субота, 6. март 2010.

Da li bor može sam

Na brdašcu uzvišenom do Boga i sunca,
Pali bor bez korijena,
da li je sad to
samo komad drvenog srca,
samo jedna hiljadita igla
izgubljena u plastu svijeta sijena,
il treperi još poneka iglica bora,
zagrljena zaštićena sa hiljadu kora
obojena bojom sunca, zanjihana odmara?

I vrti se kugla s hiljadu
malih sluga,
vremena treća, prva, druga,
srca su čupala,
čija ruka, zbog čijih zasluga,
korjenja je previše, načela, polupala,
šumama da li naših,
da li njihovih borova...?
Vremena prva, sunčanog djetinjstva,
daleko od polja i doba korova
Da li bor taj mali,
nad životom se ono kao pobjednik zlati,
vidim ga kako rijeku jedinu prati,
i mene, i moju mladu mati,
vidim ga kako vjetrove, maštom slavi?

Da li bor može sam,
među oblacima da bude sretan,
sam da voli preteške kiše,
iglicama u noći da l’ i bor
to diše?
Vremena druga, nekom korjenja bolja,
bez iskrenog druga, bez duginih boja,
Da li bor naš to noćas miriše
iznad dugog polja,
da li bor je to sam, ili ne,
na vrhu iznad ponora, iznad močvara
pored mjeseca,
grli svijet cijeli
da li bor to sad ima svog para
i život nastavlja i presjeca
baš tamo gdje želi?

Čujem Ga da li to šapuće,
sad je tek anđeo pali,
negdje ovdje, il negdje tamo
da li anđeo premali za ovaj svijet
među nama još manjima,
zagrljenim tamom,
da li bor taj je mogao biti dan
jedan među hiljadu noći
kada plane,
da li bor je taj mogao goriti samo,
kroz sva tamna vremena
koja će doći,
čujem Ga da li šapuće to,
njegov je kaže zvjezdani hor
iznad kuće,
na brdašcu sunca,
komadima hiljada srca
u kojim oluja sijeva,
on pao još o letu pjeva…

I igra se slovima, rimuje slikama
nad nama,
tu gdje je nebo više od svih dotakao,
na brdašcu sunca,
Da li bor je naš, tu baš pao,
i bedem tajni, iglicama izatkao,
da nas sve zagradi, zaštiti od tama ?


mom Bratu od tetke,
prerano nestalom iz šume dragih ljudi.
Eto, napisah ti pjesmu, volio bih da nisam
morao… da se još nadam kako ćeš mi biti
recenzent na mojoj nekoj zbirci.
Teško sam je napisao, ti znaš šta je teško !
Svaki put je bilo više nekih kapi nego slova
kad bih počeo, eto ovaj put je bilo jednako,
te dokrajčih. Najmanje što mogu, premalo što
bih sve doželio.
I oprosti što nisam bio tu negdje, kad je trebalo,
mi smo se bar razumijeli… ali korijene su polupali
drugi, davno, kad smo blizu rasli.
Srešćemo se mi da prebacimo još dvje, tri pametne,
bar u snovima, navrati, nema te.
Rijetko srećem te s dvje tri pametne, možda je i
tebi to falilo, možda… Eto, a sad ću da ćutim dugo,
i znam da ćeš ti bolje od svih shvatiti šta piše ovdje
iznad. Čuvaj nas,
tvoj jesenjin

недеља, 21. фебруар 2010.

Pjesma koja se osmjehuje

Ovo je pjesma koja je čekala
da joj ti ime daš,
koja se krila u ritmu
mojih koraka koji su te tražili,
snova koji su se sanjati plašili.
Ovo je pjesma koja je znala da
ćeš da dolutaš,
i dok su te daleko negdje
oblaci tamni gazili
a nije mi rekla,
dok me je gledala iz ogledala
sunčanog jutra,
dok mi sive snove spira topla česma,
da je tu, i da čeka da joj ti ime daš
ovo je sad srećna pjesma.

Tu je bila i sa mnom gledala kiše,
i nije mi rekla da i s tobom gleda,
ovo je pjesma koju ti pišeš,
toplim prstom preko srca od leda,
koja sa tobom uzdiše,
koja zna da ti nisi s neba,
a neće da mi oda ni to baš,
ovo je pjesma koja je
čekala da joj ti stihove
tužne isprekidaš,
i da počne da luduje,
u ritmu revolucije, u ritmu salse,
ovo je pjesma koju osmjesi krase.

Ovo je pjesma koja slavi
sve one koji se ljube,
i tješi one koji slute i pate jako,
koja daja nadu onima koji gube
a ne znaju stvarno zašto,
pjesma koja sve, glasove razumije,
koja briše neokopnile snjegove,
tjera hladne suze i sjene,
ovo je pjesma koja kaže,
ja sam srećna pjesma, čekajte mene,
sa mnom čekanja sva prolaze.

Ovo je pjesma koja živi od nade,
a dolazi kad joj se ne nadaš,
ovo je pjesma koja se poput
malog cvrčka u sobu nečiju prikrade
i zapjevuši, i zatreperi, trep, trep,
život je tako lijep,
kad si ti tu, kad smo mi tu,
kad imaš nešto veliko,
nekom velikom da daš,
kad zaspale note iz neke paučine
doputuju,
i počnu da iz srca pletu melodije,
ovo je pjesma koja je čekala
da joj ti ime daš,
ovo je pjesma koja se osmjehuje.

Ovo je pjesma koja više
ne umije čekati,
jer ona je čekala dugo
da se osmjehuje,
kada su stezali mrazevi i
sto put padali jesenji dukati,
ona je čekala da joj kažeš ti
gdje leptir zimuje,
ovo je pjesma koja čuje
samo osmjehe, samo kad se
neko raduje,
ona je čekala da obriše
suzu koja od vjetra potekne,
ovo je pjesma koja te neće čekati
i čuvati,
jer ona zna, još iz mog sna,
da ću to ja najbolje znati,
pjesma koja od dva srca
pravi jedno bez razdeljka,
ovo je pjesma koju ne pišem ja,
već u grudima jedna mala svjetiljka.

среда, 10. фебруар 2010.

Majci

U ovaj ćošak nemirnih snova zaspalih bogova,
moj san svojom suzom probudila je ona,
u svijet šarenih bića iz zapričanih priča,
nisu donijele me boje neba, ni anđeli Gospoda,
ni krila s proljeća, dugoputujućih roda,
samo ruke te žene, poput sunca iznad mene
grijale su prve zime, moje izgubljene ruke i pelene.

Na ovaj svijetli kraj, tamnog beskraja
ona je moj početak svojom iglom zaplela,
koncem proljeća, bojom prolivenog maja,
kad se rađaju jata ptica i bokori ljubica,
kroj mojih krila, lako je zagrljajem sašila,
kao najveći umjetnik, kao pradavni predak,
u svakoj riječi mojoj ona veze svoj redak,
moja divna majka, petrolej mog svijetla
moj fenjer razuma naspram svih ludnica.

Neki kažu da su se rodili sami,
kao bez sjemena, pupoljka, list samonikli,
da l’ imaju snage il tuge previše u sebi,
možda je bolje tu tajnu ne znati
gdje niču ti tužni, bez sjaja sunca u tami,
jer moji sunčani, zabrinuti i plačni dani
imali su uvijek svoju brižnu mati.

Isparana neba, rašivena srca,
sve ruke bi njene umjele da spoje,
i slutnje sumorne i suze umorne
kad je skriju u kutku tuge daleko od mene,
za proljeće blijedo tamo tražila bi boje,
i zato je uzdižem iz sunčeve sjene,
jer Božiju, svetu majku odavno svi hvale,
Svevišnji će razumijeti moje riječi male
što u hordi boraca i preživjelih heroja,
među bezbroj ruža što na zemlji su nicale,
ovim ordenjem duše tebe kitim, majko moja.

Znam dobro to je šablon ovog svijeta,
jednog kišnog ljeta odletjeće jato naših selica,
što smo skupa pogledima, grlili i pratili
i ostaviće prvi put prazna gnijezda u meni,
pod tvrđavom sunca koju jesen ruši.
ti bićeš tek latica uvelog buketa,
čiji miris nestali me u grudima guši.

U umornoj noći iznad sablaznih misli
zamahnuću krilima što ti si skrojila,
tih dana braća će mi biti anđeli pokisli,
i poneka sestra duša što se blizu svila,
i negdje u mraku, kad jedna kap slana
nadjača sve arije, sretnih prošlih dana,
uzeću u ruke buket ljudi ovog svijeta,
i šapnuću - hvala ti, za ovaj svijet, mama.

петак, 15. јануар 2010.

Pahulja i rosa

Duboko u šumi u kojoj lišće za suncem uzdiše
sa pupoljka nekog uplakanog bilja,
dvije kapi rose u jednu se stopiše
ponešene dahom nekih šumskih sila
ka zagrljaju neba, s vodenim vilama uzletiše.

I tek što u paperju zanesenog oblaka
taknuta dugom kap zasja bojom žuto-plavom
dodir vjetrova ratnika iz polarnog mraka,
zaledi kap malu bijelim, okrutnim kristalom,
iz njenog srca bezbroj zvijezdica petokraka
pružiše ruke ka suncu zaspalom.

Bal hladnoće nad šumu duboku dođe,
hiljadu malih kapi rose bijele haljine nose,
i tek rođena pahuljica na ples s njima pođe,
kočijama sivih oblaka što suncu prkose
i mnogo gradova svjetlih, polja cvijetnih prođe
do jednog toplog kraja gdje umiru rose.

Udarci topline odnekud iz dubine,
pocjepaše snažno kočije umornih oblaka,
rasplesane pahulje same usred tame
rasuše se, uplakane i prepune straha,
samo mala pahulja osjeti se opet sva laka,
prepuštena onom vjetru što za sve brine.

Brzo poput svica gradski povjetarac,
uhvati je i povede do usnulog grada
zaviriše na prozor gdje zamišljen starac
šapuće u album – Eh, vremena mlada,
obletješe brzo krst crkvenog tornja,
oko gnijezda toploga, dva pospana goluba,
zaviriše u dom gdje ostavljene bebe usne,
i tek što ugledaše kip velikog konja
pahuljica pade na nečije usne.

On i Ona zagledani jedno u drugo
u dubinu bića
san o vječnosti u vječnom trenutku
sanjan predugo,
o dodiru dodira velikog otkrića
kad u jednu šaku skupiš snove sve,
stegnuo je u ruci Njenu meku ruku
i šapnuo – Pala ti je pahulja na usne.
- Gdje ?
- Evo ovdje...

Skinula je brzo bijelu haljinu pahulja
i na tren kap rose opet je postala,
u dahu dva bića što se iskreno ljube,
opet se u dvije kapljice pretvorila
izgubila se s poljupcima što se srećni gube
negdje u Njegovom dlanu,
negdje u šiškama Njene kose
shvatila je kap mala da srećne umiru rose.

Jutro rano, na vratima zvuk zvona,
Srećna i Snena potrčala je bosa,
na vratima poštar pita – Vi ste, Ona?
- Da.
- Ruže za Vas, dostava cveća!
- Hvala.
Na cedulji dvije nježne riječi
i potpis Ti znaš ko sam.
U uglu Njenog oka suza, sve veća
kliznula je preko nosa
i kapnula na ružu, sunce u oknu zasja
i rodila se nova, mala rosa.