Žuti jastreb

Moje malo nebo, boje palog lješnika,
putevi blijedi još me vode tebi
i do velikog toplog sunca
nijanse tajne miholjskog kukuruza,
još te slikam srećno rukom
nevješto zalutalog umjetnika,
još na tebe zamiriše dim srca,
kad me vatra želja ponese da zakucam,
na vrata na koja rijetko sad se kuca,
da riječi zaboravljene mi, proste čujem,
ljepše mi od tajne pjesme muza,
da koru topola kao dijete pomilujem,
pa na grudima punim koža da popuca
kad poželim vandalski da zapucam,
u davnom ratu braće, izgubljenih ratnika.

Moj mjeseče veliki iznad malog dola,
raspeše me oblaci novoga doba,
raspeše me kao bura, krila mladog orla,
razbiše ko prozore naših toplih soba,
i čini se ipak tu me osta pola,
od svih polovica tu najljepše i najviše
da mi kristal te bosanske, čiste kiše
lice bola daleko od mene briše,
jer nema me više, nema ni pola
onog starog, sjetnog kog vuku
u luku, jorgovani i stara škola,
nova neba puna osmjeha, i snova,
kriju me sve više, pitam se da l’ su moja.

Moja kućico indijanska, u krošnji hrasta
da li ti shvataš da mene čeka salaš
pun nekih ptica panonskih močvara,
da mi srce s dunavskim vrbama sad srasta.
Kućico moja, da l’ još ti bar sanjaš,
šumsku brvnaru kraj zelena jezera,
i livadu punu trešanja prezrelih,
sanjaj za nas bar nekad, zera,
kad nas san bogova od naših snova rasta,
snjegovi bijeli kad budu te zameli,
grijaće te u ovom stihu oči pune lasta,
pogledi koji su me davno razumjeli
kad bezbrižnost djetinjstva nije bila mašta.

I ne zaboravi me, moj žuti jastrebe
kad zagrliš često moje nebo malo,
srce mi dugo u daljini bez vas zebe,
jer dosta zvijezda mojih na tvoja krila je palo,
ruke moje nisu mogle da ih domaše,
mada znam da tvoje oko nebesko, malo,
sitne stvari poput zvijezda ne plaše,
a dosta će ih još zalud, slutim pasti,
i ko zna s kim ćeš, i s kim ću ja srasti,
i ko će o nebu sve da nas laže,
koji put ka sreći je baš pravi i kraći,
al’ kad laste s juga krenu Bosni da polaze,
moje nebo, moj jastrebe žuti,
mi ćemo se pod poznatim oblacima naći.

Početak

U tvojoj kosi zarobljeni vali
onih tamnih izmaštanih praokeana
kad smo tek bića sa srcem postali,
kad su zvijezde solile još mora slana,
na tvojoj ruci nikao je trag cvijeća
kao na pustoj preriskoj poljani,
i skrio mapu kako smo saznali
da su dvoje jedno drugome
za daleku budućnost sasvim dovoljni.

U tvojim očima još žive topline
koje davno su stale glečere da tope,
boja koja danas tek rijetko sine
kada se ruke oko nekog sklope,
u tvom glasu još melodije bez rime
note zova, pjeva izumrlih vrsta,
znam u tebi ugašeni vulkani još dime
kad dotakneš prstom vrh mog prsta.

U tvom pokretu rijetki maniri
davno rođeni na nekom dvoru,
za tebe još bruse se lavom safiri
duboko u rogozno plavom moru,
tek sad rađaju se naši mali svemiri
u kojim naše usne će pjevati u horu.

U tebi iskon mojih kratkih života
od ponora ludila do planina mudrosti,
puzanja amebe do zvjezdanog pilota,
što je magija kosmosa uspjela da premosti,
u tvom govoru hiljadu riječi bajki ispričanih,
i ona najljepša, tako rijetka - oprosti.

Podzemne rijeke

Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana
kroz mukle, neznane jame,
odnijele su neke podzemne rijeke ,
njegov zadnji pogled pun nade,
u mojim jutrima sreće, nekada svane.

Krike kiše i krvi djedovih oblaka
skrila su neba novih vremena,
i krila je tajnu dugo moja baka,
kako brazda života nije joj laka,
dok nije svela brzo, k’o žita požnjevena.

Nada mnom još treperi njihova sjena,
dva pogleda sklopljena rano, puna sjaja,
u meni još vrije neistopljena svijeća,
i sok polomljenih jorgovana tog maja,
sva njihova oteta proljeća,
jedna starost nikad s unucima dočekana.

Negdje tamo tih sivih dana,
opet je cvijeće krilo nove kosti,
stari dugovi, srca puna plama,
u duhu mog roda blijeda riječ oprosti,
tamnila je djedova vremena ta slavna,
podzemne rijeke niko još ne premosti.

Sanjao sam noću zvijezde od krvi,
i kako me liječe ruke partizana,
kako jurišam među četnicima prvi
i dolaze u krvi opet vremena slavna.
A jutra su nosila svoje tišine,
i istine kroz nezrelog djetinjstva oči,
da sam tek samo jedno srpsko ime,
što jednom će svima oprostiti moći.

Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana,
odnijele su neke podzemne rijeke.
Danas i mene neka druga nosi,
više ka nebu, nekad ka dole,
kroz svoje nosim i njegove snove,
i svakog dana po jednu suzu,
učim kako da im sve oprosti.

Mom dedi, jednom od heroja
i žrtava 2. svjetskog rata,
koga su 1941. ubili domobrani
i ustaše i bacili u nepoznatu jamu

Oči naše

Oči naše nikad nisu imale krovove
građene su da bi lako kisle
da jedne druge naslute i zamisle,
kroz kišna, pocjepana, snena neba,
kroz neke tuđe kadence i molove,
da osjete kako im neko treba.

Oči tvoje i moje otvorene da bi se stisle
jedne uz druge da bi bile iste
kad dođe vrijeme ljudi od leda,
rođene da bi bile bliske,
tako isto, poslije kiše, mutne i čiste
i kada duše to još ne zamisle,
kroz snove da se sretnu dva pogleda.

Tamo negdje na maloj cvjetnoj pisti,
gdje leptiri naših prvih koraka,
još lete bijeli, nestvarno čisti,
oči naše još se kriju i plaše,
iznad svih malih, sivih oblaka,
kad oluje zemlju nebom popraše,
pogledi naši još zagrljeni isti
spuste se u pjesme novih čvoraka,
po toj maloj cvjetnoj pisti.

Da l’ je ta tajna pista samo slika
u muzeju koji više neću posjetiti,
tek izgubljena zauvijek duboka misao
koju neću tako dugo još osjetiti,
kroz tijelo poput nezadržive jeze,
kada krenu putevi što vode u lutanja,
putevi na kojima samoća steže,
možda ipak postoji taj tunel,
u kom se još sreću i gledaju naša ćutanja.

Oči naše nisu rođene za krovove,
stvorene da bi slobodno pod nebom treperile,
pogledi pokisli liječe najveće bolove,
pa zašto bi se uopšte pod nečim krile,
sve neprolite kiše nebesko divne,
čekaju da pomiluju maslačka dva,
da se za oči naše do nebesa zna.

Kad stari se sat nekad pridigne,
i nestvarno sklopi svojim krilima
ka nebu brojkama rimskim namigne,
šapne želje srca kroz drevne očenaše,
koji vladaju nad svim silama,
da jedan pogled drugim bude ukrašen,
da se oči naše sretnu, i nazovu milima.