недеља, 10. јул 2011.

Kada je cvjetao svijet

Vrijeme je cvjetanja i uzletanja,
oslušni
te gomile krila sa Nila
kako dižu oči naših gusana
što kreću da se vrate
pjevajući pjesmu
koju ne umiju da shvate
o nekom svijetu što se guši
s hiljadama pokislih, zalutalih usana
što na leđima vuku vreće poljubaca
s kojima se njihov svijet pati i ruši.

Primjeti horde umornih mravića
i gladnih crvića,
što gledaju pobožno u oči naše,
napusti pogledom te zvijezde
poremećene vatre,
ne daj da te plaše
pozlate šupljih zuba,
drveća mrtva što prodaju ljubav,
ne daj da te prezir njihove šupljine satre
u ćoškove odbačenog cvijeća
koje bi neko drugi luđi
po cijenu života krao,
sjeti se, svako se toga sjeća,
kako ovaj svijet ima drugačijeg cvijeća,
kako je ovaj svijet za nas baš cvjetao.

Ne moraš da razumiješ pauka u ćošku
njegove tajne veze, jačinu mreže
i s kojom željom sve to veže,
ne moraš da shvatiš
ni rijeku mutnu, nadošlu
ni njene divljine,
ko ih to preže, za šta i čime,
ne moraš da umiješ da osjetiš
ove šupljine u nama,
osjeke suza i plime
i zašto smo zbog njih
uvijek tako isto puni,
a tako različito na hiljadu načina šuplji,
i te gomile tajni praznina,
zašto nečija šupljina prazninom odzvanja,
a nečija umije beskraje da sanja.

Ne moraš da saznaš
zašto su nekada neki mudraci
od glupaka sa srcem gluplji,
u ovom svijetu cvjetanja sloboda
dok po tebi stado tačkica
iz tuđih čežnjivih rečenica hoda,
samo, sve svedi na to koliko želiš
i koliko trebaš
da otkineš malo sa sebe tog viška neba
i umotaš u njega par bačenih sjemenki
cvjetova il zvijezda,
pa probaš da prodaš,
u bescjenje prodaš,
nekome uvijek nedostaje i treba
i cvjetova i zvijezda
neko je uvijek na kraju tek
svog nekog ledenog doba
il na početku toplog svijeta,
na zamahu cvjetanja i poletanja,
jer i ova planeta se u lopticu
plavog cvijeća smotala,
i cvjetala, i čekala na nas.

Pogledaj neke svoje
najdraže ruke često,
zagledaj se dugo i duboko,
da vidiš čime to neko
za tebe pravi u svijetu ljepše,
šarenije mjesto
zagledaj se i dublje dodirom
kože svojih ruku,
u tu laticu istine tih
što ne umiju kad odu da budu daleko,
tih dragih ruku što umiju
da ti oči razalate, pa ponovo poprave
iz hiljada malih zvjezdanih šrafova
i komadića svjetlosti,
pa ti u njima rascvjetaju još zelenije
i još zgaženije trave,
od još luđeg valjanja i sanjanja
da im nemaš šta na toj divnoj igri
da oprostiš,
prepun cvjetanja iz još zelene glave.

I ne daj, nikako ne daj da ti te divne,
krupne suze skrate i suze,
da te lažu kako se suvih očiju
cvjeta ljepše i jače,
ne daj do zadnjeg grebena
svoja mora slana,
ne daj ni metar svoje mokre sreće
da neko drugi za tebe otplače,
možda pokvasi slučajno neke tvoje
vatre najveće,
sačuvaj za doba ponora, bora
i samoće,
i ovaj svijet je sebično čuvao
kroz lave i tame, vatreno cvijeće za nas,
za ono naše vatreno sutra
za ovo naše mokro danas.

Pokvari često te brojčanike i sat
u svojoj glavi,
i podmaži te umorne zupčanike
u tim crvenim lokomotivama s usana,
vagoni nečijeg sivog neba čekaju
tvoj voz plavi,
da poplave da zaborave novčanike
pune ubijenog drveća, mumija listova,
prozori nečijih kućica i vozova
čekaju tvojih očiju blistanja,
tebe traže
i čuvaju jednu tajnu svih velikih cvjetanja,
poletanja i maštanja,
koja kaže-
ne rasipaj predugo krila i latice
po pogrešnim pistama i baštama.

Koliko je samo slika ružnih slikano
po pećinama
koliko se prilika tužnih, samih izgubilo
na slanim horizontima,
da bi tebi neko najljepšim riječima rekao
kako je sretan što te ima
među svim tim izgubljenim gostima
u tuđim srećama rukama, i cvjećima,
jer i ovaj svijet se rodio s prevelikom
željom i tugom
za velikim, toplim riječima i susretima
i bio prvi romantik u ruci sa cvijetom,
čekajući na uglu zvjezdanom, na nas.

Pa opet ovo nije pjesma za njega,
ni za nas,
ovo je pjesma onog našeg jata gusana
sa Nila što se vraća,
i što polako u letu sebe shvaća,
pjesma njihova koja te podsjeća
koliko je dobro
kad imaš čemu da se vraćaš
poslije svega,
i koliko smo najviše od svega
rođenog,
mi rođeni najviše zaljubljeni
u te velike umjetnosti susreta riječi i usana,
puni ludosti,
izgubljeni čitav život
učeći se vajanju ljubavi
i ljubljenju njene mudrosti.

Ovo je pjesma koja te podsjeća i moli
da odoliš zaboravu, da ne zaboraviš
sva ona cvjetanja i seobe cvijeća,
iz šuma iz mašta,
do ruku do bašta
do trenutka kad ti neko pokloni cvijet,
jer tad moraš, najviše od svih da znaš
kako je za nas cvjetao ovaj svijet.

Posvećeno proljećnom cvjeću koje umije da
cvjeta snažnije i bude prvo u svojoj generaciji

субота, 2. јул 2011.

Vječni let

Na kome se to lome zlatne ploče neba,
u čijim zagrljajima praznim i gluvim
neko umije jače da plače očima suvim,
nad kojim to grobovima zvijezda
neko tek pjesmu najljepšu hoće da počne
i veseo dan kad odlaze slavuji.

Kuda se to ne odlazi bez mape povratka
dok se boje neba i šuma roje i mute
na suzama ostavljenog dovratka
kompasi ostavljeni vise i ćute,
ko da im objasni one čija putovanja
više ne trebaju pute,
ni vibracije polova ni suton mora koje bruji
pod načetim nebom,
nad začetom pjesmom u vječnost ćutnje
odlijeću raspjevano slavuji.

Čijim to očima svjetlosti zatamnjene
putuju najdalje,
po usnama mora
čun nota života krstari
u neke uzdahe dublje, neke obale plavlje
negdje na pjesmi gruboj
slomiti se mora,
dok se nova sunca kupaju u oluji
za ljepše prelamanje i sunčane dane,
mladost najbrže s naličja kraja stari
u uzdahu s kojim izdišu slavuji.

Zašto to najjače zadnji put iz beskraja
zvijezda otkinuta, zbunjeno zuji
nad zagrljenim biljegom prekinutog zagrljaja
šta to nema ljubav sa ljepotom,
šta to nema svjetlost sa životom
kad u pjesmi bez ljubavi i sjaja
nestaju sjajni, zaljubljeni slavuji.

Kome to mirišu otkinuti cvjetovi
s peteljki uzdaha
čemu lavež želja napuštenih
još za čoporom vjetrova žuri,
Prošapući nešto za pokoj proljeća
i kad prestaneš da se sjećaš
da pjesme njihove osjećaš,
biće još nečeg sitnog, pokislog
iz krošnji očiju krilato da pojuri,
jer nismo mi bili jedine oči i noći
čiji su nestali mladi slavuji.

U sjećanje svim prerano otišlim pjevačima, slavujima,
skitačima vječnošću

субота, 11. јун 2011.

Kad porastem

Sve je ovo već jednom bilo
i ovo proljeće i tvoje krilo
i ova noć i taj tvoj pogled pun pitanja
posut svilom,
samo se ti nikad ne sjećaš,
poslije svih onih vječnosti u kojima smo
se mimoišli
uvijek iznova i iznova,
neko mora da te podsjeća
kako smo ovuda skupa već išli,
i isto ovako plašljivo, blizu nos na nos prišli
na milimetar komada rasutog proljeća,
i isto ovako šaputali pa ćutali dugo,
pokraj puteva suza i puteva voljenja
bile su nam pune oči i tada
vjenčanja ludosti i razočaranja punih grubosti
razvučenih u čitavu vječnost,
da pređeš napokon neki most,
da dotakneš najzad nečiji nos
i vječnost čekanja jednog trena
najljepše nježnosti
nikle iz nekog toplog korijenja
naših prstiju.

I isto baš tako imali smo izderana krila
i poderana koljena,
dok smo se sudarali
između vjetrova bijelih i vjetrova žutih
i bila si baš isto očarana,
na nekim slikama bila je ista posveta
i neko te već zvao, Voljena,
i riječima nježnim i uzdasima grubim
do pedesetogodišnjice jednog ludila
koje ne prestaje i kojem si se čudila,
bilo je,
i pratili smo se i po lukama i po peronima,
i pistama,
i bila je neka noć ovako ista
i hiljade njih naših,
i hiljade suza u tvojoj i mojoj čaši
u nazdravlje rastancima i sastancima,
i neki mrakovi puni usana punih
prezrelih ptica željnih padanja
u nečije kose,
željnih da im napokon neko pjesmu
izbliza čuje,
i pokretom bez riječi dešifruje,
kroz neke veselosti i igre proste
bilo je.

I padale su padale te žute prezrele ptice
parale najnovije, ljetnje šešire i haljine neba,
tražeći ispod njih naše lice,
i tada nismo lako znali
od ovih hiljadu važnih stvari
koju nećemo a koja nam treba,
s očima punim sunca i kiša i kolača
i suvog hljeba,
s osmjehom lažnim trebalo je
i tad putovati putevima suza i mača,
rđavim prugama i tajnim puteljcima
šumskim od napuštenosti zaraslim,
da se pronađu prave riječi,
za neke potiske tajne i cvjetove s Karpata
davno oduvane čak dovde,
da bi srasli
i shvatili oboje koliko si mali,
i daleko i blizu i tamo i ovdje
kad ne umiješ u osmijeh nečiji da izrasteš
u neke čudne crne ptice,
neke mutirane laste
koje se nikad ne sele
kad umisle da su zvijezde
u nečijim očima što se prvi put ugnijezde.

Sjećaš se bili smo mali
neki ćoškovi zalutalog ovog istog svemira,
i tad si najljepše znala da okrečiš
zidove mojih popljuvanih očiju,
umazane i prljave od zavidnog svijeta,
i tad si umjela najhrabrije da spriječiš
pad pogrešnih kometa
koje bi ispunile prave želje pogrešnim ljudima,
i tad si se plašila zadnje stepenice merdevina,
i nisi mi vjerovala kad sam pisao
da si za korak sad bliže onim s krilima
da si najbliže najbjeljim visinama,
jer svaki hrabar korak ka nebu,
ka hljebu udvoje
je hiljade koraka
bliže bezbroju zagrljenih ljepota i ludila,
i dalje od ovog svijeta
zastarelog kalupa istog nepolomljivog
gdje je uvijek i oduvijek bilo važnije
drukčije od onog istog među sličnima,
i vječito važnije šta je čije od ničijeg
i vječito zanimljivije ono šta ko ima
od onog šta neko nema,
da baš sve to bilo je i evo opet smo
tu preklopljenih sjena,
opet tu ponovo.

Opet moram ispočetka da porušim
i zapalim u tvojim očima
te uredne, proračunate civilizacije
gdje divljina odavno nije kročila,
u te svjetlosne kule i lebdeće dvorce,
da te tužne kosmonaute razigram i podivljam
u divlje, pripite srećne Indijance
u neposlušne borce
u Eskime i nekrštena plemena
nekog toplog, jednostavnog vremena
što nisu
ništa toplije i nježnije, i čistije
od zagrljaja dotakla,
i sad opet moram
da te podsjetim u nekom kratkom pismu,
da sve ovo bilo je,
i da se nisi daleko od nas pomakla
da smo skupa već rasli
i te ljubomore i to suzno more
u tvojim dlanovima
i to tvoje krilo već sve to krilo je
i mene jer bio sam tu,
i pitao sam te isto

-Gdje to prestaju proljeća u nama
i počinju ljeta iza nas,
gdje su to ti čarobnjaci što sade i čupaju
ovo cvijeće i ludosti naših srca,
gdje to glavom mjesto nas lupaju
leptiri što su izgubili ljeto i glas,
gdje se to rukuju ruke sastanaka i rastanaka
prljavih i čistih noći
puni stopljenih duša,
umiru li to naša doba
s radostima naših zaboravljenih pokreta
il ostaju tu negdje u tebi i meni,
Odgovori mi bar nevješto, probaj,
ni ja ne umijem bolje
nakon svih ovih izbrojanih vječnosti,
prvo proljeće je koje se ne broji
nego diše,
napokon ja i ti
na nekom drhtavom umornom listu
u glavi opet piše.

Evo opet sramežljivo cure
potočići čežnjivi,
po koritima srca prestaju duge bure
između toplih i hladnih soba
putuju neke vječne topline
ispod zaljubljenih podočnjaka,
proljeće iznova oblači na sebe ljeto,
vječna neprolazna moda godišnjih doba
osmjesi gladni osmjeha
uokvireni hirovima neke svireposti očnjaka,
ma umijemo ti i ja ljepše,
hajde probaj malo drugačije
samo probaj,
te oči zelene, pametne, ratnički-usamljene,
zamjeni za neke žućkaste luckaste mačije
pune tebe i mene.

Sjećaš se one priče
Svi su isti i svi kao liče,
ma daj!
Postoje bezbroji susreta i osmjeha koji te sreću
s kojima svake noći možeš
pronaći novu sreću,
nova ljepša svitanja i još veća pitanja
što rađaju kraj,
a tek poneki osmjeh rijetki,
sav od neke zanesenosti crvene,
pun hrabrosti izgubljene u nekom čudu
koja ti za čitav život može ukrasti i tugu
i tebe.
I šta će sad tebi i meni ta nova sreća,
i ti neki novi,
kad se i najčistiji osmjesi i najnovije cvijeće
zapletu i izgube između sunca i smeća,
mi se bar znamo od vječnosti
i koliko smo prljavi i koliko puni svjetlosti
umjeća i htjenja,
onog što se nikad ne mjenja
i u dušama mora i u očima stjena,
jer široka je to staza talenta
umjeti i htjeti
među ludama razlikovati lude,
i među ljudima razlikovati ljude.

Osvitati pun nekih iskidanih najtiših žica
po kojim su najljepše pjesme svirane
o gnijezdima punim nekih
uplašenih ptica
zarobljenih u strahu da nikad
neće poletjeti,
a trebalo je samo malo umjeti i htjeti
dok se dan susreta i leta
hladio u kapima kiše na zamišljenom staklu
da li probati biti srećan i u paklu,
rasti pa i ka manjem, ali rasti
od vjetra naučiti kako se
gubiš u nečijem malom dahu,
probati čak i kradom
dok ne pukne predskazanje Banatom
kako će Tisa jednom da Dunav mimoiđe,
kako je sve ovo već bilo
i opet će da dođe
neko nekome.

Jer ti i ja smo od onih cvjetova
što brzo venu i prolaze
izgube se lako iz ruke,
al mirišu, mirišu na svjetove cvjeća
koji tek dolaze
i vječno se sreću kroz nove perone i luke,
na dugim putevima vremena
gdje zvjezde vječno trepere i jecaju
za tim ludilima koja su se usput zagubila,
za onima koji plove i onima koji pecaju,
kroz načete, polomljene suncokrete
od pogrešnih sunca
i ljetnih oluja
potrovanih pogrešnim rastom,
al nikad, nikad nije kasno
da se opet poraste
u nešto prekrasno,
kao što ja opet rastem u osmjeh tvoj.

I obrisao sam ti i tada
kao i sada što ću
ovim rukavom što se iskrenost zove,
obrisao sam sve one prljave vjetrove skotove
i sve one kišne plotove
pod kojim si s dlanovima na očima
stenjala,
i samo sanjala kako si se prvi put
s krilima vjetrova penjala,
a samo se tuđim snovima sklanjala
i sklanjala,
sad evo opet ću da ih obrišem
sve, a ti piši, piši,
i napokon poslije svih budućnosti
pogrešnih sanjaj svoju pravu i diši,
a ja ću da rastem,
dok ne urastem u najmanju nježnost
u jednoj riječi razumljivu
na stotinu jezika,
i ako opet pogriješiš,
i ne shvatiš, ja ću da obrišem,
ne brini,
za to služe kiše i razumi,
pa ti opet slikaj, šta želiš slikaj,
i samo ne pitaj
kad ću da odrastem,
jer evo rastem i rastem,
al jedino još to ne umijem,
prepun sreće i mašte što znaš me
ne umijem da odrastem,
niti to da poželim,
od svih rastenja umijem najljepše
samo da porastem u tvoj osmjeh,
i to me, samo to me
djetinjasto i neodraslo veseli,
i to me, samo to me
pametno i odraslo od tebe dijeli.


субота, 7. мај 2011.

Između nas i nas

Sakupi ovaj šapat od paperja
u ušima tek rođenih obala i mora,
i pokupi taj propuzali, krmeljavi strah
čarolije koja se tek rađa,
i izmrvi, izmrvi sve što se mora
zaglavljeno između tvojih i mojih prstiju,
između uzdaha i predaha,
između sleđenog i vrelog vazduha,
izmrvi ovu najljepšu, vajanu stijenu bez mača,
zid plača prepun ceduljica i želja u duši,
isitni u najljepše pješčane plaže
čiji miris uzdaha guši,
i ispiši samo jedno opravdanje u par riječi,
i priznanje tom šapatu
da je bio prvi
prvi što je imao hrabrost veću od straha,
da ne ostane čitav,
da ne ostane svoj, baš sav,
kad su svi bili sebični, samo svoji,
i onda, zadnji put obriši
taj mokri stid djetinjstva sa lica
ovim mojim rukavom, iskrzanim
od suza i pokislih ptica,
i prvi put slobodno diši,
iz duše diši.

I ne brini više, ne brini
koliko će još umrijeti ptica
sanjajući svoje mrvice,
i koliko će se još mrvica, usput osušiti
čekajući između tebe i mene
koliko će još pasti krivica i zvjezdanih odrona,
možda će nas rašiti,
možda će nas ušiti
u neka druga plemena,
u krda mrava mene, u krda slonova
tebe,
između nas i vas,
između nas i nas,
uvijek će stajati samo usne i usne
ne brini, samo će da nas dijeli ta želja
da poželiš da postaneš neka vrsta nova
sasvim nova, a toliko slična i obična
kao tvoja jednobojna haljina stara,
što će prekiriti neke poljane puste,
ne plaši se da poželiš, ruke pune zvijezda,
i samo svoje nebo ispod krova,
između jedrenja, plutanja i brodoloma
do potonuća,
između lutanja, nadanja i zagrljaja
do svanuća,
uvijek će stajati, samo ta jedna želja
prepolovljena na dva imena moja i tvoja,
i jedna vječnost blistava,
prepolovljena na nikada i sada,
jer jednom, jer sutra već
svijet će rađati ljepše i dane, i usne i oči
al’ samo sad, samo noćas
možda smo mogli biti ljepši
od svih tih budućih dana i noći.

Pogledaj, ovaj san što ti pružam,
pun neispunjenih zagrljaja, neubranih ruža
pogledaj malo onako,
baš sjajno kao nalakirano
onim providnim lakom s tvog nokta,
kao da te zanima stvarno,
i potpiši se lako
na sva pitanja mjesto mene
na kućici puža ulubljenoj od skitanja,
u kojoj stanuje taj san
koji će jednom stići do bašta kraj mora,
baš tako pogledaj, i vidi
ovo nebo ravnice neslano, prostrano
i shvatićeš taj osjećaj pun nemoći, što moram
a što nisam to nebo
ovim slanim iz sebe do kraja nikad posolio,
i što sam prepun slanih svitanja
vječno tragao,
za očima takvim, punim soli i mora,
od kojih bih do tog neba, srećom obolio,
i što sam tako čudno
sve slane mostove, ptice i cvjetove
što mi na te oči liče,
beskrajno, slano zavolio.

Ostavi malo, neiskorištenog nadanja
ispod svih tih ozbiljnih šminki,
nek ostane bar jedna,
luda nasmijana maska
slična nekoj davnoj slici i kiki,
ostavi misli s kojima se rastužuješ,
između padanja i padanja,
ostavi rečenice s kojim više zaslužuješ
između nas i nas
ne ostavljaj jedino danas,
ne ostavljaj u meni
ovaj svemir nedorečeni,
bez evolucije i praska
u zelene planete u veselo, neko dijete,
i pogledaj,
zar život ne miriše na proljeće,
a nije proljeće, već sasvim jedno
peto, zeleno doba
što po nama zeleno raste i uči da hoda,
zar nismo uvijek prepuni tog hoda
između nas zelenih i sijedih,
između nas rumenih i blijedih,
u isto vrijeme željni nepripadanja
i robovi sloboda,
u isto vrijeme trijezni i pijani
u očima bolesnim na istoj rani života,
i uvijek
sa više onog rasutog što se sanja
od skupljenih sjećanja i kajanja,
i uvijek u sebi sa više ljepota
od svih života i njihovih prostota,
i uvijek sa najviše onog najljepšeg
što može da se podijeli, pa uzdiše,
i vjeruje u još ljepše.

I ko da izliječi taj prostor
između nas i nas,
neizliječivo pijan od zvjezdanog pijanstva,
i neba što se nad glavom vrti
u kog stalno padamo
između vaskrsenja i smrti,
u kog stalno upadamo
i skrećemo, i budimo se i kad nećemo,
pijani između tih jaruga,
upalih i krivudavih od želja neposlušnih, prgavih
od propalih ljubavi
koje u stvari nisu ni bile ljubavi,
već neke polupane oči
kroz koje se čežnja prelama u čekanju,
i sad valjda znaš, zašto čekam taj spas
koji krije ta tvoja
neiskvarena mašta,
zbog koje mislim da će cvijeće
napokon prestati da mi se ruga
što jedino najljepše znam
da avlije pune tuga i rugla,
ofarbam u vesele kapije
što možda i liče na ljubav,
sve zbog ovog velikog prostora
u grudima
za vijence planina i vrhove emocija
ostaću jedino željan možda,
što nisam rođen sitnijeg srca
poput nekih šumskih ptica,
poput nekog, nezrelog grožđa
punog onih crnih, malih srca,
il’ još jednostavnije bez njega
ispod nekog toplog neba,
poput zrna pijeska
u pustinjama što samo sija i sija,
i briga ga kome pogled poreže
snagom bljeska,
koga oduševi,
kome smeta, a kome prija.

Zato, sakupi ovaj naš šapat,
rasplesan od lutanja i skakutanja
po pogrešnim ušima, pogrešnim rukama,
sada znam da sam sa njima
samo igrao taj ples,
a da sam sa tobom prvi put zaplesao tu igru,
sada znam
da sam za njima samo brinuo,
i čuvao im neku izmišljenu sliku,
sa tobom evo čuvam sebe
i ostavljam na slikama brigu,
i sad valjda i ti znaš
u ovom otetom vremenu,
između nas i nas,
kako je dobro sačuvati sebe,
i ostati čitav u nečijim rukama,
i sad i ti možeš da vidiš
koliko smo beskrajno smiješni,
ovako plašljivi, vječno nespretni
puni promašaja i pogreški
od prvog osmijeha i pogleda,
i koliko slijepi
da vidimo
koliko ptica svakoga dana
nas gleda sa šarenih grana,
i zavidi,
zavidi nam na ovim usnama
i poljupcima bez kljuna,
vidiš koliko smo izgubljeni u toj želji
da letimo,
u tom zaboravu
iz kog ne možemo da se sjetimo
koliko smo veći u toj sreći,
kad se sretnemo
od onih što imaju krila,
jer se pod usnama ništa ne krije,
jer se s usnama
između nas i nas
uvijek mnogo više može i otkriva.