Cunami

Kad me razvije vjetar istočni,
kao zastavu neku osvajača surovih
preko ovog grada,
koji čeka zemljotres tišine odavno,
kad ostanu sami,
želja i zalazak sunca pun nada
uhvaćeni između dva brežuljka
iznad tvojih i mojih usana.

Kad potrči lišća parada niz ulice
kao suze niz tvoje lice
boje odlaska
izgubljenih zvijezda u tami,
kad me taj vlažni puteljak
na tvom licu, zvani bol
sravni sa zemljom kao Cunami,
taj komad zemlje Balkana
u grudima mojim koji liči na srce,
do jutra će da potamni,
kao dukat starih carevina.

S priznanjem bez slova
skočiću ti u zadnji džepić duše,
kad se stepenice do nas sve poruše
pod teretom dana od olova
biću samo svoj,
pred nebom malo njihov,
pred tobom tajno tvoj.

Laste

Da l’ se baš sve laste
vrate kad odu jugu,
da l’ sve baš zapamte
put ka kući, tu daljinu dugu,
da l’ se izgube neke, zaljube
u letu po nekom ljepšem putu
po začaranom svijetu topline.

Kad ih čujem srećne, piskave
pod strehama kuća starih,
u granama proljeća stare šljive,
u vrbaku punom mulja, žabica malih..
A znam vidjele su palme,
lovile mušice čarobne,sjajne
na obalama rajskih boja,
pitam se da l’ duša ljudska, pokoja
umije da sraste,
poput laste i njenog doma.

Brdo malo

Mre sunce iza bijelog obronka,
porušenog pejzaža djetinjstva,
uzdah ne čujem umornih duša
od šuma plahih, drhtavih šumaraka,
zemlja je ova u mom srcu sad sva.

Da bar me mogu odvesti nebom,
svjetlucave, truckave zvjezdane kočije,
tamo još samo hiljadu i jednom,
da pronađem sve svoje snove dječije,
i pošumim goleti svojom punom dušom,
i ugrijem još srce veliko nečije.

Po plotovima mašuć krilima cvijeća
još vidim pijetlove što život bude
i miris piljevine isječenog drveća,
kao da opet grane šumske gude,
i svud me sjeća, i sve me sjeća.

I ne plačem što neću i što ne mogu,
već ne dam se duši još samo malo,
dok ne odletim opet po zadihanom svodu,
tamo gdje stanuje jedno brdo malo,
da po njemu padnem od sreće s nogu,
i nastavim san započet odavno.

Nemaju vremena

Zalud sijaš topli cvijete s istoka,
zalud žmirkate pahuljice nebeske,
mnoge oči ovdje nemaju vremena
da gledaju vaše igrarije božanske.

Zalud mirišu zreli jorgovani proljeća,
zalud pjevaju žune, vesele grlice,
njihovu sreću duša ne osjeća,
čovjeka kojeg grle hladne ulice.

Ples vila u krošnji nemirnog drveća
nije njima uzrok nemirnih noći ,
plaši ih samo gladne djece jecaj,
i starica usamljenih suzne oči.

Zalud lijete tužne kiše sjevera
i dižete blažene mirise sa zemlje,
njihove suze s vama sroditi se neće
oči nijhove umorne, kroti zemna prerija.

Vazduh zlatnih polja s okošenim sjenom,
daleko je ostao u vremenu i prostoru,
miriše samo katran i magla s pepelom,
u lakim snovima o plavom moru.

Zalud ih katkad sretnu drugovi iz klupe,
da prozbore dvje, tri riječi seoske,
brzo izgube te misli razasute
sreću kao nekad klikere porculanske.

Zalud ih muče besane noći kasne,
šetnjama u nestišljivom umornom mraku,
u kom iz magle sijaju sijalice masne,
krijući iz visina mjesečevu zraku.

Ponekad se sjete svojih livadskih korijena,
dok trče uzavrelim, izlizanim betonom ,
nemaju vremena sem telefonom
da osjete čežnju dragih staraca,
da im odu prašnjavom kaldrmom.