Pupinova šest

U Pupinovoj šest,
pijane pahulje padaju u nesvjest,
skrivene bojom sutona
šapuću pred začaranim vratima,
tu je najnježnija ona.
Talasi sumraka
nose lepet jedra snježnih jedrenjaka,
što brode njenim mislima,
i treperi plamičak tajan,
u vlažnim očima,
ljubavlju majke vajan,
kao da je čarobna nimfa uskočila,
tiho tu u Pupinovoj šest
pupi jedan mali cvijet.

I bašta nekog nemira
oko njega kao bez zvijezda
tamni komad svemira ,
znam više je palo snijega
nego sunca godine ove
na sve mlade cvijetove,
ne znam čemu to, kome plove
sve ove silne komete sreće
u čije bašte i krovove,
ja takve baš rijetko srećem
među lijepim cvijećem.

Krila zmajeva na zemlji nasukana,
čekaju da ih ponese
njen osmjeh što je sad kao san
pun djetinjstva, rijedak,
naslikan tamo gdje počinje
njen mali grad,
i ispod dvije komete pogled skriven,
sretan u mojim mislima,
još čeka da se sretne,
širok baštenski jorgovan,
jedne spuštene roletne,
otvoriće se opet, kao što sanja
taj mali cvijet, u Pupinovoj šest.

Jer vila zaigrana još sreće zanesen dan
sunčan, zaneseniji od svih
preko onog plavog mosta
i šapne mu- nema baš takvih
cvjetova dosta,
tek poneki da baci pčelu u nesvijest,
neki mlad i tih,
što dođe u stih, poput dragog gosta
što se zimi skupi i tiho pupi,
iza kapije Pupinove šest.

Cunami

Kad me razvije vjetar istočni,
kao zastavu neku osvajača surovih
preko ovog grada,
koji čeka zemljotres tišine odavno,
kad ostanu sami,
želja i zalazak sunca pun nada
uhvaćeni između dva brežuljka
iznad tvojih i mojih usana.

Kad potrči lišća parada niz ulice
kao suze niz tvoje lice
boje odlaska
izgubljenih zvijezda u tami,
kad me taj vlažni puteljak
na tvom licu, zvani bol
sravni sa zemljom kao Cunami,
taj komad zemlje Balkana
u grudima mojim koji liči na srce,
do jutra će da potamni,
kao dukat starih carevina.

S priznanjem bez slova
skočiću ti u zadnji džepić duše,
kad se stepenice do nas sve poruše
pod teretom dana od olova
biću samo svoj,
pred nebom malo njihov,
pred tobom tajno tvoj.

Laste

Da l’ se baš sve laste
vrate kad odu jugu,
da l’ sve baš zapamte
put ka kući, tu daljinu dugu,
da l’ se izgube neke, zaljube
u letu po nekom ljepšem putu
po začaranom svijetu topline.

Kad ih čujem srećne, piskave
pod strehama kuća starih,
u granama proljeća stare šljive,
u vrbaku punom mulja, žabica malih..
A znam vidjele su palme,
lovile mušice čarobne,sjajne
na obalama rajskih boja,
pitam se da l’ duša ljudska, pokoja
umije da sraste,
poput laste i njenog doma.

Brdo malo

Mre sunce iza bijelog obronka,
porušenog pejzaža djetinjstva,
uzdah ne čujem umornih duša
od šuma plahih, drhtavih šumaraka,
zemlja je ova u mom srcu sad sva.

Da bar me mogu odvesti nebom,
svjetlucave, truckave zvjezdane kočije,
tamo još samo hiljadu i jednom,
da pronađem sve svoje snove dječije,
i pošumim goleti svojom punom dušom,
i ugrijem još srce veliko nečije.

Po plotovima mašuć krilima cvijeća
još vidim pijetlove što život bude
i miris piljevine isječenog drveća,
kao da opet grane šumske gude,
i svud me sjeća, i sve me sjeća.

I ne plačem što neću i što ne mogu,
već ne dam se duši još samo malo,
dok ne odletim opet po zadihanom svodu,
tamo gdje stanuje jedno brdo malo,
da po njemu padnem od sreće s nogu,
i nastavim san započet odavno.