Pet latica

Dječijim krilima plovio sam gorama smaragdnim
što poslije plime ravnice postanu,
moji brodovi na mjesec nasukani,
odavno čekali su mapu na jednom dlanu
jer zvijezde vodilje često baš nestanu.

Proljeće uvijek zvijezde tako poređa,
između naših stopa da baš zaplove
koraci tamo gdje sam prvi put s leđa,
vidio tebe na kraju Masarikove,
tvoj plavi čuperak tu je postao međa
što dijeli moje tamne i sunčane stihove.

I znao sam da je tvoja ruka,
najljepši cvijet s pet latica,
da je tvoj zagrljaj zadnja otvorena luka,
krajnji dom moji umornih selica,
mojih maski s hiljadu lica,
krojenih za vozove pogrešnih pruga.

Osmijehu blistavi,
novi listovi opet s
proljećem niču,
opet masku zanesenjaka stavljam,
i tvoja lica pod njom sanjam,
cvjetovi tek uče da sriču,
ja i dalje pet latica sastavljam,
i nastavljam našu priču.

Raskršće

Imao sam jednom veliko raskršće
na kom sam uvijek znao kuda želim,
zvijezde pod kojim sam znao da prelim,
moja se duša još s vjetrom okreće
oko tog znaka Petrovac, Krupa,
i dalje od tog daleko neće,
jer moje klikere i korake to pokreće,
kod onih klupa još ćošak srca mi lupa.

S jednih narataka tražim iste šare
uvijek kad kupujem cipele nove,
i iznova ih učim da vole puteve stare,
da me nose pod krošnje velike topole
da tu učim golubove, vjerne poštare
da svaki dobro napamet zna
tačno ime moje uvijek iste adrese
- Krošnja bb, Jedne male ljeske,
Prva slomljena grana nedovršenog sna.

Tu tajno sanjam leteće krovove
kako me nose u svoje svijetove,
gdje svako biće na jednom krovu leti,
a na zemlji sanjaju krovovi stari
i kod njih lako sa novim sletim
pa dva, tri kruga sa stari obletim
par starih klupa i moje raskršće,
kada mi dođe, često sve češće,
kada me ponesu oblaci sanjari,
kad ćošak srca i trotoar sreće,
s cvrkutom vrabaca, željno zadršće.

Pupinova šest

U Pupinovoj šest,
pijane pahulje padaju u nesvjest,
skrivene bojom sutona
šapuću pred začaranim vratima,
tu je najnježnija ona.
Talasi sumraka
nose lepet jedra snježnih jedrenjaka,
što brode njenim mislima,
i treperi plamičak tajan,
u vlažnim očima,
ljubavlju majke vajan,
kao da je čarobna nimfa uskočila,
tiho tu u Pupinovoj šest
pupi jedan mali cvijet.

I bašta nekog nemira
oko njega kao bez zvijezda
tamni komad svemira ,
znam više je palo snijega
nego sunca godine ove
na sve mlade cvijetove,
ne znam čemu to, kome plove
sve ove silne komete sreće
u čije bašte i krovove,
ja takve baš rijetko srećem
među lijepim cvijećem.

Krila zmajeva na zemlji nasukana,
čekaju da ih ponese
njen osmjeh što je sad kao san
pun djetinjstva, rijedak,
naslikan tamo gdje počinje
njen mali grad,
i ispod dvije komete pogled skriven,
sretan u mojim mislima,
još čeka da se sretne,
širok baštenski jorgovan,
jedne spuštene roletne,
otvoriće se opet, kao što sanja
taj mali cvijet, u Pupinovoj šest.

Jer vila zaigrana još sreće zanesen dan
sunčan, zaneseniji od svih
preko onog plavog mosta
i šapne mu- nema baš takvih
cvjetova dosta,
tek poneki da baci pčelu u nesvijest,
neki mlad i tih,
što dođe u stih, poput dragog gosta
što se zimi skupi i tiho pupi,
iza kapije Pupinove šest.

Cunami

Kad me razvije vjetar istočni,
kao zastavu neku osvajača surovih
preko ovog grada,
koji čeka zemljotres tišine odavno,
kad ostanu sami,
želja i zalazak sunca pun nada
uhvaćeni između dva brežuljka
iznad tvojih i mojih usana.

Kad potrči lišća parada niz ulice
kao suze niz tvoje lice
boje odlaska
izgubljenih zvijezda u tami,
kad me taj vlažni puteljak
na tvom licu, zvani bol
sravni sa zemljom kao Cunami,
taj komad zemlje Balkana
u grudima mojim koji liči na srce,
do jutra će da potamni,
kao dukat starih carevina.

S priznanjem bez slova
skočiću ti u zadnji džepić duše,
kad se stepenice do nas sve poruše
pod teretom dana od olova
biću samo svoj,
pred nebom malo njihov,
pred tobom tajno tvoj.