Oči naše

Oči naše nikad nisu imale krovove
građene su da bi lako kisle
da jedne druge naslute i zamisle,
kroz kišna, pocjepana, snena neba,
kroz neke tuđe kadence i molove,
da osjete kako im neko treba.

Oči tvoje i moje otvorene da bi se stisle
jedne uz druge da bi bile iste
kad dođe vrijeme ljudi od leda,
rođene da bi bile bliske,
tako isto, poslije kiše, mutne i čiste
i kada duše to još ne zamisle,
kroz snove da se sretnu dva pogleda.

Tamo negdje na maloj cvjetnoj pisti,
gdje leptiri naših prvih koraka,
još lete bijeli, nestvarno čisti,
oči naše još se kriju i plaše,
iznad svih malih, sivih oblaka,
kad oluje zemlju nebom popraše,
pogledi naši još zagrljeni isti
spuste se u pjesme novih čvoraka,
po toj maloj cvjetnoj pisti.

Da l’ je ta tajna pista samo slika
u muzeju koji više neću posjetiti,
tek izgubljena zauvijek duboka misao
koju neću tako dugo još osjetiti,
kroz tijelo poput nezadržive jeze,
kada krenu putevi što vode u lutanja,
putevi na kojima samoća steže,
možda ipak postoji taj tunel,
u kom se još sreću i gledaju naša ćutanja.

Oči naše nisu rođene za krovove,
stvorene da bi slobodno pod nebom treperile,
pogledi pokisli liječe najveće bolove,
pa zašto bi se uopšte pod nečim krile,
sve neprolite kiše nebesko divne,
čekaju da pomiluju maslačka dva,
da se za oči naše do nebesa zna.

Kad stari se sat nekad pridigne,
i nestvarno sklopi svojim krilima
ka nebu brojkama rimskim namigne,
šapne želje srca kroz drevne očenaše,
koji vladaju nad svim silama,
da jedan pogled drugim bude ukrašen,
da se oči naše sretnu, i nazovu milima.

Buđenje

Porušen davno jedan grad
jutros se u meni probudio,
i pogled s jednog izgubljenog prozora
iz sna sam na tren posudio.
I svanulo je nešto duboko srećno
u zabačenim jelama duše
što odavno nije,
iako meni odavno sviće
osmjeh samo s mjesecom,
sa suncem rijetko
pjesme se moje druže.

S mrakom se zaista dugo razumijem
s velikom zvijezdom ja ne umijem
i sve je s njom to plitko, pliće,
jer moje sunce samo tek ponekad
ushićeno uz zvižduk svane,
tek kad negdje tamo u mirisu borova
neki naš jorgovan počne da niče
u meni tad jedan tek ubran
na mjesto srca u grudima stane.

Sve manje lijepih, zanesenih rima
među nekim novim jorgovanima,
sve iste vjetrom izgubljene priče,
rijetke latice još rijeđe liče,
ipak prošara iznova ta razbarušena roza,
zamišljen, pokisao, zeleni april,
jer još negdje onih što vole ima,
iako na kraju i najljepše strofe
rimu dva srca neizbježna obuzme proza,
zalud ih krili skupa pod jedan mantil,
zalud kad sam davno izgubio
taj pogled s prozora,
s kog bih sve, i tebe lako poznao.

Ovako sam samo van vremena i prostora
predugo i još nisam doznao
gdje pripadam i za šta bih disao,
za čije nebo, za čiji smisao
sem za tebe moj maslačku
što si mi bar malo mraka
iz očiju izbrisao.

Čovjek cvjeća

Čujem da sivi oblaci žure s proljeća,
nesrećni ljudi više vjeruju u sreću,
sve se nekako iznutra mjenja i rađa
stari prijatelji lakše se slučajno sreću.

Hladan mjesec kad sunce još leti nisko,
lutam jednom te istom zgaženom stazom,
kad rosa padne noću, nešto osjetim blisko
pa se izgubim u snu nekom šumskom bogazom.

Vjekove za sebe skupljam na hartiju
i tješim tužne breze usamljene,
pričam gdje sapliću se koraci u nekom bunilu
dok sam se saplićem o cvjetove zavijene.

Jedan prašnjav put ne prestaje da zove
u proljetnoj noći dok sipa bijeli behar,
vide se nove vode što hoće da spoje
ruke zemlje i plavi nebeski pehar.

Eto vidjeli su svi tu pomračinu
preživjeli smo i veće gladne zime,
mjesto svijetla trošili žutu mjesečinu
i šaputali samo mira ime.

Elementi svemirski u nas su se spojili
i dali nam samo jednu pravu luku,
za tuđe snove smo morem zaplovili,
i čekali da nas zvijezde dotuku.

Koliko još treba za sreću suza,
da nađu se krotitelji svih zala
i kada uvene posljednja ruža,
ja čovjek cvjeća biću sve dokraja.

Pet latica

Dječijim krilima plovio sam gorama smaragdnim
što poslije plime ravnice postanu,
moji brodovi na mjesec nasukani,
odavno čekali su mapu na jednom dlanu
jer zvijezde vodilje često baš nestanu.

Proljeće uvijek zvijezde tako poređa,
između naših stopa da baš zaplove
koraci tamo gdje sam prvi put s leđa,
vidio tebe na kraju Masarikove,
tvoj plavi čuperak tu je postao međa
što dijeli moje tamne i sunčane stihove.

I znao sam da je tvoja ruka,
najljepši cvijet s pet latica,
da je tvoj zagrljaj zadnja otvorena luka,
krajnji dom moji umornih selica,
mojih maski s hiljadu lica,
krojenih za vozove pogrešnih pruga.

Osmijehu blistavi,
novi listovi opet s
proljećem niču,
opet masku zanesenjaka stavljam,
i tvoja lica pod njom sanjam,
cvjetovi tek uče da sriču,
ja i dalje pet latica sastavljam,
i nastavljam našu priču.