Kad porastem

Sve je ovo već jednom bilo
i ovo proljeće i tvoje krilo
i ova noć i taj tvoj pogled pun pitanja
posut svilom,
samo se ti nikad ne sjećaš,
poslije svih onih vječnosti u kojima smo
se mimoišli
uvijek iznova i iznova,
neko mora da te podsjeća
kako smo ovuda skupa već išli,
i isto ovako plašljivo, blizu nos na nos prišli
na milimetar komada rasutog proljeća,
i isto ovako šaputali pa ćutali dugo,
pokraj puteva suza i puteva voljenja
bile su nam pune oči i tada
vjenčanja ludosti i razočaranja punih grubosti
razvučenih u čitavu vječnost,
da pređeš napokon neki most,
da dotakneš najzad nečiji nos
i vječnost čekanja jednog trena
najljepše nježnosti
nikle iz nekog toplog korijenja
naših prstiju.

I isto baš tako imali smo izderana krila
i poderana koljena,
dok smo se sudarali
između vjetrova bijelih i vjetrova žutih
i bila si baš isto očarana,
na nekim slikama bila je ista posveta
i neko te već zvao, Voljena,
i riječima nježnim i uzdasima grubim
do pedesetogodišnjice jednog ludila
koje ne prestaje i kojem si se čudila,
bilo je,
i pratili smo se i po lukama i po peronima,
i pistama,
i bila je neka noć ovako ista
i hiljade njih naših,
i hiljade suza u tvojoj i mojoj čaši
u nazdravlje rastancima i sastancima,
i neki mrakovi puni usana punih
prezrelih ptica željnih padanja
u nečije kose,
željnih da im napokon neko pjesmu
izbliza čuje,
i pokretom bez riječi dešifruje,
kroz neke veselosti i igre proste
bilo je.

I padale su padale te žute prezrele ptice
parale najnovije, ljetnje šešire i haljine neba,
tražeći ispod njih naše lice,
i tada nismo lako znali
od ovih hiljadu važnih stvari
koju nećemo a koja nam treba,
s očima punim sunca i kiša i kolača
i suvog hljeba,
s osmjehom lažnim trebalo je
i tad putovati putevima suza i mača,
rđavim prugama i tajnim puteljcima
šumskim od napuštenosti zaraslim,
da se pronađu prave riječi,
za neke potiske tajne i cvjetove s Karpata
davno oduvane čak dovde,
da bi srasli
i shvatili oboje koliko si mali,
i daleko i blizu i tamo i ovdje
kad ne umiješ u osmijeh nečiji da izrasteš
u neke čudne crne ptice,
neke mutirane laste
koje se nikad ne sele
kad umisle da su zvijezde
u nečijim očima što se prvi put ugnijezde.

Sjećaš se bili smo mali
neki ćoškovi zalutalog ovog istog svemira,
i tad si najljepše znala da okrečiš
zidove mojih popljuvanih očiju,
umazane i prljave od zavidnog svijeta,
i tad si umjela najhrabrije da spriječiš
pad pogrešnih kometa
koje bi ispunile prave želje pogrešnim ljudima,
i tad si se plašila zadnje stepenice merdevina,
i nisi mi vjerovala kad sam pisao
da si za korak sad bliže onim s krilima
da si najbliže najbjeljim visinama,
jer svaki hrabar korak ka nebu,
ka hljebu udvoje
je hiljade koraka
bliže bezbroju zagrljenih ljepota i ludila,
i dalje od ovog svijeta
zastarelog kalupa istog nepolomljivog
gdje je uvijek i oduvijek bilo važnije
drukčije od onog istog među sličnima,
i vječito važnije šta je čije od ničijeg
i vječito zanimljivije ono šta ko ima
od onog šta neko nema,
da baš sve to bilo je i evo opet smo
tu preklopljenih sjena,
opet tu ponovo.

Opet moram ispočetka da porušim
i zapalim u tvojim očima
te uredne, proračunate civilizacije
gdje divljina odavno nije kročila,
u te svjetlosne kule i lebdeće dvorce,
da te tužne kosmonaute razigram i podivljam
u divlje, pripite srećne Indijance
u neposlušne borce
u Eskime i nekrštena plemena
nekog toplog, jednostavnog vremena
što nisu
ništa toplije i nježnije, i čistije
od zagrljaja dotakla,
i sad opet moram
da te podsjetim u nekom kratkom pismu,
da sve ovo bilo je,
i da se nisi daleko od nas pomakla
da smo skupa već rasli
i te ljubomore i to suzno more
u tvojim dlanovima
i to tvoje krilo već sve to krilo je
i mene jer bio sam tu,
i pitao sam te isto

-Gdje to prestaju proljeća u nama
i počinju ljeta iza nas,
gdje su to ti čarobnjaci što sade i čupaju
ovo cvijeće i ludosti naših srca,
gdje to glavom mjesto nas lupaju
leptiri što su izgubili ljeto i glas,
gdje se to rukuju ruke sastanaka i rastanaka
prljavih i čistih noći
puni stopljenih duša,
umiru li to naša doba
s radostima naših zaboravljenih pokreta
il ostaju tu negdje u tebi i meni,
Odgovori mi bar nevješto, probaj,
ni ja ne umijem bolje
nakon svih ovih izbrojanih vječnosti,
prvo proljeće je koje se ne broji
nego diše,
napokon ja i ti
na nekom drhtavom umornom listu
u glavi opet piše.

Evo opet sramežljivo cure
potočići čežnjivi,
po koritima srca prestaju duge bure
između toplih i hladnih soba
putuju neke vječne topline
ispod zaljubljenih podočnjaka,
proljeće iznova oblači na sebe ljeto,
vječna neprolazna moda godišnjih doba
osmjesi gladni osmjeha
uokvireni hirovima neke svireposti očnjaka,
ma umijemo ti i ja ljepše,
hajde probaj malo drugačije
samo probaj,
te oči zelene, pametne, ratnički-usamljene,
zamjeni za neke žućkaste luckaste mačije
pune tebe i mene.

Sjećaš se one priče
Svi su isti i svi kao liče,
ma daj!
Postoje bezbroji susreta i osmjeha koji te sreću
s kojima svake noći možeš
pronaći novu sreću,
nova ljepša svitanja i još veća pitanja
što rađaju kraj,
a tek poneki osmjeh rijetki,
sav od neke zanesenosti crvene,
pun hrabrosti izgubljene u nekom čudu
koja ti za čitav život može ukrasti i tugu
i tebe.
I šta će sad tebi i meni ta nova sreća,
i ti neki novi,
kad se i najčistiji osmjesi i najnovije cvijeće
zapletu i izgube između sunca i smeća,
mi se bar znamo od vječnosti
i koliko smo prljavi i koliko puni svjetlosti
umjeća i htjenja,
onog što se nikad ne mjenja
i u dušama mora i u očima stjena,
jer široka je to staza talenta
umjeti i htjeti
među ludama razlikovati lude,
i među ljudima razlikovati ljude.

Osvitati pun nekih iskidanih najtiših žica
po kojim su najljepše pjesme svirane
o gnijezdima punim nekih
uplašenih ptica
zarobljenih u strahu da nikad
neće poletjeti,
a trebalo je samo malo umjeti i htjeti
dok se dan susreta i leta
hladio u kapima kiše na zamišljenom staklu
da li probati biti srećan i u paklu,
rasti pa i ka manjem, ali rasti
od vjetra naučiti kako se
gubiš u nečijem malom dahu,
probati čak i kradom
dok ne pukne predskazanje Banatom
kako će Tisa jednom da Dunav mimoiđe,
kako je sve ovo već bilo
i opet će da dođe
neko nekome.

Jer ti i ja smo od onih cvjetova
što brzo venu i prolaze
izgube se lako iz ruke,
al mirišu, mirišu na svjetove cvjeća
koji tek dolaze
i vječno se sreću kroz nove perone i luke,
na dugim putevima vremena
gdje zvjezde vječno trepere i jecaju
za tim ludilima koja su se usput zagubila,
za onima koji plove i onima koji pecaju,
kroz načete, polomljene suncokrete
od pogrešnih sunca
i ljetnih oluja
potrovanih pogrešnim rastom,
al nikad, nikad nije kasno
da se opet poraste
u nešto prekrasno,
kao što ja opet rastem u osmjeh tvoj.

I obrisao sam ti i tada
kao i sada što ću
ovim rukavom što se iskrenost zove,
obrisao sam sve one prljave vjetrove skotove
i sve one kišne plotove
pod kojim si s dlanovima na očima
stenjala,
i samo sanjala kako si se prvi put
s krilima vjetrova penjala,
a samo se tuđim snovima sklanjala
i sklanjala,
sad evo opet ću da ih obrišem
sve, a ti piši, piši,
i napokon poslije svih budućnosti
pogrešnih sanjaj svoju pravu i diši,
a ja ću da rastem,
dok ne urastem u najmanju nježnost
u jednoj riječi razumljivu
na stotinu jezika,
i ako opet pogriješiš,
i ne shvatiš, ja ću da obrišem,
ne brini,
za to služe kiše i razumi,
pa ti opet slikaj, šta želiš slikaj,
i samo ne pitaj
kad ću da odrastem,
jer evo rastem i rastem,
al jedino još to ne umijem,
prepun sreće i mašte što znaš me
ne umijem da odrastem,
niti to da poželim,
od svih rastenja umijem najljepše
samo da porastem u tvoj osmjeh,
i to me, samo to me
djetinjasto i neodraslo veseli,
i to me, samo to me
pametno i odraslo od tebe dijeli.

Između nas i nas

Sakupi ovaj šapat od paperja
u ušima tek rođenih obala i mora,
i pokupi taj propuzali, krmeljavi strah
čarolije koja se tek rađa,
i izmrvi, izmrvi sve što se mora
zaglavljeno između tvojih i mojih prstiju,
između uzdaha i predaha,
između sleđenog i vrelog vazduha,
izmrvi ovu najljepšu, vajanu stijenu bez mača,
zid plača prepun ceduljica i želja u duši,
isitni u najljepše pješčane plaže
čiji miris uzdaha guši,
i ispiši samo jedno opravdanje u par riječi,
i priznanje tom šapatu
da je bio prvi
prvi što je imao hrabrost veću od straha,
da ne ostane čitav,
da ne ostane svoj, baš sav,
kad su svi bili sebični, samo svoji,
i onda, zadnji put obriši
taj mokri stid djetinjstva sa lica
ovim mojim rukavom, iskrzanim
od suza i pokislih ptica,
i prvi put slobodno diši,
iz duše diši.

I ne brini više, ne brini
koliko će još umrijeti ptica
sanjajući svoje mrvice,
i koliko će se još mrvica, usput osušiti
čekajući između tebe i mene
koliko će još pasti krivica i zvjezdanih odrona,
možda će nas rašiti,
možda će nas ušiti
u neka druga plemena,
u krda mrava mene, u krda slonova
tebe,
između nas i vas,
između nas i nas,
uvijek će stajati samo usne i usne
ne brini, samo će da nas dijeli ta želja
da poželiš da postaneš neka vrsta nova
sasvim nova, a toliko slična i obična
kao tvoja jednobojna haljina stara,
što će prekiriti neke poljane puste,
ne plaši se da poželiš, ruke pune zvijezda,
i samo svoje nebo ispod krova,
između jedrenja, plutanja i brodoloma
do potonuća,
između lutanja, nadanja i zagrljaja
do svanuća,
uvijek će stajati, samo ta jedna želja
prepolovljena na dva imena moja i tvoja,
i jedna vječnost blistava,
prepolovljena na nikada i sada,
jer jednom, jer sutra već
svijet će rađati ljepše i dane, i usne i oči
al’ samo sad, samo noćas
možda smo mogli biti ljepši
od svih tih budućih dana i noći.

Pogledaj, ovaj san što ti pružam,
pun neispunjenih zagrljaja, neubranih ruža
pogledaj malo onako,
baš sjajno kao nalakirano
onim providnim lakom s tvog nokta,
kao da te zanima stvarno,
i potpiši se lako
na sva pitanja mjesto mene
na kućici puža ulubljenoj od skitanja,
u kojoj stanuje taj san
koji će jednom stići do bašta kraj mora,
baš tako pogledaj, i vidi
ovo nebo ravnice neslano, prostrano
i shvatićeš taj osjećaj pun nemoći, što moram
a što nisam to nebo
ovim slanim iz sebe do kraja nikad posolio,
i što sam prepun slanih svitanja
vječno tragao,
za očima takvim, punim soli i mora,
od kojih bih do tog neba, srećom obolio,
i što sam tako čudno
sve slane mostove, ptice i cvjetove
što mi na te oči liče,
beskrajno, slano zavolio.

Ostavi malo, neiskorištenog nadanja
ispod svih tih ozbiljnih šminki,
nek ostane bar jedna,
luda nasmijana maska
slična nekoj davnoj slici i kiki,
ostavi misli s kojima se rastužuješ,
između padanja i padanja,
ostavi rečenice s kojim više zaslužuješ
između nas i nas
ne ostavljaj jedino danas,
ne ostavljaj u meni
ovaj svemir nedorečeni,
bez evolucije i praska
u zelene planete u veselo, neko dijete,
i pogledaj,
zar život ne miriše na proljeće,
a nije proljeće, već sasvim jedno
peto, zeleno doba
što po nama zeleno raste i uči da hoda,
zar nismo uvijek prepuni tog hoda
između nas zelenih i sijedih,
između nas rumenih i blijedih,
u isto vrijeme željni nepripadanja
i robovi sloboda,
u isto vrijeme trijezni i pijani
u očima bolesnim na istoj rani života,
i uvijek
sa više onog rasutog što se sanja
od skupljenih sjećanja i kajanja,
i uvijek u sebi sa više ljepota
od svih života i njihovih prostota,
i uvijek sa najviše onog najljepšeg
što može da se podijeli, pa uzdiše,
i vjeruje u još ljepše.

I ko da izliječi taj prostor
između nas i nas,
neizliječivo pijan od zvjezdanog pijanstva,
i neba što se nad glavom vrti
u kog stalno padamo
između vaskrsenja i smrti,
u kog stalno upadamo
i skrećemo, i budimo se i kad nećemo,
pijani između tih jaruga,
upalih i krivudavih od želja neposlušnih, prgavih
od propalih ljubavi
koje u stvari nisu ni bile ljubavi,
već neke polupane oči
kroz koje se čežnja prelama u čekanju,
i sad valjda znaš, zašto čekam taj spas
koji krije ta tvoja
neiskvarena mašta,
zbog koje mislim da će cvijeće
napokon prestati da mi se ruga
što jedino najljepše znam
da avlije pune tuga i rugla,
ofarbam u vesele kapije
što možda i liče na ljubav,
sve zbog ovog velikog prostora
u grudima
za vijence planina i vrhove emocija
ostaću jedino željan možda,
što nisam rođen sitnijeg srca
poput nekih šumskih ptica,
poput nekog, nezrelog grožđa
punog onih crnih, malih srca,
il’ još jednostavnije bez njega
ispod nekog toplog neba,
poput zrna pijeska
u pustinjama što samo sija i sija,
i briga ga kome pogled poreže
snagom bljeska,
koga oduševi,
kome smeta, a kome prija.

Zato, sakupi ovaj naš šapat,
rasplesan od lutanja i skakutanja
po pogrešnim ušima, pogrešnim rukama,
sada znam da sam sa njima
samo igrao taj ples,
a da sam sa tobom prvi put zaplesao tu igru,
sada znam
da sam za njima samo brinuo,
i čuvao im neku izmišljenu sliku,
sa tobom evo čuvam sebe
i ostavljam na slikama brigu,
i sad valjda i ti znaš
u ovom otetom vremenu,
između nas i nas,
kako je dobro sačuvati sebe,
i ostati čitav u nečijim rukama,
i sad i ti možeš da vidiš
koliko smo beskrajno smiješni,
ovako plašljivi, vječno nespretni
puni promašaja i pogreški
od prvog osmijeha i pogleda,
i koliko slijepi
da vidimo
koliko ptica svakoga dana
nas gleda sa šarenih grana,
i zavidi,
zavidi nam na ovim usnama
i poljupcima bez kljuna,
vidiš koliko smo izgubljeni u toj želji
da letimo,
u tom zaboravu
iz kog ne možemo da se sjetimo
koliko smo veći u toj sreći,
kad se sretnemo
od onih što imaju krila,
jer se pod usnama ništa ne krije,
jer se s usnama
između nas i nas
uvijek mnogo više može i otkriva.

Kukuruzni sonet

Evo trepavice opet se sagle,
na djetinjstva magle
i samo kiše izbliza vide, tako to ide
kad sumraci mokrih lokni krenu da zavide
noćima mokrih, razbarušenih pokošenih sijena
pa procure u kapi na usne neba
što u jorgovan crvenu blijede,
tako to krene kad rumenila dječijih lica
ostanu začarana u jednom loncu želja
koji neka velika ruka, tog mutnog kuvara
ne ispuni pažljivošću, najnježnijih majki svijeta
kao čašu mlijeka
baš do vrha, baš kako treba,
već pusti da odrastu, pusti da osijede
u tom dubokom oku sudbine,
i onda niz te izgubljene poglede
rumene, sve prohuji, sve mine,
jer sve mora proći,
baš sve... možda, sem one želje
da ujutru, i u podne,
prije nego na put pođem,
ovu najzeleniju šumsku venu izbodem
s onim grčem izvorske, hladne vode,
pa odem, daleko odem
zagrljen nečijim uzdahom
znajući da s prvim mrakom,
još bliže ću tom izvoru doći.

Eno ,mali cvijetovi opet hrabro reže
iz tamnih šuma do dalekih, velikih zvijezda,
i evo u meni neke tišine ruku i pjesme očiju
pletu nešto sasvim treće
što se izgovoriti ne da,
i ne znam s čime i zašta to da vežem
kad tako divlje, čudno miriše
sve više, i sve opet
žuti i sluti, i moli
kao davne molitve sunca,
da ga ne ostavim među ostavljenima,
neizgovorenima da od tame oboli
da ga prevedem u taj neizgovoreni sonet,
bez poljubaca, zagrljaja i mirisa ruža,
sonet odsviran za odlazak vjetra
s brkovima zaljubljenog kukuruza.

A noći, pune nekog ćutljivog srebra
što klizi preko vratova malih jorgovana
spremnih da krenu u školu
za ružičaste male, neodrasle svjetove
i svi opet najviše zapinju na prvom slovu
te azbuke najteže čitavog života
kako se osmijeh piše rozom sa srca
kad zvijezde i sve blistavosti obole
šćućurene ispod nekog, uplakanog plota,
kad komad odlomljenog neba,
prosijan i na silu posijan u tuđi svijet,
nikne na silu lijep, na silu u cvijet
kada se mora sve opet
i ispočetka,
i kad ostaneš bez topova, bez ijednog metka,
kreneš opet od kamena, od strijele
jer ko na zapne taj nikad ni ne stigne
da odapne do mete
tamo u snu
gdje su se dvije ptice istog jata srele
i otpjevale sasvim novu himnu
za vječni svijet početaka,
pun raspjevanih zaljubljenih klavira,
pun ratova velikih bez metaka
velikih osvajanja novog svijeta
nekih novih,nemirnih očiju,
nekih novih, mirnih svemira,
što sasvim pristaju refrenu
jednog starog, kukuruznog soneta.

Evo, ruke opet na leptire liče
a leptiri opet galame, hoće u hajduke,
hoće u neke veće, hrabrije priče,
veće od dva dječija sna,
hrabrije od leptira što slijeću na ruke,
i evo sva mudrost ludosti
i svi zagrljaji tuge pružaju te mokre ruke
rose, skupa s ovom hrastovo-smeđom
pod ovom mojom i tvojom obrvom,
ma svi bi, opet u kauboje, u hajduke
opet ispod neke svoje kruške, jabuke,
djetinjstva, opet u igru princeza
sa žutim štramplama na tufne
kod neke stare trešnje,
svi bi na glavačke opet i na rukama
u svijet mašte, pješke
do nekog raskršća, do neke osnovne,
u zemlju dolina sunca i eha,
đavo bi znao šta to još odjekuje
u ovim praznim grudima
posutim mokrim sjenama
tog nekog rozog cvijeta,
bog bi ga samo objasnio
od čega još dolazi iz grudi ta jeka,
od čega je odlomljena
od koje pune stijene,
od kog čitavog čovjeka,
zamišljena kao polja kukuruza
pokrita bojom tišina sutona,
to je neka beskrajna,
šumska neispričana bajka,
što je sanjala da postane
vesela otpjevana pjesma
jednog kukuruznog soneta,
a ipak ostala samo šumska bajka
i ti i ja u njoj ostali, šumski dovijeka.

Podstava sna

Na podstavi sna, stare fleke sreće,
mrlje osmijeha
iz loše režiranih predstava velikih
sa punih krvavih zastava
ponijela je ona, napola budna
od svih bez doma napola odraslih,
napola srećna, napola poletjela
al’ nikad pala, nikad bez sjaja,
nikad kao kometa, uvijek kao zvijezda,
s haljinama neba,
i uvijek čitava kada treba
sjaj sivom, malom danu pružiti,
uvijek iznad svega,
iznad kruga koji treba zaokružiti,
iznad provincija
s kojim se treba družiti,
iznad trebanja i kolebanja
poklonjenog cvijeća, ukradenih proljeća,
iznad doba sivila i razmaženih vila,
samo ispod jednoga,
jednog broja, broja bezbroja boja
šarenog aprila,
tamo gdje je uvijek bila
i ostala svoja,
gdje se uvijek rađaju pogrešno pravi
prepuni krila i raspetog boga
iznad Tromostovja.

Niz grudi Alpa,
svakog proljeća curi šapat,
teče i šapuće sramežljivo, dugo,
kako je jedno ludilo
voljelo drugo ludo,
onako istinski, slovenski
kada se voli,
kada se voli od smrti do boli,
kad se od ludosti postaje bolji,
pa se sve zamota u malo čudo,
umotano u podstavi sna,
rođeno bez imena,
kao sve zvijezde i snovi,
jer zvijezde i snovi ne traže ime,
i sve bi možda imalo druge osmijehe
druge zagrljaje i sudbine,
da nije neko šapnuo, Ana,
od danas je tvoja plava Ljubljana
i ti njena.

Krupne plave ljubice u očima,
poklonila je tog dana, Ani Ljubljana,
i nisu obe ni slutile niti znale
da iz daljina dolaze ptice
koje će pozobati snove,
i da će Ana od tog plavog grada
sačuvati tek malo podstave
plavog sna,
i pola njenog imena u svome,
i niko nije znao i pomisliti dugo neće,
o čitavom čudu i smislu u tome,
kako su sva velika čuda i sreće
samo velike pripreme
da se sve jednom otplače,
u neko mokro proljeće,
i onda još čudnije i još punije sreće
da se sanja i vježba još jače,
za vremena kad ti ukradu
sve igračke,
kule od šećerne vune
i vesela školska zvona,
kad ti okrenu nebo i sve
što si treb’o naglavačke,
i odnesu niz natekle rijeke daleke
negdje daleko, tamo daleko
od doma,
na pola blizu od pola ostavljenog,
kad se probudi napola žena,
napola ona,
s Pitanjem Snova- Ne kako
poslije svih srušenih svijetova
izgraditi nove i bolje,
već kako one srušene
pretvoriti opet u svoje,
pretvoriti opet u snove,
sa ono malo podstave sna
koju je sašio i rašio šapat
vjetrova Alpa oko Tromostovja,
i ta vječna dilema i tema vječnih
-Da li je moglo drugačije
da se otpleše da se sanja,
bez pjesme, bez riječi
da se bude možda Mojca,
da se ne bude Ana,
odgovore kriju možda baš
ovi blistavi, zvjezdani vrtuljci gore
iznad ove ravnice,
što znaju sve barice i svaku njenu travu
što znaju da Vojvodini
nikad dosta još jedne žice tamburice,
još jednog blistavog, zvjezdanog vrtuljka,
još jednog slavuja,
te čudne, raspjevane ptice.

A Ljubljana, u LjubljANI je i dalje čitava Ana

Ani S. prijatelju i velikom pjesniku