a ti bila ja
manje bi bilo suza,
u tvojim očima koje bi bile moje
i mojim očima koje bi bile tvoje,
i mogao bih kraj sebe ponosan stati
grleći se tvojom rukom,
sav malo crven i malo plav
što ne znam gdje počinješ ti,
a gdje završavam ja,
i mogao bih tvojim ustima reći
da, to je ljubav.
Kad bih ja bio ti
pogledao bih mene tvojim očima
i vidio tebe na slici
u ruci mog srca,
i vidio čovjeka na raskršću
mnogih sokaka,
koji zna koga čeka
dok leptire liječi i s njima oblake jede,
učeći ih kako samoga sebe
u drugima prepoznati,
u svijetu od varki što je istkan sav
i kako da i travi prećute
da, to je ljubav.
Kad bi ti bila ja
pogledala bi sebe mojim očima
i vidjela ništa ne bi,
ništa osim jednog malog sjaja
u sivilu prohodalih magli
sa puta iz jednog izgubljenog kraja
puta što nagli ka tebi,
i vidjela bi san toga puta
u kom sanja da postaje most
tamo gdje prastajem ja,
a počinješ ti da plutaš,
i govoriš mojim ustima
da, to je ljubav.
Kad bi moj san bio tvoj san,
a tvoj san, moj san,
ja bih bio ti,
a ti bi bila san,
i desio bi se takav dan
kad shvatiš da se sunce rađa
i u nekim ljudima,
i da takvo sunce rađa
takve dane,
dane kad je najljepše grudima
sanjati
od čudnih suza prljav,
od ludog osmjeha krvav,
kad riječi izgovore sebe same
da, to je ljubav.
Kad ne bi bilo riječi,
da li bi svijet bio ljepši,
da li bi tad ja bio ja,
i ti bez imena bila ti,
kao to drvo pred tvojim
i mojim prozorom
što ne zna kako se zove,
i da li bi mi bez imena
pod nekom istom korom
bili isti mi
i taj novi svijet
bio opet naš čitav,
da l’ opet bi bili tako drugačiji
imali srca koja u istom snu plove,
da l’ bi opet u svijetu bez riječi
nekim drugim putem ti
morao reći,
da želim da znaju i kažu svi
da, to je ljubav.
pisano onima koji razumiju
