Drukčije topline

Neke sasvim obične, otrcane noći

kad su i kiše i zvijezde bile istrošene

previše za  bajke koje traju duže od ponoći,

ni slutili nismo da smo najljepši

u toj kratkoj podjeljenoj samoći,

očajno zagrljeni
drukčijim rukama i sudbinama,

izgubili smo se i do jutra potonuli

goreći svako za svojim dubinama

kao mali kamenčići kometa u talasu okeana…

Najljepše ulice prošle su našim rasparenim koracima,

najstvarniji snovi iscurili

između stvarnosti i besanih  šaka,

dok smo učili uzdisanja i plakanja

iz neke djevojčice i nekog dječaka

izgubljenih u nama dok smo za nebom žurili,

ostali smo željni oblaka među oblacima

samo ćošak neke noći kao orjentir

gdje počinje da se sanja.

I još dugo poslije,

između toplog i hladnog sivila

neki osmjeh će neku suzu

još najvećom grubošću šapata

zvati najmilija,

jer najveće dubine

ne mogu da potope najveće snove,

ne moraš da vjeruješ

ni prošlim grubima ni budućim divnima

al’ najveće sudbine

moraju da se bar jednom ponove.

Zar je na kraju važno,

nema razlike između grada i grada

kad se krene,

topline putuju i s nama i bez nas,

iza zaključanih kapija sitnica, banalnosti

i najvažnijeg sada,

ostaje poneko oko vlažno

kao naljepnica na koferu života

da se u istim običnim, otrcanim noćima

istim toplinama nada.

Jer čini se da smo ovo pozlaćeno sada

između usana i srca

primili tek kao štafetu,

odabrani među svim divnima,

da optrčimo taj počasni krug

u kom se najlakše još stižu
nevini sa krivima.

I sutra u nekom novom svijetu,

kad ne bude  ni želje, ni vremena

ni onog dječaka i djevojčice u nama

koji nas vode,

kad budemo suviše nježnosti dužni, 

predaćemo nekome
taj dug u duši,
i zrno vjere

da sva neba mogu biti svedena

u jednu kap na jednoj ruži,

i kad smo, drukčije topli,

al’ jednako prazni i puni, 
naivnosti i slobode.

Anđeli rastu smijehom

Miriše neko, prevrelo ljeto
sve još treperi, i mira sad nema,

kao kad neko s malenim cvijetom

se potajno nekom,  na ćošku sprema.

A sve je tek proba, tek samo proba,

maštanje uz vjetar

dok nevidljivo rasteš

iz onog u sebi najzlatnijeg doba,

iz jednog  smotuljka, prepunog mašte.

Osjećaš neko malo nebo

rumeni se vrti, tiho još začarano,

a sve što je lijepo,

još ljepše je lijepo,

kada se svemu nasmješiš, Lano.

Čuješ sad neko, daleko gnijezdo

u tebi odzvanja u tebi sanja,

zbunjene ruke pod novom zvijezdom,

kada si najdraža, kad si najmanja.

Djevojčice i ptice imaju nešto,

nešto isto što ih iznutra čuva i proganja

nešto što u njima čuči tajno,

neko čudo ljepote, upleteno od postanja.

I kad  zamirišu najnježnije suncem

i kad se zalete, divlje kroz kiše,

zatvore oči, otvore srce

i blesavo ćute, il blesavo vrište.

A usnama moraš prvo da probaš,

pa tek onda srcem da gricneš slano

i sve što je sveto,

biće više  sveto,

kada se nasmiješiš svijetu samo,

pomogni svijetu da odraste

jer svijetovi rastu smijehom, Lano.

Kada te raspu pa ponovo skupe,

kad ispočetka učiš da hodaš

i kada te najljepše, novom igračkom kupe

da sebi sebe najljepše vratiš

da sebi sebe,  osmjehom prodaš,

jer anđeli rastu samo od smijeha,

tu mudrije nema šta da se doda.

**Lani od ćiće**

Svetinja

Na početku nekog novog svijeta,
nekog starog, tajanstvenog nadanja
u srcu nekog velikog grada,
u rukavu nekog izgubljenog sela
uvijek postoji neki on, i ona neka
i ta najveća sreća, koja se nije srela,
a vrijedi, vrijedi da se čeka.

Stvarno vrijedi,
čak i ako kao jesenje trave osjediš,
vrijedi da se mnogo ne rasipaš
s tom najljepšom
svjetlošću sluzokože
i okolo znatiželjom pipaš
sve što se usnama i srcem
onako samo jednom, najljepše
dotaći može.

Jer umjeti da prepoznaš
ono što nisi tražio,
i umjeti da ne odabereš
ono što nisi birao
to je već početak novoga svijeta
u kome sebe nikad nisi zaista porazio,
jer najveća  hrabrost,
ustvari nije probati sve,
već odabrati jednom iskreno
sve ono za šta bi umirao.

I pomalo tiho, lukavo u tajnosti,
u sebi pronaći svjetlost i sjajnost
veću od svih sjajnosti,
to je već početak spremnosti
na ta hrabra letenja,
da stigneš i postaneš, i svoja i nečija
jedina najljepša igračka,
i jedina najveća svetinja.

A onda i u tom nekom,
nekome ne tako hrabrom
nekome sasvim drugom
treba da pronađeš komad sebe
i preslikaš ostatak dugom,
da budete isti,
tamo gdje se ludosti i različitosti
vezuju zvjezdanom rijekom
iz očiju jednako mokrih i žednih
sa usana jednako vrelih i željnih
da se izgube u nekom.

Postoje najljepše mjere
nježnosti i sreće,
koje se ni sa čim ne mjere
sem otkidanjem neba
neba s kojeg se zvjezde nikom ne skidaju
postoje polja s kojih
se cvjetovi ne beru
nikom ne otkidaju,
jer postoje oči koje se ne prodaju i ne kupuju,
u koje i kad izgubiš vjeru
one te ne izdaju.

Jer postoje noći kad si veći od mraka,
rasteši i rasteš, a postaješ
manji od svog srca,
i manji od svojih izgubljenih šaka,
u nečijim danima koji se ne broje
već prstima dišu,
u nekim koracima ispod oblaka
šapuću se najljepše poezije
koje se žive, i nikad ne zapišu.

pentru domnișoară Z.

Plava tajna

Tečeš, još kao najljepša riječ tečeš
iz uzdaha strpljivosti paučine,
iz suze tek porođene svjetlosti
što zjenicu beskrajem peče,
kroz preznojane tišine
kao mrve znoja radosti
iz kojih smo svi nespretno potekli.

Kao najljepša noć tečeš
po rukama usnulih suncokreta
pod zvijezdama što kleče,
na početku zagonetke djetinjstva i svijeta
tvojim usnama naše tajne
smo najdivnije sakrili, pa najtajnije rekli.


Na čijem to širokom ataru snova
nebo je greškom posadilo
umjesto nečijeg najslađeg bostana
plavi cvijet sa srcem,
pun slatkoće i sna
prvoga sina od svih zaljubljenih sinova
u san bez krova je uspavankom
tiho u najljepšu noć ugradilo.

Na kojoj to raspuklini vječnosti,
na kojoj to tempiranoj mini
banatske široke duše
su počeli blatnjavi Mokrini
da rađaju zlatne visine
koje se padom ne ruše.

Na kojem to zvjezdanom drumu,
je rijeka suza postala most
koracima nježnosti, koracima krvi
srce je dolutalo umu
zadnji san je postao prvi
u zagrljaju zvjezdanih rijeka
trenutak se zaljubio u vječnost
i naučio je da pažljivo čeka
tajnom jednog lebdenja
u šarenom horoskopu plavoga čuperka.



U kojem to porodilištu sunca
je jedna pitoma zvjezda
rođena da svijet nježnošću vaspitava
hranjena i svjetlošću i hljebom
na zemlju je nabučnije otpala
pjesmom hiljada zaljubljenih
proljeća i ptica
napukla najtiše do srca
zbog ljubavi je ostala čitava.

Ej vatrena vodo,
očiju mokrih od dobrote,
posljednja revolucijo i prva slobodo
stidnih i bestidnih,
cirkusa tuge i cirkusa sreće
kroz pogrešne živote
kroz najpogrešnije, varljive smrti
koje si to svijeće
u našim očima popalio prije svih
naših rođenja
između svih suza i riječi škrtih
rasuo sebe kao svečano cvjeće
puteve uzdaha i straha
sve pomalo već popločao,
za buduće, plašljive rasipnike srca,
svojim prstima samoće
hrabro odkoračao.

Rođeni moj, odjeku djetinjstva
trideset druge,
duge su stvarno umjele
djevojčice da pretvaraju u dječake,
negdje smo lako zalutali
među jednako nježne i grube
između muških i ženstvenih,
negdje su jedna djevojčica,
jedan dječak
uvijek bili zaljubljeni više od svih
u oblake,
tražeći tajnu
kako se korača uz tuđe korake,
kako se rađa za najljepši poljubac
i umire za jedan najljepši stih.

__________________________
Miroslavu Miki Antiću,
uz poštovanje,
umjesto kandidature za Nobela
za otkrića najvećih formula
nježnosti i velikih riječi