недеља, 7. октобар 2012.

Anđeli rastu smijehom

Miriše neko, prevrelo ljeto
sve još treperi, i mira sad nema,
kao kad neko s malenim cvijetom
se potajno nekom,  na ćošku sprema.

A sve je tek proba, tek samo proba,
maštanje uz vjetar
dok nevidljivo rasteš
iz onog u sebi najzlatnijeg doba,
iz jednog  smotuljka, prepunog mašte.

Osjećaš neko malo nebo
rumeni se vrti, tiho još začarano,
a sve što je lijepo,
još ljepše je lijepo,
kada se svemu nasmješiš, Lano.

Čuješ sad neko, daleko gnijezdo
u tebi odzvanja u tebi sanja,
zbunjene ruke pod novom zvijezdom,
kada si najdraža, kad si najmanja.

Djevojčice i ptice imaju nešto,
nešto isto što ih iznutra čuva i proganja
nešto što u njima čuči tajno,
neko čudo ljepote, upleteno od postanja.

I kad  zamirišu najnježnije suncem
i kad se zalete, divlje kroz kiše,
zatvore oči, otvore srce
i blesavo ćute, il blesavo vrište.

A usnama moraš prvo da probaš,
pa tek onda srcem da gricneš slano
i sve što je sveto,
biće više  sveto,
kada se nasmiješiš svijetu samo,
pomogni svijetu da odraste
jer svijetovi rastu smijehom, Lano.


Kada te raspu pa ponovo skupe,
kad ispočetka učiš da hodaš
i kada te najljepše, novom igračkom kupe
da sebi sebe najljepše vratiš
da sebi sebe,  osmjehom prodaš,
jer anđeli rastu samo od smijeha,
tu mudrije nema šta da se doda.

**Lani od ćiće**



субота, 22. септембар 2012.

Svetinja


Na početku nekog novog svijeta,
nekog starog, tajanstvenog nadanja
u srcu nekog velikog grada,
u rukavu nekog izgubljenog sela
uvijek postoji neki on, i ona neka
i ta najveća sreća, koja se nije srela,
a vrijedi, vrijedi da se čeka.

Stvarno vrijedi,
čak i ako kao jesenje trave osjediš,
vrijedi da se mnogo ne rasipaš
s tom najljepšom
svjetlošću sluzokože
i okolo znatiželjom pipaš
sve što se usnama i srcem
onako samo jednom, najljepše
dotaći može.

Jer umjeti da prepoznaš
ono što nisi tražio,
i umjeti da ne odabereš
ono što nisi birao
to je već početak novoga svijeta
u kome sebe nikad nisi zaista porazio,
jer najveća  hrabrost,
ustvari nije probati sve,
već odabrati jednom iskreno
sve ono za šta bi umirao.

I pomalo tiho, lukavo u tajnosti,
u sebi pronaći svjetlost i sjajnost
veću od svih sjajnosti,
to je već početak spremnosti
na ta hrabra letenja,
da stigneš i postaneš, i svoja i nečija
jedina najljepša igračka,
i jedina najveća svetinja.

A onda i u tom nekom,
nekome ne tako hrabrom
nekome sasvim drugom
treba da pronađeš komad sebe
i preslikaš ostatak dugom,
da budete isti,
tamo gdje se ludosti i različitosti
vezuju zvjezdanom rijekom
iz očiju jednako mokrih i žednih
sa usana jednako vrelih i željnih
da se izgube u nekom.

Postoje najljepše mjere
nježnosti i sreće,
koje se ni sa čim ne mjere
sem otkidanjem neba
neba s kojeg se zvjezde nikom ne skidaju
postoje polja s kojih
se cvjetovi ne beru
nikom ne otkidaju,
jer postoje oči koje se ne prodaju i ne kupuju,
u koje i kad izgubiš vjeru
one te ne izdaju.

Jer postoje noći kad si veći od mraka,
rasteši i rasteš, a postaješ
manji od svog srca,
i manji od svojih izgubljenih šaka,
u nečijim danima koji se ne broje
već prstima dišu,
u nekim koracima ispod oblaka
šapuću se najljepše poezije
koje se žive, i nikad ne zapišu.

pentru domnișoară Z.



понедељак, 13. август 2012.

Plava tajna

Tečeš, još kao najljepša riječ tečeš
iz uzdaha strpljivosti paučine,
iz suze tek porođene svjetlosti
što zjenicu beskrajem peče,
kroz preznojane tišine
kao mrve znoja radosti
iz kojih smo svi nespretno potekli.

Kao najljepša noć tečeš
po rukama usnulih suncokreta
pod zvijezdama što kleče,
na početku zagonetke djetinjstva i svijeta
tvojim usnama naše tajne
smo najdivnije sakrili, pa najtajnije rekli.


Na čijem to širokom ataru snova
nebo je greškom posadilo
umjesto nečijeg najslađeg bostana
plavi cvijet sa srcem,
pun slatkoće i sna
prvoga sina od svih zaljubljenih sinova
u san bez krova je uspavankom
tiho u najljepšu noć ugradilo.

Na kojoj to raspuklini vječnosti,
na kojoj to tempiranoj mini
banatske široke duše
su počeli blatnjavi Mokrini
da rađaju zlatne visine
koje se padom ne ruše.

Na kojem to zvjezdanom drumu,
je rijeka suza postala most
koracima nježnosti, koracima krvi
srce je dolutalo umu
zadnji san je postao prvi
u zagrljaju zvjezdanih rijeka
trenutak se zaljubio u vječnost
i naučio je da pažljivo čeka
tajnom jednog lebdenja
u šarenom horoskopu plavoga čuperka.



U kojem to porodilištu sunca
je jedna pitoma zvjezda
rođena da svijet nježnošću vaspitava
hranjena i svjetlošću i hljebom
na zemlju je nabučnije otpala
pjesmom hiljada zaljubljenih
proljeća i ptica
napukla najtiše do srca
zbog ljubavi je ostala čitava.

Ej vatrena vodo,
očiju mokrih od dobrote,
posljednja revolucijo i prva slobodo
stidnih i bestidnih,
cirkusa tuge i cirkusa sreće
kroz pogrešne živote
kroz najpogrešnije, varljive smrti
koje si to svijeće
u našim očima popalio prije svih
naših rođenja
između svih suza i riječi škrtih
rasuo sebe kao svečano cvjeće
puteve uzdaha i straha
sve pomalo već popločao,
za buduće, plašljive rasipnike srca,
svojim prstima samoće
hrabro odkoračao.

Rođeni moj, odjeku djetinjstva
trideset druge,
duge su stvarno umjele
djevojčice da pretvaraju u dječake,
negdje smo lako zalutali
među jednako nježne i grube
između muških i ženstvenih,
negdje su jedna djevojčica,
jedan dječak
uvijek bili zaljubljeni više od svih
u oblake,
tražeći tajnu
kako se korača uz tuđe korake,
kako se rađa za najljepši poljubac
i umire za jedan najljepši stih.

__________________________
Miroslavu Miki Antiću,
uz poštovanje,
umjesto kandidature za Nobela
za otkrića najvećih formula
nježnosti i velikih riječi







понедељак, 9. јул 2012.

Crvena jutra

Osluškujući snove ptica
ponekad se probudiš u pjesmi
okovanoj krilima,
krilima bez kojih ne možeš nigdje,
a u grudima svakog jutra istu mjeru imaš
daljine velike kao oči,
uplašenog zarobljenog svica
koji bi u nebo, i otkinutih krila da ide.

I onda živiš, kao najljepši stih živiš,
zarobljen u srećnoj pjesmi,
između dva ista refrena,
A jutra crvena, raspjevano crvena,
znaš na kraju, sve će na otpjevano svesti
Obraze mokre od snova
iznova ćeš da potajno sklanjaš,
i sve najljepše,čega nismo tad bili svjesni,
imaćeš da nekom šapućeš,
imaćeš samo da sanjaš.

I zato moraš da vjeruješ,
i ovdje, kao i tamo, i kao svuda,
kud god padaju zvijezde,
i sudaraju se nove suze, rađajući nova čuda,
da sve što si prošao,
nije bila tek jedna obična prošlost,
za bacanje,
već hiljade malih razbacanih budućnosti
koje si izgubio, da bi u ovu jedinu, svoju došao.

Ovdje, gdje u zidovima,
hiljade malih anđela zamrznutih
stoji zarobljeno u svojim pjesmama,
oni što su kroz zid glavom probali
nazad do neba,
a falio im je samo jedan stih,
za pjesmu u kojoj se budiš
crven od sreće i stida
jednog djetinjastog jutra,
kažnjenog što je bilo zaljubljeno
rano,prerano, u zoru nekog tuđega sutra.

Cvjetovi i ovdje onako isto marljivo uče,
kako da se i danas i sutra
miriše više,
ostane uspravan više od juče,
s tom
nataloženom prašinom izgubljenih dana,
između dva predaleka dlana,
a najljepše ptice ,
su na odavno slomljenih nogu,
i lete,lete dok mrvicu sunca
krilima dotaći mogu,
a onda padaju zadnjim
vriskom svjetlosti s grana,
i leže na leđima dugo,dugo
skupljenih krila s nekom odvažnom tugom
mole za samo još jednu granu sna,
na kojoj još jedna ista ptica ima.

U ogledalima više ne žive isti oni ljudi
koje smo umivali i češljali
brižljivo, sve ove godine
za nekoga istinski svoga,
bilo je lakše da se isprlja i poludi,
jer onda nema šta da se prežali
sem onih istih drhtavih snova,
koji su se plašljivo u naše oči sklanjali
svake noći i one posljednje,
kad smo zadnji put
jednako čisto drhtali i sanjali,
mada ja još uvijek sanjam
onog istog nestašnog dječaka,
što je ubijao ptice
i kačio ih na ogradu jedne djevojčice,
poklanjajući joj tako malo neba,
i još uvijek kad se probudim,
dugo ne znam
da li to baš tako ide s njom i sa nebom
i da li tako poklanjati treba.

I ona sad sanja svog zalutalog princa
kog neka tuđa čarolija ponoći njiše,
dok mrak miriše
na neko čudno voće
i mnogo se više uvlači u oči,
iz dlanova kipi magla delte Dunava
uzvodno teče
ka jednoj tamnoj kosi,
tamo daleko,
gdje je zaspalo posljednje proljeće
koje je znalo šta želi i hoće,
koje je znalo šta miris ljeta nosi.

A mjesec se smješka poput zarobljenika
koji je napokon dobio pomilovanje
i preko Karpata punih kiše,
putuje tifusno žut i nasmješen
početku kojem se uvijek na kraju mora doći.

Znam te oči još najviše
u kojima nosiš
iste male bube svjetlosti gladne,
i isto pitomo i divlje
šetaš i čekaš crvene datume, velike dane
kad u srcu Bog i osmjeh sviće,
i znam još pališ svijeće
i bacaš novčiće u fontane,
za neko daleko,dobro biće,
jer slutiš,možda te naše nove sreće
i nisu baš te sreće
za kojim smo patili,
i čežnjivo šaputali.


For new wings of some birds on one smiling face G.J.