadnji anđeli od gline
bez krila,
daleko otekli stazom velikih rijeka
kad se zadnja hrabra duša
u tijelo sakrila,
bježeći od kamenja Tibeta i Jerusalima,
koja postaju veća, od čovjeka znamenja.
Još noćas ću između kanjona uskih
stješnjenih tijelima srećnih bića,
tražiti tajnu srećnih koraka ljudskih,
još noćas samo, ovim rukama i nogama
za zemlju vezanim,
a sutra kad presuši
crno more zvijezda
i otekne noć zakonima čudnim,
kad krila zore jave se
iz srušenog gnijezda,
posjećiću ove noge i umorne ruke,
daću da mi nakaleme
mlade grane voćke,
nek’ na meni zriju dunje i kruške,
one dunje što liče na umorne zvijezde
i kruške što mirišu na umorne pretke,
nek sa mene beru, nek me
najljepše žderu,
i oni što hoće, i oni što neće,
oni što na redu za nebo čekaju,
nek me sa spiska za krila izbrišu,
nek me sa spiska za šetnju rajsku ispišu,
jer ja nosim tajnu prvih koraka
koji ne gaze oblake i cvijeće,
tajnu onih koji sa korjenjem dišu.
za sve koji znaju tajnu ljudskih koraka
