Čovjek pun želja

Neba tvoja sjaje
nad šumama moje mašte,
nad mojim srcem požnjevenim
tvoje ptice lebde,
iz kose tvoje, sunce moje raste,
i ima li negdje,do tebe
čarolije sto sjaji ljepše
u rukama mojijem.

Nek mi zvijezde noge posjeku,
i posade me oblaci u kraj
gdje proljeće ne stiže nikada,
bez tebe, nek me posade
da mi ruke listaju,
da šume moji listovi uz rijeku
čiji kamičci tebe poznaju,
jer šta je čovjek pun želja
do selo puno kerova
što na zvijezde laju.

Drveća se ljepše miluju

Jesen mi opet leluja barke.
zapljuskuju prepreke k'o Odiseja,
samo zbog tebe volim kolu i farke,
zbog tebe moja princezo Lea,
al' nisam ti ja za ova vremena.

Kasno je moje sjeme niklo,
dugo me čuvao mjesec u kljunu
i bacio u ovo vrijeme plitko,
plitko baš uz neku rijeku Unu,
a u Egiptu sam sanjao dugo u svitku.

Ej da sam bar vidio čuda Hrista,
pa da znam da stvarno vrijedi,
kad ti je duša k'o suza čista,
da je nebo od tuge štedi,
da l' bi i ti opet bila ista.

Da si vidjela kako gori Rim
pa da te zagrlim rukom Nerona
da se sa sudbinom pomirim,
da si u svakom dobu ti ona
zbog koje ja grešan postojim.

Nisam ti ja za Ratove zvijezda
ni za vrijeme zdravih bijelih zuba,
ja bih u vigvame gdje ne hvata jeza
jer te ujutru probudi prava ljubav,
taj osmijeh indijanke iskren i krezav.

Da mi je da ogrnem togu Perikla,
da ti pružim moć vladarice,
da l' bi Grčku na noge digla,
zbog jedne ljubavi izdala Trojance,
da l' bi smisao toga tad pronikla.

Nisam ja za jata čije ptice se sele,
ja volim jedno mjesto i jedne ljude,
a ti princezo mješaš koktele,
u kafanskom dimu misli ti polude
dok ti oči i dalje tugom svijetle.

Eh da mi je da sam ružno pače,
da želim samo jedno bijelo pero
jer to je od mene mnogo jače
da mi iz duše izađe moj Kalimero,
pa da mogu samo za sebe da plačem.

Ma da mi je da sam bar lipa u maju
u zemlji gdje leptiri umorni zimuju,
gdje ljubav živi kad srca ne kucaju,
jer drveća se sad najljepše miluju
ljepše nego što ljudi znaju.

Sapun od jorgovana

Vjekovi teku obalom Srema,
tragovi prošlosti u krilima galeba,
još se tražim ali me nema
bez tebe kao mrvica hljeba,
izgubljena u viru Dunavskih pjena.

Za kog noću sija žuti svetionik
pod mostom Slobode kom lađe plove,
kome monah u Hopovu pali kadionik,
čija molitva ljepše Boga zove,
perući dušu ko lice umivaonik.

Dani kad mećave još ne dolaze,
i djeca mjesto snijega klikere kotrljaju
zvona Nikolajevske mojim srcem prolaze,
gradske noći dušu prostu mi prljaju,
a želja mi da bistre oči je pomaze.

Vječna je istina ovih svetih dana,
kad upalim svijeće za nedostižne želje,
biljko zlatnolista, daljinom okovana
život me prlja, perem zaludno je,
ti moj si bila sapun od jorgovana.

Golub i mrvice

Zamiriše još behar one Slavonske šljive,
poslije martovske kiše kad se cvijet prospe
pa niknu one stope kao male gljive,
stope sreće kojim se ne prolazi više,
snovi što blijede i plač jedne bebe
osamdeset i neke godine proste.

Tamo gdje jutra još tiho bude,
talasi Drave i cvrčci iz žita,
jedan golub često pita ljude,
gdje mrvica njegova sada skita,
ona mala djevojčica njemu sad skrita.

Ima li već krila da leti visoko,
i zna li mudrost da s mrvicom sreće,
zablista joj njeno safirsko oko,
i kad je neće, kad je baš neće,
da se zagrli radosno sa životom.

Dunav i noćas neke duše plavi,
i tiho u tami jorgovan pupi,
jedno nebo sreće samo za nju se plavi,
čeka da ga nahrani i nježno pokupi,
jedan golub njen, još uvijek mali.