Pozajmljena ptica

Nebo crveno kao obraz od srama
na licu djevojčice jedan poljubac dug
stidljivo šapnut,
ne boj se, više nikad nećeš biti sama,
ovo nije obećanje
ovo je budućnost prerušena
u slova u najljepše sjećanje
skupljeno u par dlanova,
pozajmica samoće
najbolje naplaćena.

Naplaćena komadićima nekih požutjelih osmjeha
i suza što podvlače se kao lišće zgaženo,
tu gdje sam zakočio na jednoj pruzi
tu gdje sam poželio da posadim
jednu budućnost bez pameti, neopaženo
jednu budućnost divnu
kao ruski cirkusi,
prepuni osmjeha, vatre i čuda,
tako bih volio da nikog u njoj
ne zovem ni imenom ni ženom,
već samo sreća, već samo ljubav.

Zaljubljen vječno u zalaske sunca
dajem srećan da me mute, prosipaju i brišu
kao prevrelu jutarnju kafu,
znam da zbog mene
lakše se smješe i dišu,
u ona svoja jutra prehlađena od samoće,
praštam im što presporo znaju,
praštam im što prebrzo hoće
u samo jednom dahu
da nauče šta znači ljubav,
u samo jednom zagrljaju da im prođe
da se na srce potpišu.

A izgubljeni su kao velika otkrića
novih svijetova,
neupisani uspjesi admirala brodolomnika
nikad spašenog,
izgubljeni kao ono najljepše
u nama što ne mora biti
ni sa čim ukrašeno,
izgubljeni kao zrnca svjetlosti
u laticama cvjetova
na prepad uhvaćenih palim mrakom,
izgubljeni a ipak zaljubljeni
u to divno prostranstvo bliskosti između
snova i snova
koje bi tako voljeli da nikad
ne nazovu, ni uspomenama ni brakom.

Kome se to svetimo
za one najljepše trenutke zaljubljene u greške,
za ono najsjajnije u nama
čega ne umijemo da se prisjetimo,
a želimo, tako potajno želimo
kao kesice prepune slatkiša,
što čekaju nekog da ih kupi i otvori
iz izloga prašnjavog, prepunog kiša
iz izgubljenog sunčanog djetinjstva
par očiju zadihanih, toplih
uvijek se radoznalo stvori,
na kraju nekih novih ulica
što na početku vječito vode do neba,
do tebe, do sebe
uvijek ima nas i biće ovakvih
što će biti pozajmljena ptica
za jedno proljeće i suze drvoreda
pune najnježnijeg granja,
pozajmljena ptica koja se vraća
kad prestaneš da je sanjaš.

To maleno, slano zrnce
znoja od mene,
na dlanu što imaš,
nek ti bude najduže sunce
jednog života preznojanog
od vrelih avgustovskih šaka
zarivenih u taj bijeli pjesak tvojih zjenica,
u te bijele nježnosti,
jer samo tako pamćen i samo takav
umjeću da putujem nasmiješen u daljine
da odlazim bez tebe, i da se s tobom
još više vraćam,
drukčije ne umijem, oprosti,
i kad kažeš da, onako hladna,
jednom otićiću,
i kad kažeš ne,
hiljadu puta po tvoje ne
doćiću,
i kad ne budeš umjela ništa reći,
ni ćuteći, za oboje umjeću.

Dok god zvijezde ovako pijuču
kao mali žuti pilići u slami neba
iznad ovih naših repova snova
i rogova želja što muču, bodu se i urliču
u štali životinjske nježnosti i ljudskih prostota,
u ćošku jednog malog tora,
češkaću se vječnošću, čekanjem
snovima i podsječenim krilima,
učeći se kako biti dobar,
dobar da mi poželiš prići,
kad poželiš da mi pokloniš
za doručak taj cvjet u kosi
i jedan dodir s obećanjem onim
bez pameti rimovan,
dodir kojim ćeš probati da me ukrotiš
da ne budem od najvećih
zidara snova,
da budem još samo jedan neimar,
proračunatih i zlatnih
što sanjaju ušuškane tople vile
po morima,
i neki zlatan grumen,
ne,
od mene nikad nećeš dobiti prsten,
što umije da zarobi
više nego najveće tamnice,
ja ću dok se u slobodu razumijem
da ti oko prsta vrtim sreću,
budeći se i sanjajući poletanja i tepanja
i padanja puna zajedničkih bora,
A kad poželim i kad pomislim
da više ne moram
biti tvojim osmjehom ukrašen,
kad poželim da psujem
povraćam i pljujem sve to naše,
iz zadnje čaše
popići sramotu svih sličnih,
i otićiću jer to ne umijem najljepše
i nikada neću.

A onda iz daljina,
zamoliću te da ispališ to srce iz sebe
ludo kao topovsko đule,
zamoliću te da me stigneš
i pogodiš kao sasvim slučajno,
kod prve najljepše nove, sanjive kule,
gdje sam opet zastao,
ne bi li malo u neki san porastao,
i osmjeh koji nikad nije
do kraja od straha zarastao
jer šta su ljudi već neke topovske
vrele cijevi ,
zapete i napunjene nekom,
opasnom ljubavlju
što je pokorila i umorila
ovaj divlji , divan svijet cijeli,
i kad se na kraju predam,
kad postanem još samo jedan
top tvome snu predan
što više na nebo ne puca
kad pomisliš da me razumiješ
i više od sebe,
razumjećeš možda i sve one računice,
brojanice i pozajmice poljubaca
urezane u prošlim ratovima na mene
i shvatićeš da sam oduvijek od zvijezda
pozajmljen samo za tebe.

Krici božura

Pun prašine radosti, svjetlosti prije smrti
cvijet tek nikao u krvi drhti
na ruci uplakana rđa oružja,
između okova i snova očerupano nebo
grli preplašeno jato kosova
u želji za letom u borbi za hljebom,
ruka gruba, pravedna tuđa
suzu djeteta za odlazak briše
iz kolijevke što se u nepovrat pruža,
mrvice paperja i nagorelog perja
dozivaju kiše, daleke
dozivaju trnje ruža
krici božura sve do sjevera,
dalekog rođenog sjevera.

Šta toplo reći
pokislom plamenu sunca iznad Peći,
na granicama velikih i malih
krst proklet i svet, raskršće poletjelih i palih
iznad Dečana,
isprljana u snu haljina, krvava, svečana
svučena u želji kako mržnji uteći
iz Gnjilana ne nose više najmanje ptice
imena Danice, Verice, Milice
i oči što razumiju osmjeh sjevera,
nježnosti najveće sad umiju svi grubo poreći,
čije hrabro lice, čije ljubavi su ljepše i veće
kad ih prekriju pitanja i cvjeće
to crveno cvijeće presto i grob ćirilici,
te suze drevnih, preumornih pastira
jedne vjere što dugo sklapa krila
i moli za poljubac Drite i Miloša
prognan iz ljubavi i manastira.

Tišina je najveća kad želi da se sjeća
i ušima i očima, beskraj zapaljenih požara,
zgažena stoljeća
u ruci djevojčice bombone i ikone,
budućnost koju male ruke lome,
bajka što kraj predosjeća
i nova proljeća, proljeća bez božura.

Do kosti ne bole
te zagrižene usne što gube sve
ni ovi dani što istinu ne vole,
kao noći i jutra što će doći
i roditi nove krovove
i pod njima nove oči
što će nositi naša imena
kroz nove zemlje, uzdahe, želje i krike,
a neće imati ko da im objasni
naše dane juga
kad smo na tom polju mi učili crtati
njihove osmijehe i snove,
i bježati od tuga
da bi oni imali te nasmijane slike
i poljubac jači od vjere i mača,
i da smo morali nestati kad smo bili najjači
mjesto njih odmarširati tu paradu plača.

Do kosti ne bole, moj brate južni,
ovi dani što ne vole
tvoje pjesme i slavlja
već što nema hrabrosti da oprosti,
te tvoje slomljene kosti i snove
što Kosovo polje još rađa najbolje
vitezove rođene da budu tužni
ptice što umiju otići najdalje
kad im probaju srce probosti,
krvavi od mržnje ružni
oprosti, moj brate južni
kad potpišu i naše ime
ispod tvojih viteških bista,
kad se niz slobodu srećan opružim
prepun zaboravljenih suza u srcu ravnica ,
Sjever će uvijek shvati više da blista,
Sjever će uvijek manje da plače zbog Hrista.

I kad najmanji svici slobodnog neba
budu učili svjetlost južnih vitezova,
onih što su branili samo što se treba
granice života i svojih krovova,
s očima punim ponosa, suza i požara,
daleko još dugo odzvanjaće krici
nekog imena južnjaka, kod jednog
samo slova,
u jednoj latici istorije cvjeća,
krici potomka velikih božura,
u slavu onih što su imali uvijek
manje sreće nego hrabrosti i snova.

Proljeće s kaputom

Prospi korpu zlatnog lišća i potrči za mnom,
jesen me nikad ovakvog stići neće,
i tamo gdje snijeg oboji sve puteve preslano
naše oči plakaće slatko, aprilsko cvijeće.

Negdje daleko, gdje led se šunja
i ranjava trepavice zaljubljenih,
iskrvariću boje i svjetlost jesenjih šuma
za tvoje šarene snove što sam krio do svih.

Sunce će svojim žutim brkom
još dugo da se čudi i smješi nad nama
kako smo vješto u letu trkom,
sami dan probudili sjajem sa usana.

Nećemo dati pticama da odu, da se plaše,
jesen je samo proljeće sa starim kaputom
pošteni pronalazač što je malo zalut’o
vjerno vukući izgubljeno nešto naše.

Prospi korpu zlatnog lišća i pojuri sa mnom,
jesen nas nikad tako stići neće,
ne daj mi da odem nikada samom,
neke daljine i bolesno lišće više boleće,
i stvarno, možda pomislim da je to jesen samo,
a ne u starom kaputu naše proljeće.

Putovanje najljepše tajne

Zapad je davno ukrao najskuplje zalaske sunca
i ranio divljinom jednu pitomost žensku,
i sve tajne istoka su postale jeftine i javne,
ludi vitezi bez hrabrosti, princeze izgubljenog srca
zarobljene u bajke prolazne kao otisak karavane
na pustinjskom pjesku.

Sve prejasno se zamutilo presamo i preludo
bez čuda i čarolija i bez ruku čarobnica,
bez rušenja velikih okova,
bez cvjeća i bez ptica
u posljednjem možda vijeku velike nježnosti,
sve je izbrojano do kraja i nježno i grubo,
s etiketom i cijenom, mjeri se težinom olova
i koliko puta u tvoje suze neko plašljivo zaluta,
i koliko puta te suze neko ti hrabro oprosti.

Al’ ti moraš da prešutiš,
malo odvažnije od jačeg,
sve te istine što te načinju bez pitanja,
nek ostanu sve samo načeta tajna
u tom smijehu poslije kog mora da se plače,
kad padnemo u bezobrazluke i pijane luke
suze su ipak najljepši ostatak
izgubljenog djetinjstva i vaspitanja.

Uvijek ostane poneki tajni ostatak
zarobljen snom u očima
radosti nadošle koja se lagano u suzi zgrušava
iza svakog uplakanog rata
nek čeka po jedan dlan,
prepun nježnosti, nezavisnosti i očaja
kao najočajnija, poražena država
s milionima poraženih i odvažnih snova
u nekim čudnim ljudima,
što umiju i bez hljeba i bez krova
s pjesmama, i s riječima i lijepim i ružnim
a ne umiju tajno sami među sobom
ni kad su srećni, prepuni zvijezda,
ni kad su kao ostrva pusta, tužni.

A tišine besanih noći, čuvaće i bez nas
ono najglasnije što smo tajno zakucali
zajedničkim poljupcima na jedno proljeće
kad smo se prvi put sreli u nježnosti,
i najtajnije one teške riječi mucali
proračunati do beskrajne neuračunljivosti,
noseći jedno drugom srce u oku,
kao putokaz i najljepši ukras.

Sad drukčije evo umiru
zelena doba svih stidljivih očiju
iznenada, prebrzo i javno,
zato moraš da probaš,
ranije i najtajnije,
daleko i od svojih želja i dlanova
da upregneš u tuđih snova kočiju
sve svoje sneno i tajno
pa sa tuđih zvijezda i krovova
malo mračnih tajni da pokupiš,
pa istopiš u svoje najtajnije sjajno.

A kad se prehladiš od hladnih zagrljaja,
što te usput stežu da ne stigneš
do svog beskraja,
zar i tebi ne dođe pomalo tužno
kad vidiš sve te nove okove
na tim ljudima,
bestidnosti sklupčanih usana vještačkog sjaja,
krajnosti bez granica koje vape za krajem,
da l' jedino još ti i ja nosimo
taj amanet i pokret prvog tajnog zagrljaja
kako je najljepše, još uvijek, živjeti tajne.

Možda sad neki cvijet odustaje
da izbije iz zemlje,
možda odustaje od svoje najveće želje
da upozna ovaj svijet,
da li to znači da odustaje
ili nastavlja svoj san da sanja,
neka ostane tajna skupljena u korijenju
koje niko sebi ne bira,
kao drvored na kraju ulice
kao boje svemira
i dani kad ptice u daljine krenu,
nek ostane tajna pomalo drukčija svako veče,
sve ono što nismo birali,
a moralo je da se reče,
ponekad kao najveći neprijatelj
i najiskreniji drug,
previše i za osmjeh
prevelik što i uši opeče
do srži veselosti i njenog propadanja,
i zato te molim da razumiješ
što volim te velike tajne,
sa pomalo kratke sreće
na kraju svakog dugog nadanja,
i sve što se kreće da bi prošlo i opet došlo
jer jednostavno umije da se vrti u krug,
kao ovaj vrtuljak svijeta i smotuljak vjetra,
i volim beskrajno do najškrtije zadnje suze
i izbijenog krvavog zuba,
sve četiri strane ovog tajnog svijeta,
sve neobjašnjivo, nelogično
i što mi nije slično,
gdje god miriše i diše
neka nježnost i ljubav.

I kad požele opet krvoločne oči
da živimo njihove granice i ratne tajne,
nek nam rascjepe ove glave od šećera
i prevrelog lima
u milion paralenih puteva i stvarnosti
kojima putuju još uvijek i Ajnštajn i Buda,
s ovim plašljivim, ptičijim srcima
obuveni samo u zagrljaje
i mi ćemo moći, nasmiješeni tuda.

Na svakom raskršću
podjelićemo po jedno staro nebo
i jedan sivi život na dvije tajne sjajne,
i svako u svom torbaku neka tuđi
komad krije,
jer tajne najljepše postaju,
kad ih mjenjamo i poklanjamo,
pa zaboravimo kojе su čije.

A ako usred putovanja,
postaneš od najljepše tajne manja,
i nemadneš mi ništa odati o sreći,
mjenjaćemo i sebe i svijet
od pogrešne sredine i kraja
a ovom tajnom putovanju,
spomenik od najljepših proljeća
izidaćemo ćuteći.

Zapad je davno ukrao
najskuplje zalaske sunca
i ranio divljinom jednu pitomost žensku,
i sve tajne istoka su postale jeftine i javne,
neko je nekom nacrtao malo srce u svesku,
i prećutao sve svoje buduće tajne,
mjenjajući ih za zajedničke,
na jednomе tajnom mjestu.