четвртак, 18. септембар 2008.

Od zvijezda do tebe

Pričaće kiša opet snijegu,
i naše ljeto novom ljetu,
kako smo imali sve,
što dugo još ljudi sanjaće
kao bajke Andersenove
iz moje izgubljene sobe.

Ne tražim te više među ljudima,
zatvorim noću kapije na grudima
i uzimam krila besana,
sklapam oči i letim,
daleko dok te ne osjetim,
kako kližeš se najljepše usnama
po snijegu mog djetinjstva.

I ne dam se više suzama,
jer na tebe sve mirišu
i kad krenu obrazom,
tvoje ime s mjesečinom,
na jeziku drevnom pišu.

Znam lišće se ne vraća kad ode sa granja,
al' ti nisi list već ptica,
pa te još sanjam,
čujem ti hod malenih koraka,
po prozoru kad se izmrvi carstvo oblaka,
pa zabole boje one tvoje..
Kad se razvije duga jarka,
zelene, roze, žute mimoze
sve se zamute na mom srcu,
kao vitražna stakalca.

Nedjeljom u ponoć srećan zajašem
Pegaza zelena iz dječačke mašte,
i zalutam među zvijezde snene
i dođem nekako do one naše,
pa te gledam kraj tvoje bašte,
vidim cvijeće u oku tvome
kako se otvara samo za mene,
jer godine prođoše kao ptičije sjene,
a ti još najljepše šaraš mi sne.

Zima kad su cvjetale biljke

Prospe se nekad taj snijeg žuti,
al' nikad više k'o tih dana,
kada se Vrbas ledom zamuti,
a biljka snena toplo proljeće sanja.

Osmijehu jutra kada zvijezde mriju,
šaputala je jedna tužna vrba
da zimi je sve manje griju
srca što kriju pravu ljubav.

Bjesni su mrazi preko oltara,
još šarali crkvom Hrista Kralja,
kada je proljeće našlo dom
klizeći snijegom i Gospodskom.

Ta jutra još sviću u krošnji maslačka,
i Vrbas šapuće ponekad tiho,
kako je srnu rukom dječaka
proljeće mazilo kao nikad niko.

U boji zime koju tope kiše,
vajar studen vaja ledene šiljke,
cvijet mali pod jastukom zamiriše
na zimu kad su cvjetale biljke.

Zvjezdice

U oku mome pričaju opet,
tri boje zastave što ih sanjah,
koraci strojevi, ja iz njih otet
još dižu dušom zvjezdani prah.

Zadnji povjetarac mladosti vrele
pod čipkanim mostom Savskim,
neke ljubavi tu se srele i uvele,
našu još krije maslačak majski.

Mrvice sreće na Trgu kod Kneza,
pod krilom još čuva jedan golub,
oficirski pozdrav, i ženska jeza,
put do tebe i dalje predug.

U plavom zagrljaju snenog Ušća
miluju se Dunav i Sava,
srce veliko k'o Titova kuća,
čuva svo cvijeće što si mu dala.

Godine mrse želje i duše
k'o mreže Savskih alasa,
neki se snovi tiho uguše
neki pronađu taj put spasa.

Klizim k'o suza na kraj puta
sve što duša da otkrije mora,
kad u životu daleko zaluta,
ja otkrih u trenu poljupca tvoga.

Hrabrost još niče iz malog opanaka,
nošena perom seoskih ptica,
nijedna borba nije laka,
ti ostaješ moja jedina zvijezdica.

za promociju 126. klase

Duša vojnička

Pitao sam danas jednog kapetana,
zašto mladiće uči smrti
kad njihovu vjeru ne drži tišina,
već samo zavičaj i poljubac oteti.

Vidio sam strah u očima tamnim,
od krvi i bljeska oštrice mača,
dok mu se orden na grudima sjaji,
pomislih mržnja je stvarno najjača.

Pričaju mi o duhu jednog naroda,
nesalomivoj vjeri kao da ne osjećam,
i ne gorim tom ljubavlju ovg roda
za koji tren u temelj njegov ću da odem,
ne plašim se bescilja samo zaborava.

Osjetim kako mu glas drhti
od sjećanja tamnih, barutnog gareža,
plaši se života a ne smrti,
kao ja i drug sa zgaženog paleža
po sjajnom snijegu dok hebo prhti.

Ne vjerujem njegovo strašnom rodoljublju
i podsmijehu armadama opasnog svijeta,
kad vidim svježe biljege u groblju,
suze podnosim, al' podsmijeh mi smeta,
ne mogu da ratujem kad izgubim volju.

Kad vidim na bijelom nebu gavrane,
srce mi bije i sunce mrzne ruke
i kad padnu sa neba, kad ih sahrane,
neće da ublaže beskrajne muke
metak mije teži od puške lagane.

Gdje da pustim taj olovni zrak pakla
da ne pustim suzu i sok života,
od ludih stvorenja, ljubav se odmakla,
šta da slažem da nebude grijehota
od tuge da ne polomim nebeska stakla.

Okrećem se na drugu stranu svjetla,
i gledam daljinu kako je slobodna
ova zemlja od tuđinskog zla,
priznajem nepokoru ovih tvrdih stijena
strah me da mi vjera previše mala.

Težak mi je ovaj metak u ruci,
grudi mi stis'o preko opasača,
ne plaši me tama već pobjegli pucnji
kad vidim jedna noga im je kraća,
svu hrabrost mi jedna muška suza ruši.

Ne tjeraj me noćas gospodaru rata,
da jedne volim a druge mrzim,
da pustam krv tuđina što hvatam
na nišan metka u let surovi
ostaću cijelog života sjetan.

-posvećeno mojim drugaraima pitomcima VTA,
današnjim oficirima koji znaju kako je
teško baciti prvu bombu,
i britkom kapetanu Stojkoviću,
valjda ga žena naučila malo nježnosti (-: