Golub i mrvice

Zamiriše još behar one Slavonske šljive,
poslije martovske kiše kad se cvijet prospe
pa niknu one stope kao male gljive,
stope sreće kojim se ne prolazi više,
snovi što blijede i plač jedne bebe
osamdeset i neke godine proste.

Tamo gdje jutra još tiho bude,
talasi Drave i cvrčci iz žita,
jedan golub često pita ljude,
gdje mrvica njegova sada skita,
ona mala djevojčica njemu sad skrita.

Ima li već krila da leti visoko,
i zna li mudrost da s mrvicom sreće,
zablista joj njeno safirsko oko,
i kad je neće, kad je baš neće,
da se zagrli radosno sa životom.

Dunav i noćas neke duše plavi,
i tiho u tami jorgovan pupi,
jedno nebo sreće samo za nju se plavi,
čeka da ga nahrani i nježno pokupi,
jedan golub njen, još uvijek mali.