Poklon

Zalutaju tako nekad najljepši dani
kao ljubavna pisma u pošti,
adresirani baš vama
na poklon,
i sve pomišljate dok čekate
ispod nekih šupljih oluka neba
krivi su neki poštari pijani,
il’ na carini vaše sreće
neki psi, dresirani, loši.

A vi opet čekate, žmirkavi, produvani
na svom ulazu svijeta
da u sandučić se jedan
najljepši dan stavi,
jer znate sigurno da
vam je neko poslao,
i da stići treba,
a svijet poletjelih jezera i rijeka
iznad vas se od smijeha cijepa
i odvažno šeta
jer zna gdje se taj dan zaturio
a neće da kaže,
i po vama sipa i prkosi
iz korpe pune pahulja i leda
i mokrih konfeta,
i briga ga da l’ sipa
po pogrešnoj adresi.

Pa zalutaju onda tako
i čitavi radosni,
čudesni mjeseci
spakovani baš po vašoj mjeri
adresirani na ulicu
koja zavija odmah kraj vašeg srca,
i niko vam se i ne izvini,
što se izgube bez traga
i što pocrvene ona dva
mala, zelena slavuja
što se ispod šišaka jela kriju
i što naličje svih zlatnih julskih oluja
se izvrati
i vrati, u bijelim tišinama decembra,
a neko vam baš lijepo pisao, namirisao
čudesan smotuljak lijepih dana,
i spakovao u šarenu foliju
s cvjetićima crvenim
i srcima od srebra.


I kad pomisliš
da ti nikad više
neće pokloniti ona
najkrhkija, najnježnija jutra
umotana pažljivo
u onaj pucketavi, naduvani vakuum papir
što liči na neke ruke
oboljele od milion nježnih plikova
koje izaziva ona neiskorijenjena guba
mutirana kroz sve vijekove
i oblike i još se isto zove ljubav,
a ono sred pada lišća stanu jeseni
i svijet počne da skreće
i pobijeli
od nekih novih adresa
na papirićima s neba donesenim.

I baš par dobrih grudva
se može od tog skupiti
i lupiti u leđa onom
pijanom poštaru sreće,
i po onom starom panju
plavog neba,
da izlete leptiri plašljivi bijeli
i zima se kao vrteška
oko ulica zavrti,
a u tebi onda sto vatrenih
zmajeva i rascvalih majeva
krenu da rastu u jedan novi,
mirišljavi svijet cijeli,
i baš tamo gdje treba
da se na dva dijela
jedan san podijeli,
jedan mali anđeo škrti
pametno zašuti
i protrese neke nove ulice
i stare adrese
i neki svoj jedanaesti,
tajni prst provrti,
tišina se začuje od čarolije
na granici sna zašušti
neka mašna preko folije,
i neko opet jedan dan čudesan
na poklon pažljivo ti pakuje,
i na posveti piše
da želi da ti da
i još mnogo više.

Trag

Ne, ovo nije pjesma
za tebe koja čekaš
da ti neko obriše to
davno zaljepljeno
mokro proljeće sa lica,
i prelije iz korita neba
bar ćošak jata neumornih ptica
i par tek rođenih zvijezda
pod tvoja zadihana, umorna rebra,
prevrela od stihova
i muzike izmišljenog svijeta
u kome izgubljena,
među gomilama tuđih
ti svoju pjesmu čekaš,
i nekog svog.

Ne, ovo nije pjesma
za tvoju promrzlu, izgladnjelu ljepotu
gladnu toplih riječi i osjećanja,
onih što kažu da si
od svih zvijezda u grudima žena
baš ti ona najljepša
svega vrijedna,
koja se vječno sanja,
i voli samo jednom u životu,
ne ovo nije pjesma
koju ćeš da stežeš
nestrpljivo pod kaputom,
žureći kući,
koju ćeš
sto puta morati čitati
kad u tebi, neki balon,
pun kao nikad,
bez nje počne rasti i poželi pući.

Ne ovo nije pjesma,
za tebe koja čekaš,
i skitaš među stihovima
i riječima vječnim
i budiš se svakim jutrom
i pitaš neki planinski
il vjetar riječni
što me nema,
da dođem,
kao što dolazim svima,
skoro svima, oko tebe sretnim...
Eh,da
ovo nije pjesma za tebe
ali jeste pismo,
pismo kroz vremena,
koje će ti reći što se
eto sreli nismo
baš nikada.
Ako je stiglo do tebe,
do tebe iz ovog mog besmisla
hladnoće sjevera i vremena mača,
sve one riječi o ljubavi
pisane i rečene
za neko drago ime,
i sve one breze posječene
i ponovo uzgojene
kapima tvoga plača
u praznim lugovima grudi,
i sve te
proljetne zime
napokon imaju smisla,
jer na kraju ovog pisma
počinje nada,
za tebe, i ime kojem se nadaš,
nada koja se ne gubi.

Jer znam kako teško je
kad u trepavicama nosiš
težinu krila leptira
koji suncu mašu,
a svakog dana sve bliži si
zadnjem letu do zemlje
očima kad kreneš da padaš,
padaš najdublje u maštu,
maštu o tom letu udvoje,
i zato, zato ti napisah
ovo pismo nade,
jer sam umio da
gledam kroz sve svjetove
što će doći, i dalje,
dalje od ovog u kojem umirem sam.

Draga moja,
samotna ženo,
pišem ti evo pišem
najčudnije i najzaludnije,
otkad postoje riječi
šapatom u svoje gene
i nadom da neće
proći sve ovo neopaženo,
u ovom pismu koje više
na molitvu šamana liči,
šapućem ova slova u granicu snova
koja će da te pronađe
u tvojoj izgubljenoj priči,
i molim sve pjesnike budućeg svijeta
da moj šapat kroz sne čuju
i ne daju da iko spriječi
da ovo pismo do tebe stigne.

Ja koji sam rođen u vrijeme
bosonogo i tamno,
ja koji sam te sanj’o
tri hiljade sedam godina prije tebe
kao što ti sanjaš i izmišljaš sad
mene od mraka
u očima sklopljenim,
pišem evo tebi,
koju već beznađe od uzdaha
istih zima glođe,
tebi koja sumnjaš
u sudbinu i dobrotu ovog
rđavog svijeta,
ovo pismo je moralo da dođe,
baš onako kako sam ga zamislio
ove samotne noći
da preživi u duhu riječi
koje se rimuju i s tugom smiju,
ja koji prvi započeh ovu igru
samo zbog nas dvoje,
koja preraste kroz vijekove u poeziju.

Nakon svih onih velikih riječi
važnih poeta,
kojima si se divila
i svih poraženih, zaboravljenih
kraljevstva nada,
pisaca nezaboravljenih
što se kriju, pokopani ispod tvog grada,
ispod tvog svijeta
tebi evo pišem ja,
napokon mastilom jednog
pjesnika,
jer u moje vrijeme
slova nije bilo, imadoh samo
šapat, gene besmislene
i jedan san pun tebe.
I sada već sve treba
da ti postane, za korak više jasno,
sve knjige koje si čitala
i odgovore u njima pitala,
i svi stihovi kojima si se divila
onako javno i glasno,
bili su samo škola, koju si učila
za ovo pismo,
da ga razumiješ bolje od svega,
jer ti i ja rođeni bismo
u dva različita svijeta i vremena,
a bili smo i jesmo isto.

I vjeruj mi mrio sam, mrio teško
i izgnjio sa bolom bez tebe,
što sam rođen u vrijeme pogrešno
i sve dok mi bijele kosti,
nisu prestale da se sa korijenjem tuku
i oduvane biše u prahu, vazduhu
i rosi,
osjećao sam tu istu
čežnju koju ti sad nosiš u nosu i kosi,
i isto sam tako teško dis’o,
kad nemaš tu treću i četvrtu ruku
koja će da te nosi
i s tobom se ponosi,
kad se skupiš i polomiš u struku,
i zadnja misao mog praha
biješe ovo pismo.

A sada ako je stiglo do tebe,
i kad sam ti već
pomalo kao poznat i malo drag,
sada treba da znaš
da ovo nije ni pismo,
kao ni pjesma za tebe,
već poseban, kod i trag
kroz sva vremena između nas,
trag do tebe
tvog svijeta i osmijeha,
tužna ženo,
kojim krećem već sad
tebi, bilo jesen,
proljeće il zima,
i stižem za koji mjesec,
jer sad znam gdje te ima,
i ti sad znaj da mene ima.

I da znaš, rodio sam se opet,
i došao u ovaj tvoj svijet nemira,
samo zbog tebe,onako
zamišljen i snen,
pun nekog bajatog i starog svemira,
došao sam samo da kažu
bar jednom,
da to je onaj njen,
što ga je dugo čekala,
i nemoj da sumnjaš
da je nemoguće
roditi se dva puta,
kad je u pitanju ta
tajna koja se piše sa Ljubav,
vjeruj mi, damo zabrinuta,
da si ti čudo vrijedno čuda,
i da je bilo sve vrijedno,
sva ova vječnost, protraćena,
puna zabluda,
i rastanci tužni,
i neki slični mi,
da se pronađemo
napokon jednom,
dolazim....

Povislica srca

U zadimljenom bifeu
neba kraj rijeke
opet sviraju zvjezdane harmonike
pjesmu kraja svijeta
za pijane, zagrljene oblake
opet najljepše pjesme plaču
što ih ne pjevaju najljepša usta,
i najljepše duše
opet tuguju krišom
što ih grle bez duše
ruke strasti, pune kišom.

Čuješ li, Elja, te note što skaču,
ili se meni sve to čini
da jedna vječnost
je opet na trenutak pusta,
i opet sneno trepće
dan koji nije imao noć
i jutro koje nema sunca
zvjezdani orkestar opet napušta
par umjetnica, padalica kometa
za nove sreće,
čuješ li, Elja,
svi slavuji sad znaju
da si ta povisilica,
prve note jednog
raspjevanog srca
čije rime pokreće,
onaj Cis, onaj prvi stepenik
od kog se sve
u tonu sreće svira,
i nikad ne mjenja,
u ovim nekim, mekim
dušama stijenja,
i kad se zaboravi neki stih,
neki dragi lik,
uvijek se cijena bescijenja
na kraju bar
uzdasima sna plati.

Čuješ li kako komad juga
sred zime želi da se vrati,
tamo gdje počinješ ti
bez tuga,
u očima čitavo jato
srećnih lasta kriti.
Čuješ li, Elja, od jutarnje rose
kako crne dubine
najtoplijih rijeka
provlači sad pjesma neka,
kroz metafore
tvoje tamne kose,

čuješ li kako se
ova slova sad ponose
što ih tvoje riječi,
i oči nose
tamo otkuda smo svi mi
ovi tužno nasmijani,
pali odnekud gore
gdje se rađaju najveće sudbine
koje nikad ne umiru skupa,
čuješ li kako kišobran sna
opet šušti kao more
kod onih parkova i klupa
koji tek rastu
i cvjetaju u maštu
za neke nove nas
koji znaju kako da traju,
i na kraju svijeta
drukčijeg od ovog
gdje skitanja odisejama misli
na kraju uvijek
postanu pitanja i disanja
na prstima
što listaju zvijezde
iz nekih kosa pokislih.

Slutiš li da si davno
postala najdraži učitelj
jednog pisanja
i svijeta koji još uvijek
tvoj jezik ne zna.
Čuješ li kako
prečice od sna
postaju beskrajne staze
u proročanstvima
i let Ikara i put Magelana
još uvijek neko slijedi
i velike snove ima,
i ništa osim njih
i nekih mekih
ruku punih maja
s kojih ždralovi tebi polijeću.
Čiješ li, Elja,
ove balalajke oblaka
pune veselja
kako još sviraju
bajke bez kraja
i veliko nebo,
nad ruskom stepom
sad svemu lijepom,
šapuće imenom tvojim,
daragaja maja.

Jednoj raspjevanoj duši velikoj kao Rusija
i toploj kao Kuba

Adresa divne žena

Tu gdje se rukama pospanog oktobra
listaju zadnji žuti listovi
enciklopedije divnih žena,
gdje u malim kandžama od paperja
izleglim ispod krila
riječnog vjetra rastu novi kistovi
starih umjetnika
umazani i uvezani u munje zvijezda
i struje breza ratnika,
tu iako te magla prisavlja skriva,
znam, stanuješ ti.

Ti, izmišljena na početku srećne pjesme
s imenom proljeća,
nevješto odsvirane i zalutale
u jesen i samo njen Ce-mol,
ti, čija ruka na koži mladog ljeta
sve njegove zime osjeća,
Ti što umiješ da uslikaš
najsunčaniji bol
zalutalih oblaka,
i prekrojiš ga u mapu
lutajućih koraka koji se
pronalaze i raduju,
Ti o kojoj svi pjesnici jednom bar
u tajnosti pjevaju,
i sanjaju da budu, tvoj oktobar.

Tebi sad opet pišu šume Sibira
na najljepšim, žutim listovima
da im doneseš ime proljeća,
za tebe noćas galakasija bira
najžuću balsku haljinu
prošivenu od najljepše boje,
koja ide uz kose tvoje radosti,
jer noćas valcer na Dunavu se svira
i preliva u Savu,
i tiho teče notnim zrncima vena
nekog rapjevanog Srema
jer ove noći na Bečkom dvoru
takvih dama, za bal nema.

I noćas nek utišaju svoje boje
sve sebične, male zvijezde
što još nikad nisu klekle ni pale
za tuđe želje,
i za tren nek zaćute
sve mamine princeze
i prestanu da kmeze
sanjaju i slute
haljine i prinčeve svoje,
noćas svi počasni pogled
ka zadnjoj pošti sunčanog oktobra,
i adresi divne žene,
svi da vide kako iznad
i ispod kože izgleda,
kad si ljubavi i pjesme vrijedna.

Jednom, velikom srcu Srema