Lice

Necija koljena po mom nebu
prvi put su pazljivo puzala,
necija ruka moje zvijezde
okrugle i glatke
najljepse je iskrzala,
da lice na zvijezde,
da imaju krake
koji radjaju vesele zrake
s krilima.
I citavo nebo je u zagrljaj
jedan stalo
mjesec je k sebi povukla plima,
neko je svoje oci
na mom licu probudio,
i u meni jedno proljece
tiho, davno ukroceno
opet je rzalo.

I sad mi taj neko
na tebe tako lici,
tebe sjajnu i izmastanu.
Te ruke, te oci,
ko bi se tako usudio
i malo maste s dodirom
svile posudio
toj davno zamisljenoj prici.
Ko bi sem tebe
moje ruke srecom tako
lijepo umastio,
moje snove
kolacima od blata castio
i u meni sunce jedno nalozio.
Ko bi ove razbacane stijene
sto lice na mene
ljepse skupio i ukrasio
u tvrdjavu novu do neba poslozio.

Samo ti
cije ruke nisu od prstiju
vec sarenih ptica,
ti koja mjesto lica
imas svemir pun prostora
za sve tuge i tisine ravnica,
sto ispod hiljadu brezinih kora
gajis dusu koja mirise
na tople kamine najhladnijih zora.

Samo ti
sto moje nenapisane rijeci
mozes da naslutis
Ti
sto moje precutane rijeci
umijes jos ljepse da ocutis.
Ti
cije nebo se od svijetlosti lijeci,
uzmi moja rimovanja
za svoje ponocne harmonije,
zbog svega sto nikad bilo nije,
pusti da ti nacrtam
nasmijana lica
preko svega sto misli
tek da tuguje

Da ti pokazem druga neba
puna tvojih leptira
i krilatih lica
Da ti uvijek dodjem
s buketom proljeca
i predam ga tvojim
rukama od sarenih ptica.

Africi na jednim prstima

Sramota

Sramota me je što mojom starom ulicom
ispod mog prozora,
ne prolazi više ni moja želja,
sramota me što u svom džepu imam
gomilu papira i nekih podsjetnika
i nijednu iglicu bora,
sramota me je što mi treba slika
da bih se sjetio nekog lika drugara,
i što bar jednom mjesečno ne nosim
miris iz sela.

Sramota me što više ne učim da letim
na livadi gdje sam leptira
prvi put ganjao,
sramota me što se više ni ne sjetim
da sanjam brežuljak na kom sam
učiti sanjao,
sramota me što ne znam ni koga,
ni kako za to da krivim,
što ni moj najmanji san
na tom brežuljku više ne živi.

Sramota me što više ne gledam
kaubojske filmove i navijam
da indijanci pobjede,
sramota me što ne vjerujem više
da maslačci, kad pobijele i osijede,
postaju krila leptiru,
sramota me i što više ne vjerujem
da najbolji ljudi, kao brkate dede,
nikad ne umiru.

Sramota me što me ptice moga neba
sve teže razumiju,
što me cvjetovi i većina trava
više ne poznaju,
sramota me što me mrvice hljeba
u rukama mrava,
više na igru ne zovu i ne raduju.

Sramota me je i toga
što znam baš šta je sramota,
i što ću i tebe između ostaloga
što ovo čitaš, sad rastužiti malo
za jedan dragocjeni, trenutak života,
dok se negdje sunce baš jako smije,
i sramota me je sad
i čitave ove pjesme sjetne,
sramota me je jednostavno što
sam sve više čovjek, a sve manje dijete,
zar tebe nije?

p.s.
al nije me sramota što ipak znam
da kažem da me je sramota,
i ovo za najmanji san baš i nije istina

Tajna prvih koraka

Još noćas ću na zemlju
srcem da kročim
i zaglasam se zovom podzemnih rijeka,
i par ponora dubokih
tim zovom ću da smočim
dok ne isperem sve, drevne kristale,
i u njima pronađem, tek ljudske oči,
ušuškane u zvijezde s mrakom olistale.

Još noćas ću rukama
da pogledam nebo
i potražim otiske predaka naših,
kuda su letjeli, kuda lutali,
na čijem dvoru, na čijoj čaši
pogrešnih oblaka su se nagutali,
da li zalutali, il’ možda svjesno,
da bi u nama ovo malo tijesto
bilo mekše i bijelje,
da stane da raste gdje su oni stali,
da l’ se neko od njih znao
rasta da plaši, dal’ je vremena imao.

Još noćas ću nogama
da iscrtam mape,
do mjesta gdje niko doći ne želi,
i srušiću zvjezdane kapije i rampe
do rata gdje leže svjetla predaka,
tražiću hrabrost koja nas dijeli
od puta prvih ljudskih koraka,
iz onog nepisanog prvog vijeka
kad su zadnji anđeli od gline
bez krila,
daleko otekli stazom velikih rijeka
kad se zadnja hrabra duša
u tijelo sakrila,
bježeći od kamenja Tibeta i Jerusalima,
koja postaju veća, od čovjeka znamenja.

Još noćas ću između kanjona uskih
stješnjenih tijelima srećnih bića,
tražiti tajnu srećnih koraka ljudskih,
još noćas samo, ovim rukama i nogama
za zemlju vezanim,
a sutra kad presuši
crno more zvijezda
i otekne noć zakonima čudnim,
kad krila zore jave se
iz srušenog gnijezda,
posjećiću ove noge i umorne ruke,
daću da mi nakaleme
mlade grane voćke,
nek’ na meni zriju dunje i kruške,
one dunje što liče na umorne zvijezde
i kruške što mirišu na umorne pretke,
nek sa mene beru, nek me
najljepše žderu,
i oni što hoće, i oni što neće,
oni što na redu za nebo čekaju,
nek me sa spiska za krila izbrišu,
nek me sa spiska za šetnju rajsku ispišu,
jer ja nosim tajnu prvih koraka
koji ne gaze oblake i cvijeće,
tajnu onih koji sa korjenjem dišu.

za sve koji znaju tajnu ljudskih koraka

Proročanstva bokvice

Srećete li vi nekad one čergare
sa praga svijeta,
što skupljaju tamo kod struge Dolca
svoja blaga, tajne izgubljene daljine,
i onu beku njihovih srećnih ovaca
bez tora, bez doma,
okićenih bojama crno bijele duge.
Srećete li nekad oči malih lokvica,
koje vas mame na sred čaršije,
da namigujete skupa
svojim mokrim stopama
nebu punom, neke tuđe tuge,
da izazivate malo tu noć
izdaleka da navrati,
da vam srce od prepunosti rašije,
a vama baš to dođe svejedno,
jer novo jutro sve opet sašije,
jutro što se uvijek rađa
u istom mjestu gdje smo i mi
ko zna kad začeti,
nasukani iz nekog zvijezdanog krda
pomućenog malo sa smolom
i borom načetim,
podno nekog beskrajnog,
davno osječenog brda.

Srećete li nekad, vesele oči
djevojčica i dječaka,
one s kojima ste ogledali
svoje zvrke i loknice,
kojima ste uplašeni od mraka
zagrljaju majke pogled sklopljen
rado predali,
kojim ste žmirili brojeći do pedeset,
do sto, do bezbroj,
čekajući da tražite skrivene drugare,
da tražite neki osmjeh, duž ulice,
čaroban i crven poput polja
zrelog maka,
tako drag i tako svoj.
Srećete li one zelene lugare
što usred dana izrone
iz neke naše šume,
i usplahire jata crnih svraka,
potopivši pola nasmijanih oblaka,
kad pomalo zlosutno zašume
poput beskrajnih kiša
zarobljenih u džunglama.
Srećete li nekad, one noći
pune mirisa lipa i ljeska,
pune toplog mraka
rođenog u tamnim očima
štraparskih konja, okićenih
za paradu proljećnog derneka.
Srećete li sad one svoje ruke
pune želja,
snova iz prošlosti,
obučene u sjaj vaših sve rijeđih suza,
u kostime vaših novih veselja,
na kraju svijeta,
srećete li one koji s vama znaju plakati.

Eto, ja srećem, ponekad srećem,
i kaže mi sve to sretnuto,
da vas sve puno pozdravim,
vas najviše kojima od ruke
to sretanje neće,
da vas podsjetim da je u vama
sve to davno začeto i metnuto
na vrh srca, od prvog daha...
Samo ponekad, duže malo,
zagledajte se poslije kiše u lokvice,
i vidjećete oči neke djevojčice,
nekog dječaka,
koji vjeruje u proročanstva
ubrane bokvice.