уторак, 3. август 2010.

Srce boje sljeza

U dedinom starom zarđalom satu
zastalom davno,
jedno vrijeme boja
je ostalo zaključano
s onim malim ključićem otpozadi,
zamršeni, nikad naviti,
nikad otkucani sati
zaljuljali se, zaboravili se
na opuštenoj opruzi
kao zanjihana polja zelenog maka
što su htjela u crveno da procvatu,
izgubila su svoju crvenu
s usnama nikad ljubljenih djevojaka,
čiji poljupci su čekali na mjesečevoj pruzi
da se prospu u neku maslinastu
na izgubljenoj, nikad ljubljenoj
vojničkoj bluzi.

Izgubljeno vrijeme boja
kad su neki mali prsti trebali
neke hrabre sresti,
i sa njima svoju malu pozlatu,
izgubljene vrijeme ruku što nisu
stigle ni kroz trnje se izgrepsti,
okovane u neiskopanom zlatu
ostale prerano u vječnom snijegu zepsti,
u svom nekom nenavitom satu
zamrznuto vrijeme u godovima
počupanih breza
ostalo je da šapuće u nečiju vatru,
kad srce primi boju sljeza,
u nekom prvom sličnom hladu,
u nekom prvom, drukčijem gradu.

Kad noć postane kao mahovina meka
i sva neba se učine predaleka,
srca se prelako u svoje otkucaje
povuku i sklone,
ma ne, to je hrabrost, nije to sjeta
dok čekaju jedan svod,
jednu tamu izdaleka,
da otkucaje zarđalog sata
im za penzionisanje suza poklone,
iz onog avgusta, onog ljeta,
kad je gomila repatica kometa
u neke tuđe rijeke snova pretočena,
u genima jedna kolona zatočena,
u hromozomima kore hrastova i jela
zapis zadnjeg ljeta kad je duša
bila iz jednog dijela,
od krajiških borova
do kanadskih breza,
od lovaca, velikih hajduka
do najvećih uljeza,
zidara krovova tuđih snova,
od saonica dvoprega do kićenih čeza,
al’ srce uvijek ljeti iste boje,
boje sljeza,
izgubljene boje tamnog svoda
iznad bezbojne seobe
mog sljezovog roda.

Za jednu generaciju, zauvijek ostalu, zamrznutu
u mladosti, Krajini, Bosni i devedesetim.

петак, 16. јул 2010.

Krila

Nisam se ja nikad volio
družiti sa oblacima,
al’ drugi bi me digli do njih,
oni drugi s kojima
sam se baš volio družiti
i djetinjasta čuda u njima,
o kojima bih prošaptao poneki stih
sanjivom mjesecu s kojim sam se
baš volio opružiti
po livadi nekih vlažnih očiju
sve do sunca koje maramicu
za sve vlažno ima,
od kog sam učio kako osmjeh
iz kriške neba iskružiti.

Nisam ja nikad umio s riječima
činilo se to možda onako
kao kad se trava pogleda sa krova
pa se ne vide travke i djeluje gusta,
volio sam samo od prvog dana
igrati se sa onih trideset i kusur slova
kad me knjiga moja prva nova
s njima i slikama to naučila,
nisam to ja pisao pjesme za vaša usta,
već gađao slovima osmjehe
nekih zvijezda,
dok se gomila ne bi smjeha
na vaša lica sručila.

Nisam ja nikad imao krila
niti nešto mnogo želio da letim,
pa i ako sam letio malo,
to su tek kratka lebdenja bila
između dva zida moga srca,
lebdenja sa nečijim
zmajevima otetim,
s čarolijom nekih plašljivih vila,
nisam se nikad usudio
za let po planeti,
možda da sam malo više
hrabrosti imao,
možda bi mi negdje i orlovska nicala,
al’ mene je previše
kiša svih očiju ovog svijeta doticala
i uzdah stvorenja
što zemljom pužu,
ja sam se uvijek više divio pužu,
neg’ jatima ptica,
jer padati je lako, kad krila imaš.

Nisam ja nikad nešto
ni volio leptire,
samo sam jednom načuo tako,
da onaj nježni prah
s njihovih krila
s najljepših zvijezda se prosuo
i dopire,
i da se svim zakonima
nježnosti opire,
a volio sam oduvijek jata zvijezda
i sve što nježno poput njih sija lako,
pa sam i počeo tražiti tako
te krilate bube,
i možda ih zavolio, a da još ne znam,
samo da bih neku zvijezdu
malo dotak’o,
i njenim prahom
raznježio sve one koji me
i bez krila ljube.

четвртак, 1. јул 2010.

Ljubav

Kad bih ja bio ti,
a ti bila ja
manje bi bilo suza,
u tvojim očima koje bi bile moje
i mojim očima koje bi bile tvoje,
i mogao bih kraj sebe ponosan stati
grleći se tvojom rukom,
sav malo crven i malo plav
što ne znam gdje počinješ ti,
a gdje završavam ja,
i mogao bih tvojim ustima reći
da, to je ljubav.

Kad bih ja bio ti
pogledao bih mene tvojim očima
i vidio tebe na slici
u ruci mog srca,
i vidio čovjeka na raskršću
mnogih sokaka,
koji zna koga čeka
dok leptire liječi i s njima oblake jede,
učeći ih kako samoga sebe
u drugima prepoznati,
u svijetu od varki što je istkan sav
i kako da i travi prećute
da, to je ljubav.

Kad bi ti bila ja
pogledala bi sebe mojim očima
i vidjela ništa ne bi,
ništa osim jednog malog sjaja
u sivilu prohodalih magli
sa puta iz jednog izgubljenog kraja
puta što nagli ka tebi,
i vidjela bi san toga puta
u kom sanja da postaje most
tamo gdje prastajem ja,
a počinješ ti da plutaš,
i govoriš mojim ustima
da, to je ljubav.

Kad bi moj san bio tvoj san,
a tvoj san, moj san,
ja bih bio ti,
a ti bi bila san,
i desio bi se takav dan
kad shvatiš da se sunce rađa
i u nekim ljudima,
i da takvo sunce rađa
takve dane,
dane kad je najljepše grudima
sanjati
od čudnih suza prljav,
od ludog osmjeha krvav,
kad riječi izgovore sebe same
da, to je ljubav.

Kad ne bi bilo riječi,
da li bi svijet bio ljepši,
da li bi tad ja bio ja,
i ti bez imena bila ti,
kao to drvo pred tvojim
i mojim prozorom
što ne zna kako se zove,
i da li bi mi bez imena
pod nekom istom korom
bili isti mi
i taj novi svijet
bio opet naš čitav,
da l’ opet bi bili tako drugačiji
imali srca koja u istom snu plove,
da l’ bi opet u svijetu bez riječi
nekim drugim putem ti
morao reći,
da želim da znaju i kažu svi
da, to je ljubav.


pisano onima koji razumiju

недеља, 27. јун 2010.

Lice

Necija koljena po mom nebu
prvi put su pazljivo puzala,
necija ruka moje zvijezde
okrugle i glatke
najljepse je iskrzala,
da lice na zvijezde,
da imaju krake
koji radjaju vesele zrake
s krilima.
I citavo nebo je u zagrljaj
jedan stalo
mjesec je k sebi povukla plima,
neko je svoje oci
na mom licu probudio,
i u meni jedno proljece
tiho, davno ukroceno
opet je rzalo.

I sad mi taj neko
na tebe tako lici,
tebe sjajnu i izmastanu.
Te ruke, te oci,
ko bi se tako usudio
i malo maste s dodirom
svile posudio
toj davno zamisljenoj prici.
Ko bi sem tebe
moje ruke srecom tako
lijepo umastio,
moje snove
kolacima od blata castio
i u meni sunce jedno nalozio.
Ko bi ove razbacane stijene
sto lice na mene
ljepse skupio i ukrasio
u tvrdjavu novu do neba poslozio.

Samo ti
cije ruke nisu od prstiju
vec sarenih ptica,
ti koja mjesto lica
imas svemir pun prostora
za sve tuge i tisine ravnica,
sto ispod hiljadu brezinih kora
gajis dusu koja mirise
na tople kamine najhladnijih zora.

Samo ti
sto moje nenapisane rijeci
mozes da naslutis
Ti
sto moje precutane rijeci
umijes jos ljepse da ocutis.
Ti
cije nebo se od svijetlosti lijeci,
uzmi moja rimovanja
za svoje ponocne harmonije,
zbog svega sto nikad bilo nije,
pusti da ti nacrtam
nasmijana lica
preko svega sto misli
tek da tuguje

Da ti pokazem druga neba
puna tvojih leptira
i krilatih lica
Da ti uvijek dodjem
s buketom proljeca
i predam ga tvojim
rukama od sarenih ptica.


Africi na jednim prstima