Trag

Ne, ovo nije pjesma
za tebe koja čekaš
da ti neko obriše to
davno zaljepljeno
mokro proljeće sa lica,
i prelije iz korita neba
bar ćošak jata neumornih ptica
i par tek rođenih zvijezda
pod tvoja zadihana, umorna rebra,
prevrela od stihova
i muzike izmišljenog svijeta
u kome izgubljena,
među gomilama tuđih
ti svoju pjesmu čekaš,
i nekog svog.

Ne, ovo nije pjesma
za tvoju promrzlu, izgladnjelu ljepotu
gladnu toplih riječi i osjećanja,
onih što kažu da si
od svih zvijezda u grudima žena
baš ti ona najljepša
svega vrijedna,
koja se vječno sanja,
i voli samo jednom u životu,
ne ovo nije pjesma
koju ćeš da stežeš
nestrpljivo pod kaputom,
žureći kući,
koju ćeš
sto puta morati čitati
kad u tebi, neki balon,
pun kao nikad,
bez nje počne rasti i poželi pući.

Ne ovo nije pjesma,
za tebe koja čekaš,
i skitaš među stihovima
i riječima vječnim
i budiš se svakim jutrom
i pitaš neki planinski
il vjetar riječni
što me nema,
da dođem,
kao što dolazim svima,
skoro svima, oko tebe sretnim...
Eh,da
ovo nije pjesma za tebe
ali jeste pismo,
pismo kroz vremena,
koje će ti reći što se
eto sreli nismo
baš nikada.
Ako je stiglo do tebe,
do tebe iz ovog mog besmisla
hladnoće sjevera i vremena mača,
sve one riječi o ljubavi
pisane i rečene
za neko drago ime,
i sve one breze posječene
i ponovo uzgojene
kapima tvoga plača
u praznim lugovima grudi,
i sve te
proljetne zime
napokon imaju smisla,
jer na kraju ovog pisma
počinje nada,
za tebe, i ime kojem se nadaš,
nada koja se ne gubi.

Jer znam kako teško je
kad u trepavicama nosiš
težinu krila leptira
koji suncu mašu,
a svakog dana sve bliži si
zadnjem letu do zemlje
očima kad kreneš da padaš,
padaš najdublje u maštu,
maštu o tom letu udvoje,
i zato, zato ti napisah
ovo pismo nade,
jer sam umio da
gledam kroz sve svjetove
što će doći, i dalje,
dalje od ovog u kojem umirem sam.

Draga moja,
samotna ženo,
pišem ti evo pišem
najčudnije i najzaludnije,
otkad postoje riječi
šapatom u svoje gene
i nadom da neće
proći sve ovo neopaženo,
u ovom pismu koje više
na molitvu šamana liči,
šapućem ova slova u granicu snova
koja će da te pronađe
u tvojoj izgubljenoj priči,
i molim sve pjesnike budućeg svijeta
da moj šapat kroz sne čuju
i ne daju da iko spriječi
da ovo pismo do tebe stigne.

Ja koji sam rođen u vrijeme
bosonogo i tamno,
ja koji sam te sanj’o
tri hiljade sedam godina prije tebe
kao što ti sanjaš i izmišljaš sad
mene od mraka
u očima sklopljenim,
pišem evo tebi,
koju već beznađe od uzdaha
istih zima glođe,
tebi koja sumnjaš
u sudbinu i dobrotu ovog
rđavog svijeta,
ovo pismo je moralo da dođe,
baš onako kako sam ga zamislio
ove samotne noći
da preživi u duhu riječi
koje se rimuju i s tugom smiju,
ja koji prvi započeh ovu igru
samo zbog nas dvoje,
koja preraste kroz vijekove u poeziju.

Nakon svih onih velikih riječi
važnih poeta,
kojima si se divila
i svih poraženih, zaboravljenih
kraljevstva nada,
pisaca nezaboravljenih
što se kriju, pokopani ispod tvog grada,
ispod tvog svijeta
tebi evo pišem ja,
napokon mastilom jednog
pjesnika,
jer u moje vrijeme
slova nije bilo, imadoh samo
šapat, gene besmislene
i jedan san pun tebe.
I sada već sve treba
da ti postane, za korak više jasno,
sve knjige koje si čitala
i odgovore u njima pitala,
i svi stihovi kojima si se divila
onako javno i glasno,
bili su samo škola, koju si učila
za ovo pismo,
da ga razumiješ bolje od svega,
jer ti i ja rođeni bismo
u dva različita svijeta i vremena,
a bili smo i jesmo isto.

I vjeruj mi mrio sam, mrio teško
i izgnjio sa bolom bez tebe,
što sam rođen u vrijeme pogrešno
i sve dok mi bijele kosti,
nisu prestale da se sa korijenjem tuku
i oduvane biše u prahu, vazduhu
i rosi,
osjećao sam tu istu
čežnju koju ti sad nosiš u nosu i kosi,
i isto sam tako teško dis’o,
kad nemaš tu treću i četvrtu ruku
koja će da te nosi
i s tobom se ponosi,
kad se skupiš i polomiš u struku,
i zadnja misao mog praha
biješe ovo pismo.

A sada ako je stiglo do tebe,
i kad sam ti već
pomalo kao poznat i malo drag,
sada treba da znaš
da ovo nije ni pismo,
kao ni pjesma za tebe,
već poseban, kod i trag
kroz sva vremena između nas,
trag do tebe
tvog svijeta i osmijeha,
tužna ženo,
kojim krećem već sad
tebi, bilo jesen,
proljeće il zima,
i stižem za koji mjesec,
jer sad znam gdje te ima,
i ti sad znaj da mene ima.

I da znaš, rodio sam se opet,
i došao u ovaj tvoj svijet nemira,
samo zbog tebe,onako
zamišljen i snen,
pun nekog bajatog i starog svemira,
došao sam samo da kažu
bar jednom,
da to je onaj njen,
što ga je dugo čekala,
i nemoj da sumnjaš
da je nemoguće
roditi se dva puta,
kad je u pitanju ta
tajna koja se piše sa Ljubav,
vjeruj mi, damo zabrinuta,
da si ti čudo vrijedno čuda,
i da je bilo sve vrijedno,
sva ova vječnost, protraćena,
puna zabluda,
i rastanci tužni,
i neki slični mi,
da se pronađemo
napokon jednom,
dolazim....

Povislica srca

U zadimljenom bifeu
neba kraj rijeke
opet sviraju zvjezdane harmonike
pjesmu kraja svijeta
za pijane, zagrljene oblake
opet najljepše pjesme plaču
što ih ne pjevaju najljepša usta,
i najljepše duše
opet tuguju krišom
što ih grle bez duše
ruke strasti, pune kišom.

Čuješ li, Elja, te note što skaču,
ili se meni sve to čini
da jedna vječnost
je opet na trenutak pusta,
i opet sneno trepće
dan koji nije imao noć
i jutro koje nema sunca
zvjezdani orkestar opet napušta
par umjetnica, padalica kometa
za nove sreće,
čuješ li, Elja,
svi slavuji sad znaju
da si ta povisilica,
prve note jednog
raspjevanog srca
čije rime pokreće,
onaj Cis, onaj prvi stepenik
od kog se sve
u tonu sreće svira,
i nikad ne mjenja,
u ovim nekim, mekim
dušama stijenja,
i kad se zaboravi neki stih,
neki dragi lik,
uvijek se cijena bescijenja
na kraju bar
uzdasima sna plati.

Čuješ li kako komad juga
sred zime želi da se vrati,
tamo gdje počinješ ti
bez tuga,
u očima čitavo jato
srećnih lasta kriti.
Čuješ li, Elja, od jutarnje rose
kako crne dubine
najtoplijih rijeka
provlači sad pjesma neka,
kroz metafore
tvoje tamne kose,

čuješ li kako se
ova slova sad ponose
što ih tvoje riječi,
i oči nose
tamo otkuda smo svi mi
ovi tužno nasmijani,
pali odnekud gore
gdje se rađaju najveće sudbine
koje nikad ne umiru skupa,
čuješ li kako kišobran sna
opet šušti kao more
kod onih parkova i klupa
koji tek rastu
i cvjetaju u maštu
za neke nove nas
koji znaju kako da traju,
i na kraju svijeta
drukčijeg od ovog
gdje skitanja odisejama misli
na kraju uvijek
postanu pitanja i disanja
na prstima
što listaju zvijezde
iz nekih kosa pokislih.

Slutiš li da si davno
postala najdraži učitelj
jednog pisanja
i svijeta koji još uvijek
tvoj jezik ne zna.
Čuješ li kako
prečice od sna
postaju beskrajne staze
u proročanstvima
i let Ikara i put Magelana
još uvijek neko slijedi
i velike snove ima,
i ništa osim njih
i nekih mekih
ruku punih maja
s kojih ždralovi tebi polijeću.
Čiješ li, Elja,
ove balalajke oblaka
pune veselja
kako još sviraju
bajke bez kraja
i veliko nebo,
nad ruskom stepom
sad svemu lijepom,
šapuće imenom tvojim,
daragaja maja.

Jednoj raspjevanoj duši velikoj kao Rusija
i toploj kao Kuba

Adresa divne žena

Tu gdje se rukama pospanog oktobra
listaju zadnji žuti listovi
enciklopedije divnih žena,
gdje u malim kandžama od paperja
izleglim ispod krila
riječnog vjetra rastu novi kistovi
starih umjetnika
umazani i uvezani u munje zvijezda
i struje breza ratnika,
tu iako te magla prisavlja skriva,
znam, stanuješ ti.

Ti, izmišljena na početku srećne pjesme
s imenom proljeća,
nevješto odsvirane i zalutale
u jesen i samo njen Ce-mol,
ti, čija ruka na koži mladog ljeta
sve njegove zime osjeća,
Ti što umiješ da uslikaš
najsunčaniji bol
zalutalih oblaka,
i prekrojiš ga u mapu
lutajućih koraka koji se
pronalaze i raduju,
Ti o kojoj svi pjesnici jednom bar
u tajnosti pjevaju,
i sanjaju da budu, tvoj oktobar.

Tebi sad opet pišu šume Sibira
na najljepšim, žutim listovima
da im doneseš ime proljeća,
za tebe noćas galakasija bira
najžuću balsku haljinu
prošivenu od najljepše boje,
koja ide uz kose tvoje radosti,
jer noćas valcer na Dunavu se svira
i preliva u Savu,
i tiho teče notnim zrncima vena
nekog rapjevanog Srema
jer ove noći na Bečkom dvoru
takvih dama, za bal nema.

I noćas nek utišaju svoje boje
sve sebične, male zvijezde
što još nikad nisu klekle ni pale
za tuđe želje,
i za tren nek zaćute
sve mamine princeze
i prestanu da kmeze
sanjaju i slute
haljine i prinčeve svoje,
noćas svi počasni pogled
ka zadnjoj pošti sunčanog oktobra,
i adresi divne žene,
svi da vide kako iznad
i ispod kože izgleda,
kad si ljubavi i pjesme vrijedna.

Jednom, velikom srcu Srema

Bosna

1.
Sanjam je u najmračnijim morama
i najvrelijim snovima,
uplakanu raspojasanu i polugolu
sakritu i bačenu u žutoj paprati,
i sanjam je upregnutu, ukajasanu
na izgubljenim bogazama
u mračnim gorama
štraparsku, umornu, robovsku i carsku,
i sanjam je zlatnu sa krunom od vrba
i zarom od jela na prestolu,
s nogama obutim u kićenu rosu,
posvađanu u sebi i dobru sa svima,
izgubljenu u rukavima osvajačkih mundira,
jaucima rovova i molitvama
isplakanu do najtišeg plača,
tu zemlju ljubljenu i opjevanu
dirkama klavira
od Stambola i Beča,
tu zemlju, prekritu bosonogim srcima,
nažuljanu kudeljom požnjevenog smijeha,
predenom vunom s četvoronogih zvijezda
što mekeću na višegradskom mostu,
tu ludu hiljadu puta opjevanu
i tisuć puta opsovanu,
tu zemlju, Bosnu.

Sanjam je sapetu u bolu
među raspetim kandžama vijekova,
crnokosu od ugljene, rudarske tuge
zlatokosu od žute, tifusne duge,
i sanjam je kao šareno pero tetrijeba
zapeto u novu strijelu
malog dječaka,
što tek uči da nišani maštu,
a ne zna ni kako odapeti treba,
nit zna da ima ljepših igračaka,
nit pomisli da mu ljepših treba,
sanjam tu zemlju
izgubljenu u mašti hiljade
dječaka takvih, nikad dotaklih
usnama djevojčica u borovom hladu,
zaigranih na hiljaditom loptastom
kamenu od ovog sunca,
na kraju nekih još neizmišljenih šuma
odmah kraj prvog
najraspjevanijeg drveta,
gdje sve te njene duše otete
risova, malih sova i snova i sjete
sad srećne se gnijezde udvoje,
u troje, u boje, u bezbroje
i ruše brane sve sad skupa
do naših želja,
sa samo jednim zdravim srcem
što se ima
tim srcem što u toj zemlji sad lupa,
iz kog ne teče više krv,
već zelena Drina.

I sanjam je obezglavljenu
sakritu i prekritu, hladnu u tajnama
u jamama, na dugim kamama,
prosutu po koritima najzvjezdanijih rijeka
a opet odnekud, tako živu
prevaskrslu, opet izniklu
iz mrvica vrelog krompira,
iz malog skrajnutog svemira
savijenog i uvijenog u obliku bureka,
Sanjam je livadsku i brdsku,
preoranu od svakog ugošćenog sna
što svrati do nje da prezimi neko inje
velikih karavana i malih sela
kroz neko toplo Ljubinje, Nevesinje,
sanjam je u polenu u beharu
zaljubljenih maćuhica i makova,
prepuštenu na nemilost zaigranih pčela
vjernih svojoj kraljici, ali ne i kralju,
tu zemlju div’ih jabuka i div’ih krušaka,
raspuklu u rogovima zmijanjskih bakova.

2.
I volim je, volim tako bolnu od sna,
tu zemlju gdje najbrži uzbrdo puze
gdje najsporiji nizbrdo žure
kroz sve njene čuperke šumne i okuke lude,
volim sve te njene ljiljane vjerne
i božure požudne, pune bure
jorgovane kaćiperke razmahane
od prve aorte minareta Tuzle
do zadnjeg kapilara
Bihaćke kule stražara,
volim je kad maršira i kad se šunja
između mirisa kiša i pekmeza, i dunja,
i uzdam se u njene uzde sna
razudane i sažvakane od krvne braće
s kojima se i krsti i klanja
u toj šarenoj lakrdijadi
neprolaznog maskembala
izgubljenog svijeta
u kojem se rađaju neki mali čvorci
neki novi borci sna,
volim tu zemlju novih granica i ranica,
od najljepših podočnjaka
od najdužih nesanica,
tu zemlju najhrabrijih strahova,
gdje ruku pod ruku koračaju
kroz mrak dobrica i pijanica,
volim je tako svu izmazanu
od rakijskih kotlova,
izmaženu kopitama mrava i volova,
tu zemlju malih vukova i velikih lija,
velikih pošalica i komedija,
razgaženu od osmijeha i smrti
u čizmama prkosa i tragedija,
tako punu ruda vjere i žila nade
što umiju da vole do rapsodija,
i da joj još hiljadu vijekova
se otima i krade
punu neke ljubavi ljepljive za prste
kao mirišljave, nepresušne, jelove smole
ljubavi od koje u jesen sve hrastove
krošnjaste duše do srca ogole.


Tu baš, zemlju volim
pošumljenu hiljadama mrtvih suza
mladih kosova, nepoletjelih jata,
tu Bosnu rumenih seljačkih obraza
lažljivih crvenih, gospodskih noseva
u sedlu krilatih ata,
razvučenu u osmjesima
cvjetokosih baraba,
ugraviranu na koricama
zaljubljenih breza,
ljubomornih tandžara i handžara,
izmišljenu šakama u
nezamislivim kavgama,
tu Bosnu, zamišljenu u dlanovima
čobana čergara,
opjevanu ojkačama i gangama,
tu zemlju, cijuka harmonike i derneka
šapata gajdi, dipli, frula iz srca smreka,
tu nevjernicu između
dva vjerna svijeta
zagledanu u to malo balonasto nebo
naduvano u vrane ptice sive,
nebo pod kojim su prve mudre snove
grlile ruke dječaka Petra, Meše, Ive,
volim je zbog njih, i zbog brkajlija
i sevdalija,
zbog njenih avlija, zambaka i maka,
ofarbanih od behara,
situ od kuruze, ljevače, cicvare
i kajmaka,
i gladnu od voska i đona opanaka.
Tu Bosnu,
iščipkanu od sajdžinica i kujundžinica,
ispredenu kroz vodenice kudeljare,
volim je od vječnih, niskih ćuprija
do visokih gnijezda iz kojih
orlovi rano lete bez krila,
od ovog mog krvotoka
u kom se kroz visine preliva,
do onih pora šumskih vila
iz uraslih gljiva,
I nek padaju i kisnu sve šljive stare
kao zvijezde neke prestarile
u pamćenju za čije gasnu želje,
jer uvijek će iza bijelih,najvišljih brda
da niču još neka i višlje i bjelje,
i iza dugih i dobrih polja,
pružaće se uvijek još duža i bolja,
ali ova ljubav
koju budi ta brdovita luda,
nigdje u toliko imena, i u toliko boja.

3.
Ja se ne stidim njenih žutih
tarabastih zuba,
jednonogih i beznogih,
najkrilatijih ratničkih duša
što se rađaju poslije svakog rata
i onih dugih suša suza
koje dolaze s dugom poslije njih,
i ne stidim se
onih raščupanih, starih jata lasta
što joj se svakog ljeta vraćaju,
rep im bjelosvjetski poljubim,
ma gdje da se stidim
i što svaku noć
na nekoj nasmijanoj klupi
neko zlobno šapne, neko razočaran ureže,
neko pametan lupi
da smo svi redom iz tog jata
sirovi i glupi,
sirovi k’o onaj sir maglajski,
ja se ne stidim
njenih krajputašica ruža
koje svake noći miriše drugi i kupi,
ja znam da čekaju onog što nije
ni aprilski ni majski,
koji će vječno da zastane i ostane
kraj njih, ljubeći ih onako bosanski.

I psujem joj, psujem tu kamilicu i nanu
rakijašku i čakijaški
od Kotromanića do Kulina Bana
taj grumen duše uvaljan i ugruvan
na svakom ćošku Balkana,
taj njen zagrljaj i narav samozatajnu
kao maska,
preko starih krasta i novih rana,
njena krsta i leđa
savijena od njenih delijskih,
plitkih opanaka
i od najdubljih, hadžijskih turbana,
Psujem joj tu rodbinu rasutu,
i ujaka i strinu u dalekom svijetu,
i onu neizbrojanu četu sinova
s mjesecom u očima
i zvijezdom na čelu,
izgubljenu u maršu ispod krstova
i mermernih nišana,
psujem je razbijenu i izmrvljenu
na pola melećke duše
kod Kladuše,
razdijeljenu na dvije česti pogače
kod Rače,
prekinutu na pola priče
i pričanja nekog besjednika
zakićenog na silu perom ratnika,
prekinutog u zalogaju sna
i psovci slavuja.

4.
I volim je kroz sve šake njenih
neosvijetljenih, zavijanih sela,
tu Bosnu toplih, pijanih veselja i prela
i vrela hladnih kao obrazi
zaigranih u snijegu, rumenih lica,
tu Bosnu najstarijih kaldrma
i najdužih ćorsokaka
po kojim rominja i sipa
iz zemlje i neba,
i kad treba i kad ne treba
punu zagrljenih glista i uplakanih ptica,
volim je i bačenu u paprat
podrezanih krila,
tu zemlju milion prkosnih Gavrila,
i milion ludih Principa
što je i cara i sultana,
i kneza i bana
šutala i šamarala,
pa dugo ćutala, kukala i zalutala
bez njih,
da bi opet negdje šaputala, izmolila
i krajcar i carski zlatnik,
pa nov krov pokrila.

Volim ta njena usta rođena
i za pjesmu i za jauke,
volim tu Bosnu šarenu od šarana
i tupih klenova
zarobljenu ovim našim oteklim,
golubijim venama,
u ovim betoniranim, borovim glavama,
tu njenu knjigu beskrajnih priči,
velikih lovaca i još veće divljači
što je tek basna bez pouke,
volim te njene ruke što otiču
Unama i Savama
i mirišu nekim ljekobiljem vlažnim
što uraste u trepavice
samo jednom kad je vidiš.

5.
Radujem joj se i danas
kad je svoje snove i sinove
razbacala u pismima
po svjetskim poštama,
da njenim imenom
tuđa brda oslove,
danas kad njena ruka miluje
kanadske irvase
i krade jaja zelandskih albatrosa,
radujem joj se danas
kad više nije ni blatnjava ni bosa,
taman i kad je tako daleko
odnijela te svoje tepsije
pune sunca,
i sad kad joj svaki peti
kutak taman i sam ostaje,
danas kad sija iznad Švedske i Krima,
radujem joj se što je sad
tako svuda, tako mnogo kao u meni ima,
danas kad njen naglasak psuje
jata delfina, i nekog pingvina
luđaka što joj udara kontru
mjesto jazavaca i vrana,
Radujem joj se danas
kad više nije pjesma ratna
već ljubavna,
radujem joj se u ogledalu
što uzdiše njenim toplim grudima
otrovano, kao što smo svi otrovani
odavno tom tamom i mirisom
njenih smaragdnih šuma,
otrovani od tih kiselih rogača
i šljiva,
od onih najluđih vrganja i gljiva
tom ljubavlju
za tom ludom nijednom
i jedinom ponosnom,
I ništa više ne mogu sem
da se ponosim i nosim s njom
i da je pustim po vama svima
nek leprša
svojim kosama, kikljama i suknjama,
da je pustim da je volite i više
od mene,
jer ima je, ima za sve,
jato moje razletjelih mrvica i
jagodica šumskih duša
bolnih od sna,
znate i vi, i ja i ona,
da se samo tamo u njoj,
sa najvišeg brda može dotaći
svoje nebo,
i zato bih i ono juče,
i ovo noćas, i to sutra želio i treb’o
malo opet uzbrdo,
u to neko svoje, veliko, golubije krdo,
bolan, sav od sna.

Posvećeno Njoj, Ponosnoj,
i vama koji je volite,
kako god je zvali...
ja je zovem Bosna.

Svaka sličnost i slučajnost sa nekim
Mikom, je sasvim slučajna,
kao što je slučajno što smo svi rođeni
u istom vijeku,
i tako slučajno se volimo i znamo
odnekud, sasvim slučajno. :-)