недеља, 27. децембар 2009.

Na horizontu

Krivuda puteljak kraj stare kuće,
upeklo žućkasto, sunce zalazeće,
siva figura pijuna, na sred staze,
sjene mu prekrile upale obraze.

Silueta starca, visokog stasa,
rasute, injaste, ravne kose,
usta prekrila ćutanja nejasna,
vjetrovi ih daleko, u planine nose.

Misli nebom, daljine umom
u strahu od neznanog, caruju pohlepno
kao pred kakvim carskim sudom
polaže račun svom umu naslijepo.

Gdje li se sad razliježu one rijeke
tako poznate planine djetinjstva,
što su daljine čovjeku zaprijeke
zašto lice preteško, opet zablista.

Izvuk’o život pokrete kista
duboke na licu davnog mladića,
u boji promrzlog jesenjeg lista,
ruke se tresu kao krila ptića.

Pogled ka nebu neznanome,
tužan, i blijed lica odraz,
u venama se lomi uzvik -dome,
teška je mudrost, shvatiti poraz.

Na horizontu sjaji nade crvenilo,
čovjeka još traži njegova sreća,
možda i samo njeno mjerilo
nekom sunce, a nekome svijeća.

недеља, 20. децембар 2009.

Pejzaži

Kroz okno jednog ranog ljeta,
s granica tek naslućenih svemira
dolutaš poput zaigranog, sjajnog kometa
u hodnik od blistavog hladnog mermera,
s hiljadu pitanja o kutku ovog čudnog svijeta,
zaigrana još u bajci velikih buba i leptira,
takve se ne odriču lako svog paperja.

U baštu polomljenog, umornog cvijeća
došetaš svoje čizmice od sto milja,
prospeš izgubljeno sjeme mladog proljeća
i boje nekakvog ljekovitog bilja
iz godišnjeg doba koje nema još imena
i zapita se čovjek, baš duboko zbilja,
zar takve ne plutaju samo morima sreće
i zar samo sunce im dom od duge ne svija.

Za tvojim koracima drevni vjetri već žude,
prate te u knjige u koje se kriješ,
oko tebe razigrane hrizanteme se čude
što njihove teme i snove ne umiješ
da shvatiš, i pustiš da te zalude
ta čudna bića iz zore, te vesele lude
i kapi pijane rose van bašte što sjaje
kad na sokaku jutra besana zarude,
tvoje latice sklopljene već duge snove taje.

Odlijeću odavno ptice dalekim lukama,
granice u nama već dugo ne žive,
u krilo mlado skriće se tek pero gimnazije
i osvanuće negdje u mjesečevim rukama
taj osmijeh što tajnu ne zna da krije,
tajnu što će jednom u srž da razumije
kad vrijeme načnu boje što sive
na slikama sa starih baroknih platna,
ubranih daleko u poljima lana,
jedan konac ispreden od struka zlatna
istkaće nov pejzaž snagom tvoga dlana,
pejzaž dvora i otmenih hercovih dama
i negdje u ćošku sitan vez što se smije
tek šapat u maramicu, jednog imena
za duboko skrivene pejzaže u nama.

субота, 28. новембар 2009.

Šibice

Postoji kraj na kraj mora
čarolijom korala tkan,
gdje sunce treperi vrelu zemlju dok ljubi,
i tu postojan neprolazan sjaj,
malim, plahim očima dan
bićima s krilima što lete iznad ljudi.
Valima misli tu se kao brodić zagubi san
davno otisnut na jedrima rumenih obraza
na koje se beskraj poljubaca lako priljubi,
kad zastave seoba duša
povedu u bijeg od kiše zvijezda,
i najsvjetlije koja nosi udar poraza.

Postoji taj sjaj što vodi nevidljive seobe
kad prognaju duše zvijezde što ih rode,
i neke sobe života predugo hladne
dosanjaju ruke što znaju da lože
vatru i u njima, u doba nestvarnih zima,
i čudom doluta ona koja nosi ispod kože
dušu promrzlu koja šibice ima.

Nasmijana iza zamagljenog stakla
radosna što je grli tek nevješta rima,
i što neko još očima čuti može
riječi prećutane iznad svakog zla,
i onu trunku nade kada sreća štima
let do nebeske vatre, tek korak od tla,
a onda natrag, sudbinom brzo
do snježnih planina u ono staro krzno,
ni stopa daleko do opet novih seoba,
opet pola svijeta do Volge i Krima,
i još toliko do one koja šibice ima.

Jesen na sebe ljetne duše još privija,
šaku krupnih srca raspuca poput kestena,
zagrljaji hiljadu tek rođenih vila,
traže jedno srce što nije od stijena.
U aleji izgubljenih pjesnika
jedna vrba još se rijeci nakrivila,
bježeći od nekog čudnog u brezama sivila,
potekla bi vodom poput proljetnog vjesnika,
sred jeseni, sred Dunava kud teče možda Una,
možda do one koja šibice ima,
do sobe što biće, topline tek puna.

понедељак, 21. септембар 2009.

Žuti jastreb

Moje malo nebo, boje palog lješnika,
putevi blijedi još me vode tebi
i do velikog toplog sunca
nijanse tajne miholjskog kukuruza,
još te slikam srećno rukom
nevješto zalutalog umjetnika,
još na tebe zamiriše dim srca,
kad me vatra želja ponese da zakucam,
na vrata na koja rijetko sad se kuca,
da riječi zaboravljene mi, proste čujem,
ljepše mi od tajne pjesme muza,
da koru topola kao dijete pomilujem,
pa na grudima punim koža da popuca
kad poželim vandalski da zapucam,
u davnom ratu braće, izgubljenih ratnika.

Moj mjeseče veliki iznad malog dola,
raspeše me oblaci novoga doba,
raspeše me kao bura, krila mladog orla,
razbiše ko prozore naših toplih soba,
i čini se ipak tu me osta pola,
od svih polovica tu najljepše i najviše
da mi kristal te bosanske, čiste kiše
lice bola daleko od mene briše,
jer nema me više, nema ni pola
onog starog, sjetnog kog vuku
u luku, jorgovani i stara škola,
nova neba puna osmjeha, i snova,
kriju me sve više, pitam se da l’ su moja.

Moja kućico indijanska, u krošnji hrasta
da li ti shvataš da mene čeka salaš
pun nekih ptica panonskih močvara,
da mi srce s dunavskim vrbama sad srasta.
Kućico moja, da l’ još ti bar sanjaš,
šumsku brvnaru kraj zelena jezera,
i livadu punu trešanja prezrelih,
sanjaj za nas bar nekad, zera,
kad nas san bogova od naših snova rasta,
snjegovi bijeli kad budu te zameli,
grijaće te u ovom stihu oči pune lasta,
pogledi koji su me davno razumjeli
kad bezbrižnost djetinjstva nije bila mašta.

I ne zaboravi me, moj žuti jastrebe
kad zagrliš često moje nebo malo,
srce mi dugo u daljini bez vas zebe,
jer dosta zvijezda mojih na tvoja krila je palo,
ruke moje nisu mogle da ih domaše,
mada znam da tvoje oko nebesko, malo,
sitne stvari poput zvijezda ne plaše,
a dosta će ih još zalud, slutim pasti,
i ko zna s kim ćeš, i s kim ću ja srasti,
i ko će o nebu sve da nas laže,
koji put ka sreći je baš pravi i kraći,
al’ kad laste s juga krenu Bosni da polaze,
moje nebo, moj jastrebe žuti,
mi ćemo se pod poznatim oblacima naći.