петак, 14. децембар 2012.

Rumunija najljepše kaže Da


Lepršaju plave haljine,
beskrajnim bulevarom Karolja Prvog
krijući žene s očima vodenih ptica,
lepršaju kao mali otkinuti komadi neba,
putuju kao obrisi plavih službenih koverata
što kriju ljubavna pisma,
nakon par nebitnih umiranja galaksija,
nakon nekolika, vrlo bitna svjetska rata,
nakon hiljada velikih naroda
koji su umrli, i preživjeli tek mrvu u nama
zastavši na istoj riječi,
između prvog i nijednog poljupca
zastavši istog proljeća, na istoj rijeci,
poželjeli smo prvim dodirom
najljepše skupa na svijetu,
kao sramežljiva djeca
krijući rukama svoja rumena lica
da preživimo u nekoj srećnijoj djeci.

Dok gledam kako nebo silazi
sa rukama od jesenjih kiša
i u naručju nosi posljednje anđele
spremne da vjeruju ljudima
bar ove zime,
siguran sam da je Prever taj svoj stih
napisao misleći, baš na neki ovaj grad
“Dobro božje sunce za nas ne haje,
Ono u bogataškim četvrtima ostaje
Ovdje se umire od svega,
Od toplote il’ od zime,
Ili se smrzavaš il’ se ugušiš,
Ovdje vazduha nema,
Ako prestaneš da me ljubiš“
obasjan i ozračen svjetlima  Pariza,
siguran sam da je vidio ovu zemlju,
komad odlutale ruske tajge
u kojoj se još uvijek pričaju najljepše bajke
hladnim prstima, i vrelim srcima
jer se se u njih iskreno vjeruje
do kraja, dok se ne ugušiš od maštanja.


O kako je bio strašan taj komunizam,
Zamisli,
koliko je divnih beba i osmjeha
rođeno zbog tog surovog Čaušeskog
što je branio da se rijeke života
zaustave kod izvora,
zamisli
i da se hiljade zagrljenih imena danas ne šeta
kraj Dunava i Crnog Mora,
kako bi ovaj svijet bio siromašniji
za jedno sazvježđe ljubavi,
i ja ne bih imao koga da zagrlim
sigurno ovog dana
i kažem – Propni se na prste,
bićeš veća od tog Štefana Ćel Mara,
velikog moldavskog Princa
pred kojim su drhtali i Ugari i Turci
na mostovima tišine gdje čuči mrtva straža,
i ti ne bi imala gomilu te divne braće
i sestara,
i ne bi mogla kazati
- ona najnajmlađa mi je najdraža.

Odrašćemo jednom i ti i ja,
ne žuri,
jednom kad nam oči postanu manje,
kad prestanu da rastu od straha i čuda,
u ovom kutku sudbine,
gdje ništa baš sigurno nije,
ništa dok čvrsto ne obuhvatiš rukama
i priviješ uz sebe,
nisam siguran ni ove ruke da su
u ovom životu moje,
ni ovaj jezik, ni ove misli,
zamisli koliko prelijepe nesigurnosti,
zamisli mi nikad nećemo
pričati jedan isti jezik,
a čini se da se najbolje razumijemo
u ova četiri nerazumna oka
u ovoj kratkoj vječnosti,
i kao da smo pomrsili konce nekih proroka
da ovog milenijuma
živimo posljednje svoje živote
na ovom planetu
koji nikad neće postati zvijezda,
Bože, kako su ti senilni mudri starci
bili naivni i sebični,
zarobljeni u svojoj samoći, proroci,
u ubijenim čežnjama, dezinfikovanim željama
ovaj svijet zaslužuje da postane zvijezda
da postane najveća zvijezda,
da nijedan zagrljaj i poljubac
ne bude prekinut u svojoj priči,
od strašnog umora od još strašnijeg traganja,
na početku rađanja zvijezde, na početku ljubavi
niko ne smje da kaže Ne,
čuješ li kako najljepše za sve nas,
lutalice, lažljive i zaljubljene od sunca do blata
za nas cigane u duši
najcrnje od nepovjerenja,
Rumunija kaže najljepše da,
da se voli, da se sanja dok se ne ugušiš.

Nad kristalnim kovčegom presvete,
premrtve Svete Petke
u žutoj crkvici na brijegu,
shvatio sam svu svetinju života
hiljaditi put na ovom presvetom svijetu,
među svim tim vezenim, drvenim krstovima,
klečećim dušama, umrlim snovima
željnim oprosta i sreće
vidio sam žive, prežive svece,
s uvojcima crnim i plavim,
sa očima nasmijanih starica i uplakane djece,
koji su imali ugašenu mudrost u tugi,
snagu neprepoznavanja providnosti
u prerjetkoj životnoj dugi,
i nemoć, prejaku nemoć
da u očima svojih potomaka
vide svu vjeru i nadu zakletu
razapetu između  svojih umolitvenih šaka,
stotinu godina prije
nego što im neko upali svijeće na grobu,
shvatio sam zagonetku vječitog odlaska,
praštanja i opraštanja,
da u svima nama čuči jedan svetac,
stavljen ovom svijetu na kratku probu.

U crvenom pijesku,
usred botaničke drevne bašte,
zagrljen stotinama cvijetova i latica,
u kamenu Mihaj Eminesku,
pjesnik cvijeća i zvijezda
i srce ove zemlje, ovog grada
najveći pjesnik sa samo jednom knjigom
koji bi razumio i kamenim mozgom sada,
više i brže od svih na granici mašte
da se ogolele lipe
ljepše vole i miluju od ljudskih ruku
koje ga sad listaju i čitaju,
spremnih da svemu lijepom kažu ne,
ali zato Rumunija najljepše šapuće Da.

Na glavnoj željezničkoj „Gara Mare“
taksista u kaubojskim čizmama
i s brkovima Lenjina mi otvara svoju dušu,
na savršenom talijansko-engleskom
-Čuješ ovi vjetrovi što pušu,
sve je to iz te Rusije,
još nam za vratom dišu,
i posmatraju nam snove,
i vidiš sve ove kerove,
To je ona Brižit Bardo glumica,
prijatelju, zabranila da pobijemo
sad ih je pun grad, više ih ima od ptica.
A niz prugu, niz bulevare
stvarno,
kotrljaju se mokre oči pasa lutalica,
i moje misli za njima
-Dragi moj prijatelju,
Brižit vam nije dala da ubijete svoju dušu,
bar još malo, još koju godinu,
dok svi ne obuju kaubojske čizme,
i obriju te brkove, tu naviku ružnu
posljednje znake života kauboja i viteza
na ovom raznježenom, malaksalom svijetu.


Jer ovako treba da izgleda grad
kome još nisu oteli pola duše,
baš ovako
kao zadnji romantični Orjent ekspres,
koji se uputio ka zapadu za suncem
a ne umije da ide od trkaćih konja brže,
Hajde da skupa pljunemo
u pravcu istoka i pravcu zapada
jer previše smo mali za nešto veće,
sem da najljepše sanjamo i najljepše kunemo
jer samo tvoja domovina,
Rumunija, će ti uvijek najljepše reći da.

A vjetar zakarpatja provlači
najljubavniju pjesmu
kroz dva jeftina akorda
na ogolelim, suznim granama lipa,
i tope se obronci naših planova
da kupimo bar ovu vječnost
u par dana, za šaku izmrvljenih snova
pronađenu
u lavirintima neotkrivenih bolesti,
u tajnama povampirenih tunela ljubavi
u kojima su svjetlile samo naše oči,
zbog tebe i mene
dvije komete su projurile brže
između naših dlanova kraj zemlje,
i pretvorile jedan sunčan dan
u dvije svjetlosne godine
i par svjetlosnih noći,
jer mi smo rođeni da trajemo duže
od jednog dodira sna,
da putujemo dalje od gladi
za samo jednim nebom nad nama.

Siguran sam da će me prodavci ruža
pamtiti jednog dana više nego ti,
jer ruka koja uzima,
još uvijek manje pamti
od one koja pruža, i znaš šta
nek ti neko drugi kupi rukavice
za ovu zimu i te vječito hladne ruke,
od mene dosta
što sam sačuvao i hranio usred zime
dvije promrzle lastavice
u tim napuštenim očima.

Onog jutra kad odem
iz snijega će izrasti velika, zimska bajka
u prostranstvima tvoga oka,
naše sanjanje, naše moranje
postaće čarolija bezbrižnosti
i tišina,
nakon ispričane uspavanke u snu djeteta,
i ona najluđa dubina
u nama beskrajno žedna
novih čuda i slobode,
i niko neće vjerovati da si ti umjela reći ne
sa tim usnama od umornih zvijezda,
te noći kad je sve što je imalo
imena i oči, reklo najljepše Da.

Duboko uzdahni,
i oblak bar jedan pomakni,
kad odem za ždralovima Banata,
i stavi  prst na ono mjesto
gdje su se prvi put srela
dva drukčija naroda,
dva ista nebeska tijela,
i ne trudi se da sve shvataš,
ostani ista od kraja, bez velikih riječi i suza,
ona Rumunija koja naljepše kaže Da.

Post scriptum:

A tamo daleko,
Kad očima proljeća progledaju zime
i ptice opet počnu učiti letjeti,
sjetićeš se i ja ću se sjetiti
 „Ce ma fac eu fara tine“


среда, 14. новембар 2012.

Drukčije topline



Neke sasvim obične, otrcane noći
kad su i kiše i zvijezde bile istrošene
previše za  bajke koje traju duže od ponoći,
ni slutili nismo da smo najljepši
u toj kratkoj podjeljenoj samoći,
očajno zagrljeni
drukčijim rukama i sudbinama,
izgubili smo se i do jutra potonuli
goreći svako za svojim dubinama
kao mali kamenčići kometa u talasu okeana…


Najljepše ulice prošle su našim rasparenim koracima,
najstvarniji snovi iscurili
između stvarnosti i besanih  šaka,
dok smo učili uzdisanja i plakanja
iz neke djevojčice i nekog dječaka
izgubljenih u nama dok smo za nebom žurili,
ostali smo željni oblaka među oblacima
samo ćošak neke noći kao orjentir
gdje počinje da se sanja.


I još dugo poslije,
između toplog i hladnog sivila
neki osmjeh će neku suzu
još najvećom grubošću šapata
zvati najmilija,
jer najveće dubine
ne mogu da potope najveće snove,
ne moraš da vjeruješ
ni prošlim grubima ni budućim divnima
al’ najveće sudbine
moraju da se bar jednom ponove.

Zar je na kraju važno,
nema razlike između grada i grada
kad se krene,
topline putuju i s nama i bez nas,
iza zaključanih kapija sitnica, banalnosti
i najvažnijeg sada,
ostaje poneko oko vlažno
kao naljepnica na koferu života
da se u istim običnim, otrcanim noćima
istim toplinama nada.

Jer čini se da smo ovo pozlaćeno sada
između usana i srca
primili tek kao štafetu,
odabrani među svim divnima,
da optrčimo taj počasni krug
u kom se najlakše još stižu
nevini sa krivima.

I sutra u nekom novom svijetu,
kad ne bude  ni želje, ni vremena
ni onog dječaka i djevojčice u nama
koji nas vode,
kad budemo suviše nježnosti dužni, 
predaćemo nekome
taj dug u duši,
i zrno vjere
da sva neba mogu biti svedena
u jednu kap na jednoj ruži,
i kad smo, drukčije topli,
al’ jednako prazni i puni, 
naivnosti i slobode.








недеља, 7. октобар 2012.

Anđeli rastu smijehom

Miriše neko, prevrelo ljeto
sve još treperi, i mira sad nema,
kao kad neko s malenim cvijetom
se potajno nekom,  na ćošku sprema.

A sve je tek proba, tek samo proba,
maštanje uz vjetar
dok nevidljivo rasteš
iz onog u sebi najzlatnijeg doba,
iz jednog  smotuljka, prepunog mašte.

Osjećaš neko malo nebo
rumeni se vrti, tiho još začarano,
a sve što je lijepo,
još ljepše je lijepo,
kada se svemu nasmješiš, Lano.

Čuješ sad neko, daleko gnijezdo
u tebi odzvanja u tebi sanja,
zbunjene ruke pod novom zvijezdom,
kada si najdraža, kad si najmanja.

Djevojčice i ptice imaju nešto,
nešto isto što ih iznutra čuva i proganja
nešto što u njima čuči tajno,
neko čudo ljepote, upleteno od postanja.

I kad  zamirišu najnježnije suncem
i kad se zalete, divlje kroz kiše,
zatvore oči, otvore srce
i blesavo ćute, il blesavo vrište.

A usnama moraš prvo da probaš,
pa tek onda srcem da gricneš slano
i sve što je sveto,
biće više  sveto,
kada se nasmiješiš svijetu samo,
pomogni svijetu da odraste
jer svijetovi rastu smijehom, Lano.


Kada te raspu pa ponovo skupe,
kad ispočetka učiš da hodaš
i kada te najljepše, novom igračkom kupe
da sebi sebe najljepše vratiš
da sebi sebe,  osmjehom prodaš,
jer anđeli rastu samo od smijeha,
tu mudrije nema šta da se doda.

**Lani od ćiće**



субота, 22. септембар 2012.

Svetinja


Na početku nekog novog svijeta,
nekog starog, tajanstvenog nadanja
u srcu nekog velikog grada,
u rukavu nekog izgubljenog sela
uvijek postoji neki on, i ona neka
i ta najveća sreća, koja se nije srela,
a vrijedi, vrijedi da se čeka.

Stvarno vrijedi,
čak i ako kao jesenje trave osjediš,
vrijedi da se mnogo ne rasipaš
s tom najljepšom
svjetlošću sluzokože
i okolo znatiželjom pipaš
sve što se usnama i srcem
onako samo jednom, najljepše
dotaći može.

Jer umjeti da prepoznaš
ono što nisi tražio,
i umjeti da ne odabereš
ono što nisi birao
to je već početak novoga svijeta
u kome sebe nikad nisi zaista porazio,
jer najveća  hrabrost,
ustvari nije probati sve,
već odabrati jednom iskreno
sve ono za šta bi umirao.

I pomalo tiho, lukavo u tajnosti,
u sebi pronaći svjetlost i sjajnost
veću od svih sjajnosti,
to je već početak spremnosti
na ta hrabra letenja,
da stigneš i postaneš, i svoja i nečija
jedina najljepša igračka,
i jedina najveća svetinja.

A onda i u tom nekom,
nekome ne tako hrabrom
nekome sasvim drugom
treba da pronađeš komad sebe
i preslikaš ostatak dugom,
da budete isti,
tamo gdje se ludosti i različitosti
vezuju zvjezdanom rijekom
iz očiju jednako mokrih i žednih
sa usana jednako vrelih i željnih
da se izgube u nekom.

Postoje najljepše mjere
nježnosti i sreće,
koje se ni sa čim ne mjere
sem otkidanjem neba
neba s kojeg se zvjezde nikom ne skidaju
postoje polja s kojih
se cvjetovi ne beru
nikom ne otkidaju,
jer postoje oči koje se ne prodaju i ne kupuju,
u koje i kad izgubiš vjeru
one te ne izdaju.

Jer postoje noći kad si veći od mraka,
rasteši i rasteš, a postaješ
manji od svog srca,
i manji od svojih izgubljenih šaka,
u nečijim danima koji se ne broje
već prstima dišu,
u nekim koracima ispod oblaka
šapuću se najljepše poezije
koje se žive, i nikad ne zapišu.

pentru domnișoară Z.