Plava tajna

Tečeš, još kao najljepša riječ tečeš
iz uzdaha strpljivosti paučine,
iz suze tek porođene svjetlosti
što zjenicu beskrajem peče,
kroz preznojane tišine
kao mrve znoja radosti
iz kojih smo svi nespretno potekli.

Kao najljepša noć tečeš
po rukama usnulih suncokreta
pod zvijezdama što kleče,
na početku zagonetke djetinjstva i svijeta
tvojim usnama naše tajne
smo najdivnije sakrili, pa najtajnije rekli.


Na čijem to širokom ataru snova
nebo je greškom posadilo
umjesto nečijeg najslađeg bostana
plavi cvijet sa srcem,
pun slatkoće i sna
prvoga sina od svih zaljubljenih sinova
u san bez krova je uspavankom
tiho u najljepšu noć ugradilo.

Na kojoj to raspuklini vječnosti,
na kojoj to tempiranoj mini
banatske široke duše
su počeli blatnjavi Mokrini
da rađaju zlatne visine
koje se padom ne ruše.

Na kojem to zvjezdanom drumu,
je rijeka suza postala most
koracima nježnosti, koracima krvi
srce je dolutalo umu
zadnji san je postao prvi
u zagrljaju zvjezdanih rijeka
trenutak se zaljubio u vječnost
i naučio je da pažljivo čeka
tajnom jednog lebdenja
u šarenom horoskopu plavoga čuperka.



U kojem to porodilištu sunca
je jedna pitoma zvjezda
rođena da svijet nježnošću vaspitava
hranjena i svjetlošću i hljebom
na zemlju je nabučnije otpala
pjesmom hiljada zaljubljenih
proljeća i ptica
napukla najtiše do srca
zbog ljubavi je ostala čitava.

Ej vatrena vodo,
očiju mokrih od dobrote,
posljednja revolucijo i prva slobodo
stidnih i bestidnih,
cirkusa tuge i cirkusa sreće
kroz pogrešne živote
kroz najpogrešnije, varljive smrti
koje si to svijeće
u našim očima popalio prije svih
naših rođenja
između svih suza i riječi škrtih
rasuo sebe kao svečano cvjeće
puteve uzdaha i straha
sve pomalo već popločao,
za buduće, plašljive rasipnike srca,
svojim prstima samoće
hrabro odkoračao.

Rođeni moj, odjeku djetinjstva
trideset druge,
duge su stvarno umjele
djevojčice da pretvaraju u dječake,
negdje smo lako zalutali
među jednako nježne i grube
između muških i ženstvenih,
negdje su jedna djevojčica,
jedan dječak
uvijek bili zaljubljeni više od svih
u oblake,
tražeći tajnu
kako se korača uz tuđe korake,
kako se rađa za najljepši poljubac
i umire za jedan najljepši stih.

__________________________
Miroslavu Miki Antiću,
uz poštovanje,
umjesto kandidature za Nobela
za otkrića najvećih formula
nježnosti i velikih riječi

Crvena jutra

Osluškujući snove ptica
ponekad se probudiš u pjesmi
okovanoj krilima,
krilima bez kojih ne možeš nigdje,
a u grudima svakog jutra istu mjeru imaš
daljine velike kao oči,
uplašenog zarobljenog svica
koji bi u nebo, i otkinutih krila da ide.

I onda živiš, kao najljepši stih živiš,
zarobljen u srećnoj pjesmi,
između dva ista refrena,
A jutra crvena, raspjevano crvena,
znaš na kraju, sve će na otpjevano svesti
Obraze mokre od snova
iznova ćeš da potajno sklanjaš,
i sve najljepše,čega nismo tad bili svjesni,
imaćeš da nekom šapućeš,
imaćeš samo da sanjaš.

I zato moraš da vjeruješ,
i ovdje, kao i tamo, i kao svuda,
kud god padaju zvijezde,
i sudaraju se nove suze, rađajući nova čuda,
da sve što si prošao,
nije bila tek jedna obična prošlost,
za bacanje,
već hiljade malih razbacanih budućnosti
koje si izgubio, da bi u ovu jedinu, svoju došao.

Ovdje, gdje u zidovima,
hiljade malih anđela zamrznutih
stoji zarobljeno u svojim pjesmama,
oni što su kroz zid glavom probali
nazad do neba,
a falio im je samo jedan stih,
za pjesmu u kojoj se budiš
crven od sreće i stida
jednog djetinjastog jutra,
kažnjenog što je bilo zaljubljeno
rano,prerano, u zoru nekog tuđega sutra.

Cvjetovi i ovdje onako isto marljivo uče,
kako da se i danas i sutra
miriše više,
ostane uspravan više od juče,
s tom
nataloženom prašinom izgubljenih dana,
između dva predaleka dlana,
a najljepše ptice ,
su na odavno slomljenih nogu,
i lete,lete dok mrvicu sunca
krilima dotaći mogu,
a onda padaju zadnjim
vriskom svjetlosti s grana,
i leže na leđima dugo,dugo
skupljenih krila s nekom odvažnom tugom
mole za samo još jednu granu sna,
na kojoj još jedna ista ptica ima.

U ogledalima više ne žive isti oni ljudi
koje smo umivali i češljali
brižljivo, sve ove godine
za nekoga istinski svoga,
bilo je lakše da se isprlja i poludi,
jer onda nema šta da se prežali
sem onih istih drhtavih snova,
koji su se plašljivo u naše oči sklanjali
svake noći i one posljednje,
kad smo zadnji put
jednako čisto drhtali i sanjali,
mada ja još uvijek sanjam
onog istog nestašnog dječaka,
što je ubijao ptice
i kačio ih na ogradu jedne djevojčice,
poklanjajući joj tako malo neba,
i još uvijek kad se probudim,
dugo ne znam
da li to baš tako ide s njom i sa nebom
i da li tako poklanjati treba.

I ona sad sanja svog zalutalog princa
kog neka tuđa čarolija ponoći njiše,
dok mrak miriše
na neko čudno voće
i mnogo se više uvlači u oči,
iz dlanova kipi magla delte Dunava
uzvodno teče
ka jednoj tamnoj kosi,
tamo daleko,
gdje je zaspalo posljednje proljeće
koje je znalo šta želi i hoće,
koje je znalo šta miris ljeta nosi.

A mjesec se smješka poput zarobljenika
koji je napokon dobio pomilovanje
i preko Karpata punih kiše,
putuje tifusno žut i nasmješen
početku kojem se uvijek na kraju mora doći.

Znam te oči još najviše
u kojima nosiš
iste male bube svjetlosti gladne,
i isto pitomo i divlje
šetaš i čekaš crvene datume, velike dane
kad u srcu Bog i osmjeh sviće,
i znam još pališ svijeće
i bacaš novčiće u fontane,
za neko daleko,dobro biće,
jer slutiš,možda te naše nove sreće
i nisu baš te sreće
za kojim smo patili,
i čežnjivo šaputali.


For new wings of some birds on one smiling face G.J.

Najveće djetinjstvo

Tamo gdje svi nevješto čuvamo
ispod trepavica
neke mokre tragove neba,
i neke nečujne oblake i ptice
odbjegle iz naših ruku prerano,
tamo gdje smo prvi put voljeli tajno
sve ono što i ne treba i treba,
i mračno i sjajno
naučili da šapućemo i režimo,
tamo sam prvi put s tobom
probao da pobjegnem od djetinjstva,
i evo još uvijek jednako trčimo
jedno za drugim
i jednako bježimo.

I eto ni sad mi nije dovoljan
ni korak ni metar,
već nešto veće, veće od sreće
što ne staje u oči i uši
s čim bih da izbrojim sve to
gdje sam jureći te stizao vjetar,
i započinjao vječito novi, topliji svijet
s temeljom na svojoj i tvojoj duši.

I još najčudnije umijem
da ti poklonim najmanji cvijet
što najviše znači,
i da ti na ruci nacrtam
sat što ne govori vrijeme,
već šapuće ne plači
kad svud okolo mokre oči golubova
tuguju dok juriš i odlaziš od djetinjstva,
od mene
na početak nekih novih, odraslih snova.

I još najljepše umijem da ne dam
da odeš
daleko od mene, od ovih
nespretnih, divnih koraka i riječi,
daleko od ove
posljednje,prave slobode,
išaranog zida želja što se ne kreči,
ovih žutih, plišanih meda
punih mrvica snova i stiropora,
jer s kim ću onda da se krijem
s kim ću onda da se tražim
s kim da podjetinjim
ovako ozbiljno kaži,
od onih strašnih bora
do ovih nježnih, tepavih laži.

I eto, priznajem nikad nisam
bio tako
zaljubljen do ušiju, do bola,
mada vječito zagubljen
u nekom pronađenom srcu
na nekom drhtavom, tuđem putu ka sreći
dao sam uvijek sebe bar pola,
i na kraju s još više snova
ostao čitav i još veći.

Zato ostani tu do kraja
gdje daljine ostaju u nama
gdje najteže ozbiljnosti počinju
uvijek od djetinjastih ljepota,
jer najveće djetinjstvo još smo nas dvoje,
kad se sretnemo između
naših mokrih očiju,
pa izmješamo te vodene boje
u vrtešci zagrljaja i života.

Nikakvo čudo

Dočekaš li nekad ljude koje čekao nisi,
probudiš li nekad noći u kojima
najveći san ti si,
vidjećeš kako osmjeh ti nekad jedan fali,
korak samo jedan mali
da nekom postaneš sasvim drag
dragocjen kao prvo veliko, ljubavno pismo,
pa se onda čudiš i računaš
disanjem oblake mjeriš
kako smo tako i jednako veliki, i jednako mali
i koliko smo ili nismo
zalutali slučajno u neki grad
u nečije srce upali,
na nečije grudi snom zastali, pa na pod sa oblaka pali,
i ostavili jednako izgubljene tragove
i na zemlji i na nebu
a svako se najljepše razumije
na kraju samo u svoj trag.

Zato ne čudi
ta ogromna plava zadihanost neba,
i umor cvjetova već jutrom rano
preduga je to pod njm vječnost lutanja
i školovanja nezrelih zagrljaja,
za samo jedan prezreli susret samo
da bi daljina u nama utrnula
od blizine i šaputanja
baš tamo gdje su nas planine najviše poparale,
i neba u nama otvarale,
a šume pored puta vjerovale od nas više
da putevi i pruge uvijek vode ka nekom,
a ne daleko, daleko još više.

Nebo još niko nije pomjerio iz svog ležišta,
mada niko ni ne zna zapravo,
šta je to tako plavo,
čime zaljepljeno i na koga čeka
ta nevidljiva vreća puna zvijezda,
zato nek te ne čudi,
to najljepše ništa
što sam ti dao i što si mi dala,
što će da se budi svakog jutra
na tvom prozoru i zašušti
kao mali nevidljivi, promrzli vrabac,
da ti dotakne misli i nježnošću zakune
na sve ono što se može
jednog jutra probuditi
i opet useliti u oči crne,
bar komad najvećeg nečega
od onog velikog ništa
što svi mi umijemo najviše dati.

Zato ne čudi,
što baš nekud tuda
kud odlazimo i dolazimo
poljupci zaudaraju na rđu običnosti,
a usne duboko crvene od krvi neke ljubavi pokojne
još vjeruju u čuda.
Mada se sve manje ozbiljno vjeruje
i sve manje ozbiljno prašta
pupoljcima neozbiljne bezazlenosti očiju,
i slabosti istine na neozbiljno vrelim obrazima,
jedino još obrve neke najdraže
nose ozbiljnost, neku mudrost nježnosti
netaknutu porazima,
Možda se još jedino za njih nebo veže
u onim rijetko bezazlenim, ozbiljnim noćima
kada se u rukama isto kao u srcu ima.

Zato ne čudi
što si ti najljepše molitve
nosila ispod obrva,
i najljepše volim te
dugo krila pa ipak najviše potrošila
u prošlim životima
kao i ja, izgladnjela od tišina,
sita i previše sunca i kiša i ljudi,
hrabro kao što se nekad mora proći
ka budućnosti mi smo skupa kroz prošlost prošli
i umjeli očima
ono što drugi rukama nikad neće moći.

Zar te stvarno još čudi
oko nas sve te ljušture ljudi
što trepere na suncu kao krila mrtvih leptira
i glume nježnost i ljepotu
sanjaju da ih neko oživi,
davno otkinute u letu,
ljušture koje pamte zvijezde rođene u njima,
odbjegle s prvim poljupcem
na neku bolju, nježniju planetu
gdje se snovi ubranim cvjetom ostvaruju,
gdje ti naličje grudi u lice pretvaraju
lice koje ne liči izgubljenom životu
u kom i nas u izgubljene začaraju.

Zato me ne čudi što si odjednom
uplašeno ozbiljna od života,
a ja bih tako malo hrabre ludosti
za dušu ti skriveno da prikačim,
kao grančicu vrbe za gnijezdo ptičije
u krošnji grudi,
ko zna šta će i čije
jednom da se izliježe u njima,
potomak svjetlosti zvijezda il običnih ljudi,
al meni znači,
da ostaće znak da sam bio tu,
kad su se gnijezda učila ljubavi.
A jednom će neka šolja čaja,
kroz sve mjesece imati miris maja,
i biti važnija za svako jutro buđenja
od svih velikih piramida Egipta
i svih onih zanosa i čuđenja
s kojima smo ostali zarobljeni na nekoj slici
koja kad prođe ništa ne znači.

Nije to nikakvo čudo,
što je neko uplašeno i tajno
posuo molitvom zlatnom,
bakarne obraze jednog limenog heroja
prepune stida,
pred najveću borbu s daljinama ih pozlatio,
da jednom kad se vrati
žitu u svojim dugim tišinama,
i počne taj oklop sa sebe da skida
da se sjeti s čijim zlatom je otišao
i zbog kog zlata se vratio.
Nek te ne čudi,
što smo previše nisko pali
tamo gdje smo najviše širili ruke i grudi,
u tom visokom svijetu najnježnijih noći,
gdje zaboraviš od visina i ruke i lice,
proljeće će od sad da bude uvijek
jedan tvoj dječak kasno budni
što je umio najljepše da ti od očiju
pravi cvjetove i ptice,
a krovovi i ptice će i dalje da budu
bliže nebu nego svi ljudi.

Na Trgu Tuđe Slobode
ostaju Naši Golubovi da skupljaju mrvice ljubavi,
možda s njima možeš da učiš
kako se i s tim može srećan biti i letjeti
DOK SE NE VRATIM