Zalutali sanjari još beru zvijezde
i samuju na putevuma kojim sam prošao,
ja skupljam perca anđela što jezde
taman me sreće i razuma koštalo
u jastuke meke njoj ih vežem.
Divan je život, s njom u snu plešem
zelene kapije, vojničke sobe blijede
kitim je riječima i novim proljećem,
trenucima što vječno ostaju da vrijede
na dlan nevin krišom slijećem.
Zatvorim oči i vidim zelene lipe
i crn novčanik poklon pun maštanja
u njenim rukama što ljubavlju kipe,
duše ljepljive, rastanke, duga srastanja
dva srca što žude u tihe osvite.
Divan je život pod njenim trepavicama
tu kiša od tuge više ne lije.
mada nekad onim uskim ulicama
sretnem tugu u mirisu magnolije,
pa pomislim možda je ona posla s pticama.
Blagoslov majčin njena jutra čuva
i kamičak u žitu neumorno pjeva
molitvu suncu da niko joj ne oduva,
to proljeće u očima koje Bosna sneva,
sva srca tužna, svaka pustinja suva.
1 коментар:
Ne mogu da verujem koliko različito možeš da pišeš, a da to opet bude tvoj, meni prepoznatljiv, stil.
Odlično Nešo.
p.s. vidimo se kod zgrada, ponesi loptu :D
Постави коментар