Oblaci vuku iste one velike torbake
po zemlji
kao najnemirniji đaci,
tokom čitave godine,
il se to nebo odavno zagledalo i želi
naparfemisane kose jedne šume,
pa ne umije bez cigarete da joj priđe
već dimi posvuda u prazno,
Nakon još jedne velike predstave nježnosti,
na uglu sna i stvarnosti,
sasvim prosjed jedan bagrem ženkaroš
šapuće – Gospodine
opet ste previše kulturni bili,
a oni su željeli da im prosto bezobrazno
to srce u krilo baciš.
Tako loš đak u školi bezobrazluka
odavno još nije viđen,
pogledajte te svoje sanjive, umazane ruke,
opet ste previše snova pili
i čekali na uglu pijano
jednu dugu umornu od kiše
ne možete tako više, iskreno i pošteno
u hram jednog srca stoput okrvavljenog
od stvarnosti
niste još ozbiljno prljavi bili,
ne možete tako apostolski
o ljubavi na sav glas,
da sve to nježno i sveto
šapućete tako nekršteno,
morate prvo da vaskrsnete
jedno raspeto, predobro ljeto
što se namučilo u meni, u tebi,
u svakom od nas.
Kako su koraci laki
kad ono što volite i razumijete,
morate da znate ima baš
svaka knjiga, svaki zlatnik
dvije strane ,
ne da te ljepšom prevare
već ako jednu isprljaju, ogrebu
druga čista za nekog ljepšeg još da ostane,
Da sad dobro znam
ima takvih što vjeruju nevidljivom nebu,
u onu ljubav iskona,
a ne umiju da ne okrvare
te svoje cvjetiće, snježno bijele u očima,
kada vole,
da sad dobro znam,
postoje nježnosti do bola duše ogolele,
al’ nikad do kraja gole i svučene,
ponosne i samo svoje
oči srećne zvjezdama pretučene
što se odavno neba ne boje.
Sad dobro znam
jer jedne su oči pitome
tome bile učene,
oči s dva plamička najranijeg, bijelog jutra
što stidljivo vire kroz prozore trepavica
i kriju po jednu malu crnu bubu
svjetlosti gladnu,
jedne oči njene što su me podučile,
da najljepše misli se ne govore riječima
i najdivnije mašne od usana i poljubaca
u otmene osmjehe su obučene
i u najprimitivnijem, prljavom gradu
ako tražiš lijek
za nepoznate boljke što guše ponekada
ne traži nikada liječenja,
zdravlja se sama u oči vraćaju
kad zamutiš u uzdahe sjećanja
pa popiješ naiskap tu čašicu
topline u jednom zagrljaju,
više ti od te topline
za jednu zimsku pticu
bez jata ne treba.
Sad najbolje znam,
dok se hiljade zvjezdanih očiju
iza božijih lica
skriveno u ćoškovima životinjski pare
da niz bulevare jedne zvjezde
umorne od blistanja
onako javno pustim zebre i žirafe
topline iz svojih rukava da prokrstare
da je najjače podsjete
kako umije da bude još ona divlja
i topla i sjajna kao Afrika,
da smo kroz sve te sumrake divlje
putovali do ovog nježnog sumraka,
u kom obrazi gore još življe
kao vatre po poljima u proljeće
opet i opet,
morali su da nas žigošu i krote
i ljepote nam kvare
da bi jedno danas crveno
od srama i sreće, zvjezdano
kao medalja bilo okačeno
na tebi neznanoj i meni neznanom,
priznanje da sve najljepše što smo gubili
sada osvojiti znamo.
Strašno odavno,
život je prerastao svoja
najljepša svečana odjela,
strašno odavno budućnost
je bila jednostavna i sjajna
iz jednog dijela
kao kupaći kostimi naših baka
tog sjajnog i teškog devetnaestog vijeka,
i nisi morao da tragaš bez traga,
da se gubiš bestraga
dok ne nađeš neka dva oka draga
što na uglu
il u nekom začaranom krugu,
promrzlo čeka
da sa svojim komadićem želje
plati svoj put uz tvoju kartu
na kojoj piše u jednom pravcu
budućnost za dvoje, daleka.
Strašno odavno,
nisi morao baš tako javno.
da srce posvuda prodaješ po komad,
neko je davno umio tajno,
da ga kupi čitavog
sa jednom kartom u istom pravcu,
i da ga sakrije ispod toplog krova
iza čvrstih vrata,
u jednoj knjizi na kojoj piše,
najljepša istorija bez rata
i dalje nema više.
A sve je to itekako previše teško
da se razumiju, i procjene ljepote
i budućnosti koje se sreću
kroz prošle živote što živimo
od kraja i od početka opet,
teško kao Pikasova najšarenija slika,
teško kao velika politika,
kao zaustavljanje brzog voza
u samotnoj, maloj stanici bez putnika,
posebno teško
ako se ne razumiješ u želje
kao kažnjeni dobri duh iz lampe
što je u prošlim životima
previše ispunio želja,
onima koji ni ne pomiluju,
koji ne pamte,
a žele,
a ustvari sve je to sasvim lako dokučiti
kao naučiti dijete da se smiješi,
kao natjerati golubove
da sa trga polete,
kao šapnuti najljepše riječi
razočaranom da ga tješiš,
baš tako lako,
samo kad ti očima kažu
da žele najjače,
da im pred stepenice dovučeš
pijane tamburaše il trubače
pokupljene negdje usput,
samo da ih jednom rasplačeš od sreće
pa bio to i zadnji put
kad se od sreće plače,
zadnji put kad proljeće cvjeta najkraće
uz sve prašnjave kilometre i veliki put
što si strpao u svoja umorna stopala,
da bi se tu jednom zagrljaju
svijetova koji u želji gasnu
baš ta tvoja vreća snova
na ramenima dopala.
Jednom zagrljaju
s medaljom ljepote na ramenima,
što tiho u bradu kaže,
onako malo ponosno kao general
počasne straže
na grobu jednog maršala
-Ne možete tako laskavi vraže
apostolski da pričate o ljubavi na sav glas
vi mislite samo se lijepe riječi traže
pa sve umijete kao od šale,
a u želje se ne razumijete,
a treba da se gleda, visoko, visoko,
očima prepunim voštanih svijeća,
da imate prelijepo i strpljivo jedno oko
i na srcu,
što želje u riječima vidi i osjeća
taj tanani nježni klas
u ženskim grudima, duboko.
I mjesec žutim, zlatnim jecajem
svakog jutra pokušava da dozove
neka zlatnija prevrela sunca
iznad nekog, usamljenog krova
neke namješenije zore,
zbog neke bivše, neke buduće djece
zbog mačića koji se nikad ne bacaju prvi,
zbog krvi novih heroja
sad i ova trideset i dva nekrštena slova
u ovoj pjesmi plešu
i postaju jedna ikona,
srcem slikana,
za jednu dušu od snova grešnu,
koju je neko daleko, daleko
najbliže raju poveo.
Napokon neko ima da se brine
za ove rime,
za ove tišine kad noć
i snovi prođu,
da čuva jutra, i dane i stvarnost,
stvarno da se brine,
kao najnježnija učiteljica o svojih 32 đaka,
ja ću i dalje najljepše o snovima
među ovim crvenim slovima,
crvenim od bezobrazluka i sreće
i kad ih žele i kad ih neće,
i ako svako jutro svih trideset i jednog
u mjesecu sruše,
kao olovne vojnike
jedan mora ostati i postati stvaran,
jer san počinje uvijek sa jednim slovom,
i ime, i ljubav,
kasnije dolaze prezime
velike pjesme, velike priče
i veliki dimnjaci koji se od zavisti puše,
kad se nađu oni što liče,
što imaju beskrajne priče,
a oblaci i dalje vuku one svoje torbake
pune neba po zemlji,
baš kao najnemirniji đaci
sa torbom prepunom
crvenih , ocjena i slova,
i griješe, i kruže
iznova, iznova
zbog neke učiteljice premeke duše.
_________Jednim širinama u osmjehu i duši,
_________crvenijim od najcrvenijeg izlaska sunca jedne zore
POSJETITE
недеља, 8. јануар 2012.
недеља, 27. новембар 2011.
Pozajmljena ptica
Nebo crveno kao obraz od srama
na licu djevojčice jedan poljubac dug
stidljivo šapnut,
ne boj se, više nikad nećeš biti sama,
ovo nije obećanje
ovo je budućnost prerušena
u slova u najljepše sjećanje
skupljeno u par dlanova,
pozajmica samoće
najbolje naplaćena.
Naplaćena komadićima nekih požutjelih osmjeha
i suza što podvlače se kao lišće zgaženo,
tu gdje sam zakočio na jednoj pruzi
tu gdje sam poželio da posadim
jednu budućnost bez pameti, neopaženo
jednu budućnost divnu
kao ruski cirkusi,
prepuni osmjeha, vatre i čuda,
tako bih volio da nikog u njoj
ne zovem ni imenom ni ženom,
već samo sreća, već samo ljubav.
Zaljubljen vječno u zalaske sunca
dajem srećan da me mute, prosipaju i brišu
kao prevrelu jutarnju kafu,
znam da zbog mene
lakše se smješe i dišu,
u ona svoja jutra prehlađena od samoće,
praštam im što presporo znaju,
praštam im što prebrzo hoće
u samo jednom dahu
da nauče šta znači ljubav,
u samo jednom zagrljaju da im prođe
da se na srce potpišu.
A izgubljeni su kao velika otkrića
novih svijetova,
neupisani uspjesi admirala brodolomnika
nikad spašenog,
izgubljeni kao ono najljepše
u nama što ne mora biti
ni sa čim ukrašeno,
izgubljeni kao zrnca svjetlosti
u laticama cvjetova
na prepad uhvaćenih palim mrakom,
izgubljeni a ipak zaljubljeni
u to divno prostranstvo bliskosti između
snova i snova
koje bi tako voljeli da nikad
ne nazovu, ni uspomenama ni brakom.
Kome se to svetimo
za one najljepše trenutke zaljubljene u greške,
za ono najsjajnije u nama
čega ne umijemo da se prisjetimo,
a želimo, tako potajno želimo
kao kesice prepune slatkiša,
što čekaju nekog da ih kupi i otvori
iz izloga prašnjavog, prepunog kiša
iz izgubljenog sunčanog djetinjstva
par očiju zadihanih, toplih
uvijek se radoznalo stvori,
na kraju nekih novih ulica
što na početku vječito vode do neba,
do tebe, do sebe
uvijek ima nas i biće ovakvih
što će biti pozajmljena ptica
za jedno proljeće i suze drvoreda
pune najnježnijeg granja,
pozajmljena ptica koja se vraća
kad prestaneš da je sanjaš.
To maleno, slano zrnce
znoja od mene,
na dlanu što imaš,
nek ti bude najduže sunce
jednog života preznojanog
od vrelih avgustovskih šaka
zarivenih u taj bijeli pjesak tvojih zjenica,
u te bijele nježnosti,
jer samo tako pamćen i samo takav
umjeću da putujem nasmiješen u daljine
da odlazim bez tebe, i da se s tobom
još više vraćam,
drukčije ne umijem, oprosti,
i kad kažeš da, onako hladna,
jednom otićiću,
i kad kažeš ne,
hiljadu puta po tvoje ne
doćiću,
i kad ne budeš umjela ništa reći,
ni ćuteći, za oboje umjeću.
Dok god zvijezde ovako pijuču
kao mali žuti pilići u slami neba
iznad ovih naših repova snova
i rogova želja što muču, bodu se i urliču
u štali životinjske nježnosti i ljudskih prostota,
u ćošku jednog malog tora,
češkaću se vječnošću, čekanjem
snovima i podsječenim krilima,
učeći se kako biti dobar,
dobar da mi poželiš prići,
kad poželiš da mi pokloniš
za doručak taj cvjet u kosi
i jedan dodir s obećanjem onim
bez pameti rimovan,
dodir kojim ćeš probati da me ukrotiš
da ne budem od najvećih
zidara snova,
da budem još samo jedan neimar,
proračunatih i zlatnih
što sanjaju ušuškane tople vile
po morima,
i neki zlatan grumen,
ne,
od mene nikad nećeš dobiti prsten,
što umije da zarobi
više nego najveće tamnice,
ja ću dok se u slobodu razumijem
da ti oko prsta vrtim sreću,
budeći se i sanjajući poletanja i tepanja
i padanja puna zajedničkih bora,
A kad poželim i kad pomislim
da više ne moram
biti tvojim osmjehom ukrašen,
kad poželim da psujem
povraćam i pljujem sve to naše,
iz zadnje čaše
popići sramotu svih sličnih,
i otićiću jer to ne umijem najljepše
i nikada neću.
A onda iz daljina,
zamoliću te da ispališ to srce iz sebe
ludo kao topovsko đule,
zamoliću te da me stigneš
i pogodiš kao sasvim slučajno,
kod prve najljepše nove, sanjive kule,
gdje sam opet zastao,
ne bi li malo u neki san porastao,
i osmjeh koji nikad nije
do kraja od straha zarastao
jer šta su ljudi već neke topovske
vrele cijevi ,
zapete i napunjene nekom,
opasnom ljubavlju
što je pokorila i umorila
ovaj divlji , divan svijet cijeli,
i kad se na kraju predam,
kad postanem još samo jedan
top tvome snu predan
što više na nebo ne puca
kad pomisliš da me razumiješ
i više od sebe,
razumjećeš možda i sve one računice,
brojanice i pozajmice poljubaca
urezane u prošlim ratovima na mene
i shvatićeš da sam oduvijek od zvijezda
pozajmljen samo za tebe.
na licu djevojčice jedan poljubac dug
stidljivo šapnut,
ne boj se, više nikad nećeš biti sama,
ovo nije obećanje
ovo je budućnost prerušena
u slova u najljepše sjećanje
skupljeno u par dlanova,
pozajmica samoće
najbolje naplaćena.
Naplaćena komadićima nekih požutjelih osmjeha
i suza što podvlače se kao lišće zgaženo,
tu gdje sam zakočio na jednoj pruzi
tu gdje sam poželio da posadim
jednu budućnost bez pameti, neopaženo
jednu budućnost divnu
kao ruski cirkusi,
prepuni osmjeha, vatre i čuda,
tako bih volio da nikog u njoj
ne zovem ni imenom ni ženom,
već samo sreća, već samo ljubav.
Zaljubljen vječno u zalaske sunca
dajem srećan da me mute, prosipaju i brišu
kao prevrelu jutarnju kafu,
znam da zbog mene
lakše se smješe i dišu,
u ona svoja jutra prehlađena od samoće,
praštam im što presporo znaju,
praštam im što prebrzo hoće
u samo jednom dahu
da nauče šta znači ljubav,
u samo jednom zagrljaju da im prođe
da se na srce potpišu.
A izgubljeni su kao velika otkrića
novih svijetova,
neupisani uspjesi admirala brodolomnika
nikad spašenog,
izgubljeni kao ono najljepše
u nama što ne mora biti
ni sa čim ukrašeno,
izgubljeni kao zrnca svjetlosti
u laticama cvjetova
na prepad uhvaćenih palim mrakom,
izgubljeni a ipak zaljubljeni
u to divno prostranstvo bliskosti između
snova i snova
koje bi tako voljeli da nikad
ne nazovu, ni uspomenama ni brakom.
Kome se to svetimo
za one najljepše trenutke zaljubljene u greške,
za ono najsjajnije u nama
čega ne umijemo da se prisjetimo,
a želimo, tako potajno želimo
kao kesice prepune slatkiša,
što čekaju nekog da ih kupi i otvori
iz izloga prašnjavog, prepunog kiša
iz izgubljenog sunčanog djetinjstva
par očiju zadihanih, toplih
uvijek se radoznalo stvori,
na kraju nekih novih ulica
što na početku vječito vode do neba,
do tebe, do sebe
uvijek ima nas i biće ovakvih
što će biti pozajmljena ptica
za jedno proljeće i suze drvoreda
pune najnježnijeg granja,
pozajmljena ptica koja se vraća
kad prestaneš da je sanjaš.
To maleno, slano zrnce
znoja od mene,
na dlanu što imaš,
nek ti bude najduže sunce
jednog života preznojanog
od vrelih avgustovskih šaka
zarivenih u taj bijeli pjesak tvojih zjenica,
u te bijele nježnosti,
jer samo tako pamćen i samo takav
umjeću da putujem nasmiješen u daljine
da odlazim bez tebe, i da se s tobom
još više vraćam,
drukčije ne umijem, oprosti,
i kad kažeš da, onako hladna,
jednom otićiću,
i kad kažeš ne,
hiljadu puta po tvoje ne
doćiću,
i kad ne budeš umjela ništa reći,
ni ćuteći, za oboje umjeću.
Dok god zvijezde ovako pijuču
kao mali žuti pilići u slami neba
iznad ovih naših repova snova
i rogova želja što muču, bodu se i urliču
u štali životinjske nježnosti i ljudskih prostota,
u ćošku jednog malog tora,
češkaću se vječnošću, čekanjem
snovima i podsječenim krilima,
učeći se kako biti dobar,
dobar da mi poželiš prići,
kad poželiš da mi pokloniš
za doručak taj cvjet u kosi
i jedan dodir s obećanjem onim
bez pameti rimovan,
dodir kojim ćeš probati da me ukrotiš
da ne budem od najvećih
zidara snova,
da budem još samo jedan neimar,
proračunatih i zlatnih
što sanjaju ušuškane tople vile
po morima,
i neki zlatan grumen,
ne,
od mene nikad nećeš dobiti prsten,
što umije da zarobi
više nego najveće tamnice,
ja ću dok se u slobodu razumijem
da ti oko prsta vrtim sreću,
budeći se i sanjajući poletanja i tepanja
i padanja puna zajedničkih bora,
A kad poželim i kad pomislim
da više ne moram
biti tvojim osmjehom ukrašen,
kad poželim da psujem
povraćam i pljujem sve to naše,
iz zadnje čaše
popići sramotu svih sličnih,
i otićiću jer to ne umijem najljepše
i nikada neću.
A onda iz daljina,
zamoliću te da ispališ to srce iz sebe
ludo kao topovsko đule,
zamoliću te da me stigneš
i pogodiš kao sasvim slučajno,
kod prve najljepše nove, sanjive kule,
gdje sam opet zastao,
ne bi li malo u neki san porastao,
i osmjeh koji nikad nije
do kraja od straha zarastao
jer šta su ljudi već neke topovske
vrele cijevi ,
zapete i napunjene nekom,
opasnom ljubavlju
što je pokorila i umorila
ovaj divlji , divan svijet cijeli,
i kad se na kraju predam,
kad postanem još samo jedan
top tvome snu predan
što više na nebo ne puca
kad pomisliš da me razumiješ
i više od sebe,
razumjećeš možda i sve one računice,
brojanice i pozajmice poljubaca
urezane u prošlim ratovima na mene
i shvatićeš da sam oduvijek od zvijezda
pozajmljen samo za tebe.
субота, 5. новембар 2011.
Krici božura
Pun prašine radosti, svjetlosti prije smrti
cvijet tek nikao u krvi drhti
na ruci uplakana rđa oružja,
između okova i snova očerupano nebo
grli preplašeno jato kosova
u želji za letom u borbi za hljebom,
ruka gruba, pravedna tuđa
suzu djeteta za odlazak briše
iz kolijevke što se u nepovrat pruža,
mrvice paperja i nagorelog perja
dozivaju kiše, daleke
dozivaju trnje ruža
krici božura sve do sjevera,
dalekog rođenog sjevera.
Šta toplo reći
pokislom plamenu sunca iznad Peći,
na granicama velikih i malih
krst proklet i svet, raskršće poletjelih i palih
iznad Dečana,
isprljana u snu haljina, krvava, svečana
svučena u želji kako mržnji uteći
iz Gnjilana ne nose više najmanje ptice
imena Danice, Verice, Milice
i oči što razumiju osmjeh sjevera,
nježnosti najveće sad umiju svi grubo poreći,
čije hrabro lice, čije ljubavi su ljepše i veće
kad ih prekriju pitanja i cvjeće
to crveno cvijeće presto i grob ćirilici,
te suze drevnih, preumornih pastira
jedne vjere što dugo sklapa krila
i moli za poljubac Drite i Miloša
prognan iz ljubavi i manastira.
Tišina je najveća kad želi da se sjeća
i ušima i očima, beskraj zapaljenih požara,
zgažena stoljeća
u ruci djevojčice bombone i ikone,
budućnost koju male ruke lome,
bajka što kraj predosjeća
i nova proljeća, proljeća bez božura.
Do kosti ne bole
te zagrižene usne što gube sve
ni ovi dani što istinu ne vole,
kao noći i jutra što će doći
i roditi nove krovove
i pod njima nove oči
što će nositi naša imena
kroz nove zemlje, uzdahe, želje i krike,
a neće imati ko da im objasni
naše dane juga
kad smo na tom polju mi učili crtati
njihove osmijehe i snove,
i bježati od tuga
da bi oni imali te nasmijane slike
i poljubac jači od vjere i mača,
i da smo morali nestati kad smo bili najjači
mjesto njih odmarširati tu paradu plača.
Do kosti ne bole, moj brate južni,
ovi dani što ne vole
tvoje pjesme i slavlja
već što nema hrabrosti da oprosti,
te tvoje slomljene kosti i snove
što Kosovo polje još rađa najbolje
vitezove rođene da budu tužni
ptice što umiju otići najdalje
kad im probaju srce probosti,
krvavi od mržnje ružni
oprosti, moj brate južni
kad potpišu i naše ime
ispod tvojih viteških bista,
kad se niz slobodu srećan opružim
prepun zaboravljenih suza u srcu ravnica ,
Sjever će uvijek shvati više da blista,
Sjever će uvijek manje da plače zbog Hrista.
I kad najmanji svici slobodnog neba
budu učili svjetlost južnih vitezova,
onih što su branili samo što se treba
granice života i svojih krovova,
s očima punim ponosa, suza i požara,
daleko još dugo odzvanjaće krici
nekog imena južnjaka, kod jednog
samo slova,
u jednoj latici istorije cvjeća,
krici potomka velikih božura,
u slavu onih što su imali uvijek
manje sreće nego hrabrosti i snova.
cvijet tek nikao u krvi drhti
na ruci uplakana rđa oružja,
između okova i snova očerupano nebo
grli preplašeno jato kosova
u želji za letom u borbi za hljebom,
ruka gruba, pravedna tuđa
suzu djeteta za odlazak briše
iz kolijevke što se u nepovrat pruža,
mrvice paperja i nagorelog perja
dozivaju kiše, daleke
dozivaju trnje ruža
krici božura sve do sjevera,
dalekog rođenog sjevera.
Šta toplo reći
pokislom plamenu sunca iznad Peći,
na granicama velikih i malih
krst proklet i svet, raskršće poletjelih i palih
iznad Dečana,
isprljana u snu haljina, krvava, svečana
svučena u želji kako mržnji uteći
iz Gnjilana ne nose više najmanje ptice
imena Danice, Verice, Milice
i oči što razumiju osmjeh sjevera,
nježnosti najveće sad umiju svi grubo poreći,
čije hrabro lice, čije ljubavi su ljepše i veće
kad ih prekriju pitanja i cvjeće
to crveno cvijeće presto i grob ćirilici,
te suze drevnih, preumornih pastira
jedne vjere što dugo sklapa krila
i moli za poljubac Drite i Miloša
prognan iz ljubavi i manastira.
Tišina je najveća kad želi da se sjeća
i ušima i očima, beskraj zapaljenih požara,
zgažena stoljeća
u ruci djevojčice bombone i ikone,
budućnost koju male ruke lome,
bajka što kraj predosjeća
i nova proljeća, proljeća bez božura.
Do kosti ne bole
te zagrižene usne što gube sve
ni ovi dani što istinu ne vole,
kao noći i jutra što će doći
i roditi nove krovove
i pod njima nove oči
što će nositi naša imena
kroz nove zemlje, uzdahe, želje i krike,
a neće imati ko da im objasni
naše dane juga
kad smo na tom polju mi učili crtati
njihove osmijehe i snove,
i bježati od tuga
da bi oni imali te nasmijane slike
i poljubac jači od vjere i mača,
i da smo morali nestati kad smo bili najjači
mjesto njih odmarširati tu paradu plača.
Do kosti ne bole, moj brate južni,
ovi dani što ne vole
tvoje pjesme i slavlja
već što nema hrabrosti da oprosti,
te tvoje slomljene kosti i snove
što Kosovo polje još rađa najbolje
vitezove rođene da budu tužni
ptice što umiju otići najdalje
kad im probaju srce probosti,
krvavi od mržnje ružni
oprosti, moj brate južni
kad potpišu i naše ime
ispod tvojih viteških bista,
kad se niz slobodu srećan opružim
prepun zaboravljenih suza u srcu ravnica ,
Sjever će uvijek shvati više da blista,
Sjever će uvijek manje da plače zbog Hrista.
I kad najmanji svici slobodnog neba
budu učili svjetlost južnih vitezova,
onih što su branili samo što se treba
granice života i svojih krovova,
s očima punim ponosa, suza i požara,
daleko još dugo odzvanjaće krici
nekog imena južnjaka, kod jednog
samo slova,
u jednoj latici istorije cvjeća,
krici potomka velikih božura,
u slavu onih što su imali uvijek
manje sreće nego hrabrosti i snova.
недеља, 16. октобар 2011.
Proljeće s kaputom
Prospi korpu zlatnog lišća i potrči za mnom,
jesen me nikad ovakvog stići neće,
i tamo gdje snijeg oboji sve puteve preslano
naše oči plakaće slatko, aprilsko cvijeće.
Negdje daleko, gdje led se šunja
i ranjava trepavice zaljubljenih,
iskrvariću boje i svjetlost jesenjih šuma
za tvoje šarene snove što sam krio do svih.
Sunce će svojim žutim brkom
još dugo da se čudi i smješi nad nama
kako smo vješto u letu trkom,
sami dan probudili sjajem sa usana.
Nećemo dati pticama da odu, da se plaše,
jesen je samo proljeće sa starim kaputom
pošteni pronalazač što je malo zalut’o
vjerno vukući izgubljeno nešto naše.
Prospi korpu zlatnog lišća i pojuri sa mnom,
jesen nas nikad tako stići neće,
ne daj mi da odem nikada samom,
neke daljine i bolesno lišće više boleće,
i stvarno, možda pomislim da je to jesen samo,
a ne u starom kaputu naše proljeće.
jesen me nikad ovakvog stići neće,
i tamo gdje snijeg oboji sve puteve preslano
naše oči plakaće slatko, aprilsko cvijeće.
Negdje daleko, gdje led se šunja
i ranjava trepavice zaljubljenih,
iskrvariću boje i svjetlost jesenjih šuma
za tvoje šarene snove što sam krio do svih.
Sunce će svojim žutim brkom
još dugo da se čudi i smješi nad nama
kako smo vješto u letu trkom,
sami dan probudili sjajem sa usana.
Nećemo dati pticama da odu, da se plaše,
jesen je samo proljeće sa starim kaputom
pošteni pronalazač što je malo zalut’o
vjerno vukući izgubljeno nešto naše.
Prospi korpu zlatnog lišća i pojuri sa mnom,
jesen nas nikad tako stići neće,
ne daj mi da odem nikada samom,
neke daljine i bolesno lišće više boleće,
i stvarno, možda pomislim da je to jesen samo,
a ne u starom kaputu naše proljeće.
Пријавите се на:
Постови (Atom)