понедељак, 7. фебруар 2011.

Sat, mačka i ogledalo

Kad se na satu poklope kazaljke
nije to taj znak
da neko misli na tebe
već ti sat poruku šalje,
koliko je trenutak poklapanja,
rijedak i dragocjen,
od šezdeset kuckanja
samo jedan,
i ako imaš s kim kreni već sad
da se poklopiš,
da poklopljen taj tren odsanjaš,
jer sutra se satovi pokvare,
neki požure, neki okasne,
ne mogu da se poklope,
da se objasne,
ne žele da istim kucanjem stare,
neke kazaljke se podmlade, neke ostare.
i zalud što se i poklope opet,
kad sve češće počnu da se kvare
i onda još više zakasniš,
ako ozbiljno ne shvatiš taj sat,
i ne kreneš već sad
da na nekog
poklopiš svoj svijet,
ko je možda
na sat samo daleko.

I kad ti neka mačka crna
pređe preko puta,
nije to nikakvo mračno predskazanje,
ne vraćaj se par koraka,
već potrči pa njen put ti preskoči
to ti ta mačka daje na znanje,
da te čekaju već dugo na tom putu
tople, vesele kao mačije oči
i tu
iza njih lutalica
što bi s tvojim
svoj put i osmjeh ukrstila,
što bi od sreće do najvišljeg brda
da poskoči
kad te ugleda, pa na prstima
s tobom do oblaka.


I ako nekad razbiješ neko ogledalo,
ne boj se onih sedam godina nesreća,
to su zlobni čuvari izmišljenih tajni
smislili,
ustvari to te ogledalo podsjeća,
da je ono samo svijet veliki, nestvarni
i da bi ga češće
na komadiće razbiti trebalo,
jer te čeka onaj svijet, pravi beskajni
što i u mraku postoji i osjeća
u kom je srce na lijevoj strani
jedno srce stvarno
puno crvenog proljeća,
što bi se nestvarno,
s tobom u stvarnosti ogledalo
i s ove strane ogledanja, i poklapanja sata
baš tebi najstvarnije predalo.

субота, 29. јануар 2011.

Nemaš pravo

Jedne plave noći
poderane rupicama zvijezdanim
i ti ćeš proći
stazom ovih plavih misli,
i prije svitanja,
s punom glavom
iskrpljenom od pitanja
odjednom ćeš moći
da zamisliš više
od jednog neba van sebe, plavog,
i jednog srca u sebi, malog,
i jednog sna sitnog
samo tebi bitnog,
što jedino vrijedi
dotaknut krupnim očima
i krupnim kapima kiše.

Na ćošku jednog polupanog,
napuštenog oblaka,
obraslog travom
htjećeš da odustaneš
u pola pjesme, u pola koraka
nadomak sna, nadomak
leta onog prvog, pravog
i ono nešto crveno, tajno,
u mrak umotano
u tebi će da posustane,
jer sve nije baš onako
kao maštom urezano
onako kraljevski plavo i pravo,
onako sunčano i sjajno
kako sanjaš,
i naćiće se jedne krupne oči
natrunjene puno baš
hiljadama palih zvjezdanih jata,
i otkucajima sa tvoga sata
te jedne plave, poderane noći
koju ne želiš nikome da daš
reći će ti –
nemaš pravo!


I ne pitaj, nikad ne pitaj
kakvo to srce ima taj neko,
veliko il’ malo,
ako ti njegovi otkucaji
po kapcima tvojim mjesecom kucaju
pa te čude i muče
otkud to polaze
i tako dolaze daleko,
ne traži u knjigama, zvijezde ne čitaj,
nikog ne pitaj,
samo posudi i daj
to srce svoje,
s bojom il’ bez boje,
bilo kakvo da je
plašljive maze il’ lude kamikaze,
ispunjeno riječima koje
mudruju ili mucaju,
osmjesima koji pjevaju il štucaju,
i vidjećeš kako sutra uvijek
kuca i tuče
malo ljepše nego juče,
kako se svijet lakše rukama predaje,
kako cvjetovi
mirisima po tebi zlobno pucaju,
vidjećeš kako se zvijezde
množe i roje
tamo gdje ne zamišljaš
da sunca postoje,
kako jedno isto srce može
da kuca još sjajnije za dvoje,
ispod dvije različite nježnosti od kože
ako ne odustaneš,
a nemaš pravo.

I ako si kao slijepo štene mlad
i ako si kao nepokretna
kornjača star,
nemaš to pravo nikad,
ne umišljaj, ne pomišljaj
u pola najtežeg koraka da zastaneš
u pola najtežeg sna,
jer nikada, baš nikada
više nećeš postati sanjar,
sa vrhova bez dna,
ako se okreneš tada
postaćeš glas izumrlih ptica,
izbrisano ime heroja nekih ulica,
postaćeš samo jedan talas
potopljenog grada,
ako odustaneš bilo kada
usred tog najtežeg koraka,
i neko drugi će za taj
najteži metar
postati priznati sunca geometar,
cijenjeni vlasnik nekog tvog srca,
pronalazač tvoje vreće sreće,
i zato nemaš to pravo,
da prestaneš na nebo da pucaš
i kad ti nebo šapne da nikad
više ne misli biti plavo,
ne vjeruj laže
i kad ti svud po očima bude
polje makova, počupano krvavo,
sjeti se šta ti krupno oko kaže,
ne odustaj, nemaš pravo
unazad sada, nit ikada
s takvim ponosnim stavom,
s takvom čudesnom glavom
punom šuma i ravnica
u kojoj ima stvarčica i grančica
više od svih cvjetova i ptica
koje ćeš ikada vidjeti,
grančica zbog kojih ćeš
se nekad pred nekim
drvetom postidjeti,
stvarčica s kojima ćeš
nevidljiv svijet izvidjeti,
koje kriju ko zna
kakva oružja i alate
za nekakve buduće
ratove, tvrđave i palate
koje nikad nećeš vidjeti
ako odustaneš, ako
posustaneš tu
gdje ratari kumove slame
i skupljači zvijezda
ne odustaju,
ni u najtamnije, teške dane
ako si ikad jedan san sanj’o,
nemaš zakonski po tom snu to pravo
i zbog one male amebe
što je preživjela sve one okeane i zube,
i tame dubina,
ni zbog onog jednonogog, porobljenog
čukundede,
kom ne znaš ni ime
što je preživio sve one tifuse, kuge
i kraljeve lude,
i uralske zime,
prešao sela i gradove s hiljadu
imena i sudbina,
nemaš pravo
jer sad,sad je red na tebe
da nastaviše gen borca
rođenog u vrijeme tamnije
i davnije nego što imaš brojeva
i misli da ga dokučiš i zamisliš,
dalje od biblije i velikog tvorca.

Na kraju svega, nemaš to pravo
ni da toliko misliš
da l’ da plivaš, koračaš il’ poletiš,
ili da čekaš da se sjetiš
da li sad desno lijevo
il’ pravo,
noge i krila su nastala
prije riječi, i prije misli,
i slavuj bi po čitav dan pjev’o,
i sanjao pjesme da nema krila
al toliko ne misli,
dok nebom pliva
zna da nekom mora stići
da ga zagrli, nahrani i hrabro sakriva.

I zato ne odustaj,
vidiš da baš nemaš pravo,
čak ni zbog onog na zastavi plavog
što se zove sloboda,
koje su obojili oni zbog kojih si rođen
bez imena roba,
vezan samo zvijezdama i granicama
gdje prestaju zvjezdane kiše,
a ako ne odustaneš
uz rame ćeš da staneš
i da se upišeš
s onima koji budućnost
i puteve sna i ljepote smisliše,
i topovi će svakog rata
pucati i zbog tebe malo tiše
dok ne utihnu,
jer će iz blata sna,
pobijediti oni koji se u tišini zavoliše,
i ne odustaše u svome snu.

Te noći kad sam odlučio

Te noći kad me je
zarobljena kolona mladih, obalskih breza,
poslatih u riječne ratove
razumijela više od svih očiju
koje su gledale
sa mnom u isto vrijeme
u kiše zvijezda i sklopljene satove,
Te noći kad je zadnji pas
lutalica izgubio hrabrost
da ruke koje ostavljaju grize,
Te noći
kad su sve mliječne planete
postale mi mnogo bliže
od zemlje,
od onih koji me grle
s kojima se dugo smješim,
Te noći kad sam izmjerio pedljem
svoje sačuvane sreće
odlučio sam da neću
biti pjesnik.

Te noći kad su mi duhovi
prošlosti veliki neki
šapnuli da su najljepše riječi
smišljene odavno
u nekom predahu ratova,
bez duše i bez pisma,
Te noći kad su oblaci
prekriveni tamom
izgubljenih očiju
postali veći od dva noćna neba,
te noći kad su ulice
plakale od slanog snijega,
i bijega najplašljivijih,
neizgovorenih riječi,
Te noći kad na uglu bulevara
Dobrih i Loših
jednom palom, odrpanom starcu
niko nije imao šta pružiti
sem ružnih pogleda i riječi,
Te noći sam shvatio da mnogo
drugačiji od Njih nisam,
i zalud neki najljepši stih,
i pohvala i uzdisaj,
Te noći sam odlučio da neću
biti pjesnik.

Te noći kad sam shvatio
da su od mene veći
svi skriveni slavuji koji umiju
bez pjesme sve srcu reći,
da su veći svi oni koji su mene
i moje velike riječi
uspjeli staviti u svoje srce,
te noći kad su svi bili svjesni
sem mene
da sve nježnosti
natrunjene šamarima i psovkama
nisu najveće boljke
među boljkama,
ako umiješ da oprostiš,
Te noći kad sam vidio
zvijezdama leđa,
i shvatio da nisu sjajne
sa svake strane,
Te noći kad se sna pređa
uplela nerazmrsivo u neki
sasvim stvaran lik
Te noći odlučio sam da neću
biti pjesnik.

Te noći kad su prosjaci
i siromasi mog svijeta
imali najljepše zube,
kad su bezubi i stari
počeli nježnije od mladih
da se grle i ljube,
Te noći sam odlučio
da najljepše oči
što me najviše vole
neće ostati samo u pjesmi
useljene u stihove koji
veličinom bole,
Te noći jedan uvaženi biolog
mi je objasnio
da najnježnije šume breza
niču na brdima Sibira i Anda,
i da nikad nisi zakasnio
da im odeš kad odlučiš,
i ja sam odlučio
Te noći
da će sva moja jutra biti trijezna,
i da moji sivi dani neće
sanjati sunce u kafani
Te noći odlučio sam
da ću biti doktor
za bolesne cvjetove
i ranjene, izmišljene svjetove,
Te noći kad sam shvatio
da to i nije noć već jutro
svanulo odavno puno sunca,
morao sam otići te noći,
jednim novim Svojim putom
oprostivši se od budućih pjesnika,
otišao sam srcem
među buduće ljude
mašući dugo ovom pjesmom
nekim bivšim dječacima
i po nekoj bivšoj djevojčici,
otišao sam
ostavivši im budućeg pjesnika
i malo njegovog srca
tek onoliko koliko se ostavlja
na rubu osmjeha,
za večeru nekoj ptici
u kori zelenog stiha.

понедељак, 10. јануар 2011.

Bijeli medvjed

Šest prsta, tri oka, dva i po patuljka
i pola limenog cvijeta u hladnoj ruci,
znate li tu bajku il’ priču
za laku noć ispričanu nekom
u najmanjoj izmišljenoj luci
prije crnih mora,
kad niču iz snijega
zadnji listovi
prvih prerušenih sekvoja
u breze,
kada oni žmirkavi, žuti medvjedi s neba
silaze u blistavim noćima
i gnijezde se
u ramenima ponoći
negdje u visini četvrtog sprata
ušuškani s rasklimanim vjetrovima
sjevera i juga,
od poremećenih svjetova i klima
i hiljadu načina vještačkih pozlata,
sanjaju kako bijelih medvjeda još ima.

Nisam je ni ja čuo,
već sam je izmislio jedne
blistave noći,
one najljepše moje i vaše,
misleći na one koji vole priče
i sanjajući bijele medvjede
i njihove ugrožene, plašljive oči,
baš je izmislio, kao što neki sad
izmišljaju nove prekidače
što gase svjetlo kad duže zažmiriš,
i nove stolice na točkiće
što same misle i klize
gdje poželiš sjesti,
briga njih što neki vole
zvuk prekidača kao zov
u juriš na snove,
i što neka djeca neće ni
imati šansu da shvate da to vole,
a tek što neke stolice
jednostavno postoje
da bi ih vi izabrali,
ili neki ljudi
da bi ih do vas vukli i privukli,
u vrijeme najumnijih čudnih,
u vrijeme najvećih, stvarnih krila sna
kad ptice umiru sleđene u letu,
i rađaju se zadnji bijeli medvjedi
a niko ne zna zašto,
il’ ne želi to da zna,
da ni krila silna, ni snježno bijelo,
ni oprez u letu,
ništa ne vrijedi,
ako ostaneš zadnji bijeli
medvjed na svijetu,
i niko za tebe ne brine, i ne strijepi
i ne želi tvoje krzno za svoje odjelo.

Jedne noći, vidio sam tako
nešto Bijelo,
ispod obrva žutog-isprljanog snijega,
sa sobom je nosilo
dva tri plava, hladna neba
Sjevera, Juga i Aljaske
zakačena u par ženskih šnala
i biješe obuveno u par krznenih,
toplih zagrljaja,
skrenulo je u široku ulicu Maršala
i ušlo u svoju najmoderniju pradavnicu
staromodnih snova, dugih rukava
porubljenih trendi osmjesima
fešenvik- jesen zima,
stresavši pahulje snijega i leda
već na pragu i tek da zna se,
kroz glasnu psovku da svi čuju
kako ne voli ovu zimu ni snijeg,
ni ovu klimu,
ja prepoznah skrivenog,
bijelog medvjeda.

Da, takvi su oni ti skriveni,
tajanstveni, malo sneni
i izgubljeni zimi
često umorni kao da
žele da napokon sanjaju zimski san
kao svi normalni medvjedi,
malo teški kao da vuku za sobom
pola svog ugroženog
i izgubljenog svijeta i sav plijen
od djetinstva,
i polarni predugačak dan,
i s njim neku posebnu tugu
u pogledu ka zvijezdama
tamo gdje maštu dijele
braća Grim i Andersen
što nisu ih stavili ni u jednu bajku
kao glavni lik,
onako da se pamti
i djetinjasto i starački dugo
kao one sa Zlatokosom i Pepeljugom,
takvi su ti bijeli dobroćudi,
uplašeni od ljudi,
s pravom što ih rjetko
ko sasluša i shvati,
tajanstveni u svojim bjelinama daleko,
zaboravljaju da su i sami nekad
bili medvjedi crni i sivi
pobjegli u potrazi za svojim proljećem
i ljetom,
i u bajci o zlatokosoj možda su se skrili
čekaju da ih prepozna i sačuva neko.


Skrivenim, zadnjim bijelim medvjedima,
prepoznaće se