Tamo gdje svi nevješto čuvamo
ispod trepavica
neke mokre tragove neba,
i neke nečujne oblake i ptice
odbjegle iz naših ruku prerano,
tamo gdje smo prvi put voljeli tajno
sve ono što i ne treba i treba,
i mračno i sjajno
naučili da šapućemo i režimo,
tamo sam prvi put s tobom
probao da pobjegnem od djetinjstva,
i evo još uvijek jednako trčimo
jedno za drugim
i jednako bježimo.
I eto ni sad mi nije dovoljan
ni korak ni metar,
već nešto veće, veće od sreće
što ne staje u oči i uši
s čim bih da izbrojim sve to
gdje sam jureći te stizao vjetar,
i započinjao vječito novi, topliji svijet
s temeljom na svojoj i tvojoj duši.
I još najčudnije umijem
da ti poklonim najmanji cvijet
što najviše znači,
i da ti na ruci nacrtam
sat što ne govori vrijeme,
već šapuće ne plači
kad svud okolo mokre oči golubova
tuguju dok juriš i odlaziš od djetinjstva,
od mene
na početak nekih novih, odraslih snova.
I još najljepše umijem da ne dam
da odeš
daleko od mene, od ovih
nespretnih, divnih koraka i riječi,
daleko od ove
posljednje,prave slobode,
išaranog zida želja što se ne kreči,
ovih žutih, plišanih meda
punih mrvica snova i stiropora,
jer s kim ću onda da se krijem
s kim ću onda da se tražim
s kim da podjetinjim
ovako ozbiljno kaži,
od onih strašnih bora
do ovih nježnih, tepavih laži.
I eto, priznajem nikad nisam
bio tako
zaljubljen do ušiju, do bola,
mada vječito zagubljen
u nekom pronađenom srcu
na nekom drhtavom, tuđem putu ka sreći
dao sam uvijek sebe bar pola,
i na kraju s još više snova
ostao čitav i još veći.
Zato ostani tu do kraja
gdje daljine ostaju u nama
gdje najteže ozbiljnosti počinju
uvijek od djetinjastih ljepota,
jer najveće djetinjstvo još smo nas dvoje,
kad se sretnemo između
naših mokrih očiju,
pa izmješamo te vodene boje
u vrtešci zagrljaja i života.
POSJETITE
понедељак, 4. јун 2012.
недеља, 13. мај 2012.
Nikakvo čudo
Dočekaš li nekad ljude koje čekao nisi,
probudiš li nekad noći u kojima
najveći san ti si,
vidjećeš kako osmjeh ti nekad jedan fali,
korak samo jedan mali
da nekom postaneš sasvim drag
dragocjen kao prvo veliko, ljubavno pismo,
pa se onda čudiš i računaš
disanjem oblake mjeriš
kako smo tako i jednako veliki, i jednako mali
i koliko smo ili nismo
zalutali slučajno u neki grad
u nečije srce upali,
na nečije grudi snom zastali, pa na pod sa oblaka pali,
i ostavili jednako izgubljene tragove
i na zemlji i na nebu
a svako se najljepše razumije
na kraju samo u svoj trag.
Zato ne čudi
ta ogromna plava zadihanost neba,
i umor cvjetova već jutrom rano
preduga je to pod njm vječnost lutanja
i školovanja nezrelih zagrljaja,
za samo jedan prezreli susret samo
da bi daljina u nama utrnula
od blizine i šaputanja
baš tamo gdje su nas planine najviše poparale,
i neba u nama otvarale,
a šume pored puta vjerovale od nas više
da putevi i pruge uvijek vode ka nekom,
a ne daleko, daleko još više.
Nebo još niko nije pomjerio iz svog ležišta,
mada niko ni ne zna zapravo,
šta je to tako plavo,
čime zaljepljeno i na koga čeka
ta nevidljiva vreća puna zvijezda,
zato nek te ne čudi,
to najljepše ništa
što sam ti dao i što si mi dala,
što će da se budi svakog jutra
na tvom prozoru i zašušti
kao mali nevidljivi, promrzli vrabac,
da ti dotakne misli i nježnošću zakune
na sve ono što se može
jednog jutra probuditi
i opet useliti u oči crne,
bar komad najvećeg nečega
od onog velikog ništa
što svi mi umijemo najviše dati.
Zato ne čudi,
što baš nekud tuda
kud odlazimo i dolazimo
poljupci zaudaraju na rđu običnosti,
a usne duboko crvene od krvi neke ljubavi pokojne
još vjeruju u čuda.
Mada se sve manje ozbiljno vjeruje
i sve manje ozbiljno prašta
pupoljcima neozbiljne bezazlenosti očiju,
i slabosti istine na neozbiljno vrelim obrazima,
jedino još obrve neke najdraže
nose ozbiljnost, neku mudrost nježnosti
netaknutu porazima,
Možda se još jedino za njih nebo veže
u onim rijetko bezazlenim, ozbiljnim noćima
kada se u rukama isto kao u srcu ima.
Zato ne čudi
što si ti najljepše molitve
nosila ispod obrva,
i najljepše volim te
dugo krila pa ipak najviše potrošila
u prošlim životima
kao i ja, izgladnjela od tišina,
sita i previše sunca i kiša i ljudi,
hrabro kao što se nekad mora proći
ka budućnosti mi smo skupa kroz prošlost prošli
i umjeli očima
ono što drugi rukama nikad neće moći.
Zar te stvarno još čudi
oko nas sve te ljušture ljudi
što trepere na suncu kao krila mrtvih leptira
i glume nježnost i ljepotu
sanjaju da ih neko oživi,
davno otkinute u letu,
ljušture koje pamte zvijezde rođene u njima,
odbjegle s prvim poljupcem
na neku bolju, nježniju planetu
gdje se snovi ubranim cvjetom ostvaruju,
gdje ti naličje grudi u lice pretvaraju
lice koje ne liči izgubljenom životu
u kom i nas u izgubljene začaraju.
Zato me ne čudi što si odjednom
uplašeno ozbiljna od života,
a ja bih tako malo hrabre ludosti
za dušu ti skriveno da prikačim,
kao grančicu vrbe za gnijezdo ptičije
u krošnji grudi,
ko zna šta će i čije
jednom da se izliježe u njima,
potomak svjetlosti zvijezda il običnih ljudi,
al meni znači,
da ostaće znak da sam bio tu,
kad su se gnijezda učila ljubavi.
A jednom će neka šolja čaja,
kroz sve mjesece imati miris maja,
i biti važnija za svako jutro buđenja
od svih velikih piramida Egipta
i svih onih zanosa i čuđenja
s kojima smo ostali zarobljeni na nekoj slici
koja kad prođe ništa ne znači.
Nije to nikakvo čudo,
što je neko uplašeno i tajno
posuo molitvom zlatnom,
bakarne obraze jednog limenog heroja
prepune stida,
pred najveću borbu s daljinama ih pozlatio,
da jednom kad se vrati
žitu u svojim dugim tišinama,
i počne taj oklop sa sebe da skida
da se sjeti s čijim zlatom je otišao
i zbog kog zlata se vratio.
Nek te ne čudi,
što smo previše nisko pali
tamo gdje smo najviše širili ruke i grudi,
u tom visokom svijetu najnježnijih noći,
gdje zaboraviš od visina i ruke i lice,
proljeće će od sad da bude uvijek
jedan tvoj dječak kasno budni
što je umio najljepše da ti od očiju
pravi cvjetove i ptice,
a krovovi i ptice će i dalje da budu
bliže nebu nego svi ljudi.
Na Trgu Tuđe Slobode
ostaju Naši Golubovi da skupljaju mrvice ljubavi,
možda s njima možeš da učiš
kako se i s tim može srećan biti i letjeti
DOK SE NE VRATIM
probudiš li nekad noći u kojima
najveći san ti si,
vidjećeš kako osmjeh ti nekad jedan fali,
korak samo jedan mali
da nekom postaneš sasvim drag
dragocjen kao prvo veliko, ljubavno pismo,
pa se onda čudiš i računaš
disanjem oblake mjeriš
kako smo tako i jednako veliki, i jednako mali
i koliko smo ili nismo
zalutali slučajno u neki grad
u nečije srce upali,
na nečije grudi snom zastali, pa na pod sa oblaka pali,
i ostavili jednako izgubljene tragove
i na zemlji i na nebu
a svako se najljepše razumije
na kraju samo u svoj trag.
Zato ne čudi
ta ogromna plava zadihanost neba,
i umor cvjetova već jutrom rano
preduga je to pod njm vječnost lutanja
i školovanja nezrelih zagrljaja,
za samo jedan prezreli susret samo
da bi daljina u nama utrnula
od blizine i šaputanja
baš tamo gdje su nas planine najviše poparale,
i neba u nama otvarale,
a šume pored puta vjerovale od nas više
da putevi i pruge uvijek vode ka nekom,
a ne daleko, daleko još više.
Nebo još niko nije pomjerio iz svog ležišta,
mada niko ni ne zna zapravo,
šta je to tako plavo,
čime zaljepljeno i na koga čeka
ta nevidljiva vreća puna zvijezda,
zato nek te ne čudi,
to najljepše ništa
što sam ti dao i što si mi dala,
što će da se budi svakog jutra
na tvom prozoru i zašušti
kao mali nevidljivi, promrzli vrabac,
da ti dotakne misli i nježnošću zakune
na sve ono što se može
jednog jutra probuditi
i opet useliti u oči crne,
bar komad najvećeg nečega
od onog velikog ništa
što svi mi umijemo najviše dati.
Zato ne čudi,
što baš nekud tuda
kud odlazimo i dolazimo
poljupci zaudaraju na rđu običnosti,
a usne duboko crvene od krvi neke ljubavi pokojne
još vjeruju u čuda.
Mada se sve manje ozbiljno vjeruje
i sve manje ozbiljno prašta
pupoljcima neozbiljne bezazlenosti očiju,
i slabosti istine na neozbiljno vrelim obrazima,
jedino još obrve neke najdraže
nose ozbiljnost, neku mudrost nježnosti
netaknutu porazima,
Možda se još jedino za njih nebo veže
u onim rijetko bezazlenim, ozbiljnim noćima
kada se u rukama isto kao u srcu ima.
Zato ne čudi
što si ti najljepše molitve
nosila ispod obrva,
i najljepše volim te
dugo krila pa ipak najviše potrošila
u prošlim životima
kao i ja, izgladnjela od tišina,
sita i previše sunca i kiša i ljudi,
hrabro kao što se nekad mora proći
ka budućnosti mi smo skupa kroz prošlost prošli
i umjeli očima
ono što drugi rukama nikad neće moći.
Zar te stvarno još čudi
oko nas sve te ljušture ljudi
što trepere na suncu kao krila mrtvih leptira
i glume nježnost i ljepotu
sanjaju da ih neko oživi,
davno otkinute u letu,
ljušture koje pamte zvijezde rođene u njima,
odbjegle s prvim poljupcem
na neku bolju, nježniju planetu
gdje se snovi ubranim cvjetom ostvaruju,
gdje ti naličje grudi u lice pretvaraju
lice koje ne liči izgubljenom životu
u kom i nas u izgubljene začaraju.
Zato me ne čudi što si odjednom
uplašeno ozbiljna od života,
a ja bih tako malo hrabre ludosti
za dušu ti skriveno da prikačim,
kao grančicu vrbe za gnijezdo ptičije
u krošnji grudi,
ko zna šta će i čije
jednom da se izliježe u njima,
potomak svjetlosti zvijezda il običnih ljudi,
al meni znači,
da ostaće znak da sam bio tu,
kad su se gnijezda učila ljubavi.
A jednom će neka šolja čaja,
kroz sve mjesece imati miris maja,
i biti važnija za svako jutro buđenja
od svih velikih piramida Egipta
i svih onih zanosa i čuđenja
s kojima smo ostali zarobljeni na nekoj slici
koja kad prođe ništa ne znači.
Nije to nikakvo čudo,
što je neko uplašeno i tajno
posuo molitvom zlatnom,
bakarne obraze jednog limenog heroja
prepune stida,
pred najveću borbu s daljinama ih pozlatio,
da jednom kad se vrati
žitu u svojim dugim tišinama,
i počne taj oklop sa sebe da skida
da se sjeti s čijim zlatom je otišao
i zbog kog zlata se vratio.
Nek te ne čudi,
što smo previše nisko pali
tamo gdje smo najviše širili ruke i grudi,
u tom visokom svijetu najnježnijih noći,
gdje zaboraviš od visina i ruke i lice,
proljeće će od sad da bude uvijek
jedan tvoj dječak kasno budni
što je umio najljepše da ti od očiju
pravi cvjetove i ptice,
a krovovi i ptice će i dalje da budu
bliže nebu nego svi ljudi.
Na Trgu Tuđe Slobode
ostaju Naši Golubovi da skupljaju mrvice ljubavi,
možda s njima možeš da učiš
kako se i s tim može srećan biti i letjeti
DOK SE NE VRATIM
петак, 13. април 2012.
Korjenje neba
To nema nikakve veze
s evolucijom srca i hemijom snova,
jednačine koje nas dvoje čine
su van formula
kao uzdasi ptica, kao suze cvjeća
kad pijana proljeća izgube geografsku kartu
pa naše stope prepune vrtoglavih zvijezda
se pronađu izgubljene u istome blatu
tu gdje počinje korjenje neba.
Tu gdje počinjem da se najviše bojim
za maslačak bijeli u tvojim očima
kad nestašnost zaduva, kad pitomost zaduva
preko mesa i kostiju snova
tu gdje ti najviše vjeruješ da postoji
na mom dlanu daljina
za tebe najbolje čuvana
presavijena tvojim prstima u blizinu
van formula.
Tu gdje ti nikad nećeš da porasteš
s tim nosem djevojčice
punim mašte
što u sve vjeruje
kojoj sve na istinu miriše,
tu gdje ja nikad neću da ostarim,
s ovim prstima dječaka
koji zvjezde lista i dok bajke ti piše
uvijek nešto divno pokvari.
Mora da bude i takvih
rođenih da nikad ne odrastu,
među svim onim ozbiljnim,
velikim brkovima i punđama,
što doktoriraju fiziku, hemiju,
ozbiljnost gunđanja,
neko mora da doktorira i maštu,
smješkajući se beskraju
i poštujući nevidljivo, neshvaćeno i čudno
kao djedovu priču o prvom velikom ratu.
I zato te stvarno razumijem
i preko granice mašte,
dok svemu u tačkicu lako vjeruješ,
u sve one velike datume o slobodi,
kraljeve pravedne, proroke čiste,
hod po vodi,
u mrvu dobrote u svim ljudima,
i zato su nam oči uvijek tako blistavo iste
jer razumijemo
drukčija prostranstva u tuđim grudima,
i zato znaš da ne prekidaš me i kad treba
kad počnem da rastem iznad neba
trepereći zvjezdano izvan tvojih očiju,
jer znaš da ću opet čitav svijet
da ti djetinjasto prepričam
u nekim šarenim pismima,
jer ne želim da porastem nikada
niti budem igdje stvarno velik
osim u tvojim očima i mislima.
I zato se tako divno razumijemo,
s ovim prstima dječaka i nosem djevojčice
dok gazimo nebo i nosimo ptice,
kao igračke svoje,
i zato tako ozbiljno vjerujemo oboje
i ozbiljno čuvamo te djetinjaste snove,
da nikad nećemo da odrastemo
jer ti nikad nećeš vezati punđu,
i ja nikad neću pustiti brkove.
Pa ipak dođe to neko tamno veče
s previše pogašenih zvijezda,
kad sjedneš pored mene i šapneš
Ne ličim na sebe,
i ništa više djetinjasto ne znaš,
i nos ti bude veliki i oči velike
i sve mokro od stvarnosti raste,
i to su ti znaci, te lozinke,
preplašim se da ćeš da odrasteš,
postaneš umorna od snova
povjeruješ u stvarnost, u starost,
da su bore od godina
a ne od poljubaca kojim su te cmakali
i ponegdje smežurali od tolikog voljenja,
da je umor od torbe života,
a ne od suza koje nismo isplakali
neimavši vremena od sreće i htenja.
I na tren sam pored tebe
kao svemirski brod pored nepoznate planete,
kao dijete pored tuđe,
lijepe igračke
ne smijem da ti priđem, da te dotaknem,
a osjećam topiš svjetlost preko lica
i skriveno je u sebi plačeš,
a mjesto tebe bez stida
suze pupoljci cvjeća, suze zaspale ptice
iz mokrog korijenja naših stopa
nebo se otkida
i vuče te.
I moram da te uhvatim za ruku
i ne dam da odletiš,
među velike bez sna
da ti stegnem prste i iscjedim stvarnost
u topli šapat preko usana
nagorjelih od umora
da kažeš-Vjerujem ti, vjerujem sve,
i opet ti na licu blista
nos djevojčice koji sve vjeruje i kad ne mora,
nosić kojim čvrsto podbočeno
nosiš naše nebo u cvatu
van formula i razumiješ opet sve
da neko mora strpljivo da čuva
i korjenje neba u blatu.
s evolucijom srca i hemijom snova,
jednačine koje nas dvoje čine
su van formula
kao uzdasi ptica, kao suze cvjeća
kad pijana proljeća izgube geografsku kartu
pa naše stope prepune vrtoglavih zvijezda
se pronađu izgubljene u istome blatu
tu gdje počinje korjenje neba.
Tu gdje počinjem da se najviše bojim
za maslačak bijeli u tvojim očima
kad nestašnost zaduva, kad pitomost zaduva
preko mesa i kostiju snova
tu gdje ti najviše vjeruješ da postoji
na mom dlanu daljina
za tebe najbolje čuvana
presavijena tvojim prstima u blizinu
van formula.
Tu gdje ti nikad nećeš da porasteš
s tim nosem djevojčice
punim mašte
što u sve vjeruje
kojoj sve na istinu miriše,
tu gdje ja nikad neću da ostarim,
s ovim prstima dječaka
koji zvjezde lista i dok bajke ti piše
uvijek nešto divno pokvari.
Mora da bude i takvih
rođenih da nikad ne odrastu,
među svim onim ozbiljnim,
velikim brkovima i punđama,
što doktoriraju fiziku, hemiju,
ozbiljnost gunđanja,
neko mora da doktorira i maštu,
smješkajući se beskraju
i poštujući nevidljivo, neshvaćeno i čudno
kao djedovu priču o prvom velikom ratu.
I zato te stvarno razumijem
i preko granice mašte,
dok svemu u tačkicu lako vjeruješ,
u sve one velike datume o slobodi,
kraljeve pravedne, proroke čiste,
hod po vodi,
u mrvu dobrote u svim ljudima,
i zato su nam oči uvijek tako blistavo iste
jer razumijemo
drukčija prostranstva u tuđim grudima,
i zato znaš da ne prekidaš me i kad treba
kad počnem da rastem iznad neba
trepereći zvjezdano izvan tvojih očiju,
jer znaš da ću opet čitav svijet
da ti djetinjasto prepričam
u nekim šarenim pismima,
jer ne želim da porastem nikada
niti budem igdje stvarno velik
osim u tvojim očima i mislima.
I zato se tako divno razumijemo,
s ovim prstima dječaka i nosem djevojčice
dok gazimo nebo i nosimo ptice,
kao igračke svoje,
i zato tako ozbiljno vjerujemo oboje
i ozbiljno čuvamo te djetinjaste snove,
da nikad nećemo da odrastemo
jer ti nikad nećeš vezati punđu,
i ja nikad neću pustiti brkove.
Pa ipak dođe to neko tamno veče
s previše pogašenih zvijezda,
kad sjedneš pored mene i šapneš
Ne ličim na sebe,
i ništa više djetinjasto ne znaš,
i nos ti bude veliki i oči velike
i sve mokro od stvarnosti raste,
i to su ti znaci, te lozinke,
preplašim se da ćeš da odrasteš,
postaneš umorna od snova
povjeruješ u stvarnost, u starost,
da su bore od godina
a ne od poljubaca kojim su te cmakali
i ponegdje smežurali od tolikog voljenja,
da je umor od torbe života,
a ne od suza koje nismo isplakali
neimavši vremena od sreće i htenja.
I na tren sam pored tebe
kao svemirski brod pored nepoznate planete,
kao dijete pored tuđe,
lijepe igračke
ne smijem da ti priđem, da te dotaknem,
a osjećam topiš svjetlost preko lica
i skriveno je u sebi plačeš,
a mjesto tebe bez stida
suze pupoljci cvjeća, suze zaspale ptice
iz mokrog korijenja naših stopa
nebo se otkida
i vuče te.
I moram da te uhvatim za ruku
i ne dam da odletiš,
među velike bez sna
da ti stegnem prste i iscjedim stvarnost
u topli šapat preko usana
nagorjelih od umora
da kažeš-Vjerujem ti, vjerujem sve,
i opet ti na licu blista
nos djevojčice koji sve vjeruje i kad ne mora,
nosić kojim čvrsto podbočeno
nosiš naše nebo u cvatu
van formula i razumiješ opet sve
da neko mora strpljivo da čuva
i korjenje neba u blatu.
недеља, 26. фебруар 2012.
Kad naučiš da rasteš
Znate ono,
kad u nečijoj glavi čujete crkveno zvono,
pa vam ta glava postane sve, i vaša vjera,
i vaša crkva i molitva i kletva,
pa počneš da rasteš brže od proljećnog cvijeća,
brže od trke zaljubljenih jelena sjevera,
zar to nije ono zbog čeg se ide na kraj svijeta
ono kad naučiš da rasteš u sreću.
Pa onda ono
kad se mirno oprostiš,
sa po jednom suzom kradom
sa svakim gradom u kom su te ostavljali
malo uplakanog i malog,
dok si učio da rasteš
i pokušavao da srasteš s nekom tuđom ulicom,
s nekim tuđim srcem i uspijevao pomalo,
i znao da budeš srećan s jednom pticom
na svom prozoru,
gledajući u njoj neba o kojim sanjaš,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u budućnost.
Pa ono,
kad vas je stid da poklanjate poljupce
onima što ih tako pošteno
i iskreno umiju da kupe,
onima što svoja tkanja od snova
paraju bez razmišljanja
da bi njima obrisali vaše suze krupne
i bolovali od vašeg bola,
pa opet ih takve nikad ne sanjaš
i ne poželiš tako vrelo njihove ruke,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u one koji maštaju bez mašte,
koji se i bez ljubavi ljube.
Znate ono
kad na prstima nečije nade
zaljubljene u vjetar
poljubiš prvi put nebo,
i spustiš se srcem sve do peta
da zgaženoj travi tražiš oproštaj,
i oproštaj svemu što gaziti nisi treb’o,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u svim pravcima u ljubav dobrote
koja se stalno osvrće, vraća i prašta.
Znate ono
kad noćima zaredom
nešto se u vama od sreće znoji
i strahuje od snova i nade
koji su odjednom tako stvarni
kao one breze u sumrak sa ade
što se povijaju i bore sa snom
koji ne postoji,
a ti ustaneš i od mraka ukradeš
najbližu zvijezdu, zagrliš je i zaspeš mirno,
i pokažeš da se ne bojiš,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
iz najmanje slabosti u najveću hrabrost,
hrabrost osvajanja svemira sudbinom
udvoje kad spojiš
nebo sa svojim krovom.
Kad naučiš da rasteš
zar ne opaziš da ne postoji ništa
što ne može
da izraste u nešto drugo,
kao što cvjetovi divni izrastu
u neke jagode, u višnje nečije,
tako i mi rastemo zasađeni
u nečiju želju, nečiji san,
u neko srce dječije,
i zamirišemo nekad na tren,
nekad dovoljno dugo, nekad predugo,
trulimo u vječnost,
a ipak rastemo, i obično i neobično
u nešto što ima krila a ne leti,
u nešto čudno,
kao one ptice rjetke
koje više vole i od neba i od vjetra
da rone suznim dubinama rijeke
jer im se krila guše i suše u visinama
što se od sunca dime,
možda su takvi oni što su naučili da rastu
i put neba i u dubine.
Znate ono
kad vam tople noći dane njišu,
a ti naučiš da rasteš
u svačijem srcu pomalo, i kad te ne vide
i kad te ne čitaju i kad ti ne pišu
zar to nije prava vječnost,
i u danima kad sve miriše na kišu
i smežurava se i smanjuje
ti naučiš da rasteš u jednom srcu najviše
u srcu koje ne zaboravlja
utrobu zemlje koja miriše
na svjetlost i ruke divnih žena
koje su oprale ovaj svijet,
u srcu koje ne zaboravlja nebeski svod
koji truli od molitve za očeve
kojih zbog nas više nema,
a ti rasteš za sve njih
rukama oko nečijeg vrata
oko nečije glave u kojoj zvoni crkveno zvono,
zar to nije ono zbog čega se diše
ono kad naučiš da rasteš u život.
kad u nečijoj glavi čujete crkveno zvono,
pa vam ta glava postane sve, i vaša vjera,
i vaša crkva i molitva i kletva,
pa počneš da rasteš brže od proljećnog cvijeća,
brže od trke zaljubljenih jelena sjevera,
zar to nije ono zbog čeg se ide na kraj svijeta
ono kad naučiš da rasteš u sreću.
Pa onda ono
kad se mirno oprostiš,
sa po jednom suzom kradom
sa svakim gradom u kom su te ostavljali
malo uplakanog i malog,
dok si učio da rasteš
i pokušavao da srasteš s nekom tuđom ulicom,
s nekim tuđim srcem i uspijevao pomalo,
i znao da budeš srećan s jednom pticom
na svom prozoru,
gledajući u njoj neba o kojim sanjaš,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u budućnost.
Pa ono,
kad vas je stid da poklanjate poljupce
onima što ih tako pošteno
i iskreno umiju da kupe,
onima što svoja tkanja od snova
paraju bez razmišljanja
da bi njima obrisali vaše suze krupne
i bolovali od vašeg bola,
pa opet ih takve nikad ne sanjaš
i ne poželiš tako vrelo njihove ruke,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u one koji maštaju bez mašte,
koji se i bez ljubavi ljube.
Znate ono
kad na prstima nečije nade
zaljubljene u vjetar
poljubiš prvi put nebo,
i spustiš se srcem sve do peta
da zgaženoj travi tražiš oproštaj,
i oproštaj svemu što gaziti nisi treb’o,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u svim pravcima u ljubav dobrote
koja se stalno osvrće, vraća i prašta.
Znate ono
kad noćima zaredom
nešto se u vama od sreće znoji
i strahuje od snova i nade
koji su odjednom tako stvarni
kao one breze u sumrak sa ade
što se povijaju i bore sa snom
koji ne postoji,
a ti ustaneš i od mraka ukradeš
najbližu zvijezdu, zagrliš je i zaspeš mirno,
i pokažeš da se ne bojiš,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
iz najmanje slabosti u najveću hrabrost,
hrabrost osvajanja svemira sudbinom
udvoje kad spojiš
nebo sa svojim krovom.
Kad naučiš da rasteš
zar ne opaziš da ne postoji ništa
što ne može
da izraste u nešto drugo,
kao što cvjetovi divni izrastu
u neke jagode, u višnje nečije,
tako i mi rastemo zasađeni
u nečiju želju, nečiji san,
u neko srce dječije,
i zamirišemo nekad na tren,
nekad dovoljno dugo, nekad predugo,
trulimo u vječnost,
a ipak rastemo, i obično i neobično
u nešto što ima krila a ne leti,
u nešto čudno,
kao one ptice rjetke
koje više vole i od neba i od vjetra
da rone suznim dubinama rijeke
jer im se krila guše i suše u visinama
što se od sunca dime,
možda su takvi oni što su naučili da rastu
i put neba i u dubine.
Znate ono
kad vam tople noći dane njišu,
a ti naučiš da rasteš
u svačijem srcu pomalo, i kad te ne vide
i kad te ne čitaju i kad ti ne pišu
zar to nije prava vječnost,
i u danima kad sve miriše na kišu
i smežurava se i smanjuje
ti naučiš da rasteš u jednom srcu najviše
u srcu koje ne zaboravlja
utrobu zemlje koja miriše
na svjetlost i ruke divnih žena
koje su oprale ovaj svijet,
u srcu koje ne zaboravlja nebeski svod
koji truli od molitve za očeve
kojih zbog nas više nema,
a ti rasteš za sve njih
rukama oko nečijeg vrata
oko nečije glave u kojoj zvoni crkveno zvono,
zar to nije ono zbog čega se diše
ono kad naučiš da rasteš u život.
Пријавите се на:
Постови (Atom)