Postoji kraj na kraj mora
čarolijom korala tkan,
gdje sunce treperi vrelu zemlju dok ljubi,
i tu postojan neprolazan sjaj,
malim, plahim očima dan
bićima s krilima što lete iznad ljudi.
Valima misli tu se kao brodić zagubi san
davno otisnut na jedrima rumenih obraza
na koje se beskraj poljubaca lako priljubi,
kad zastave seoba duša
povedu u bijeg od kiše zvijezda,
i najsvjetlije koja nosi udar poraza.
Postoji taj sjaj što vodi nevidljive seobe
kad prognaju duše zvijezde što ih rode,
i neke sobe života predugo hladne
dosanjaju ruke što znaju da lože
vatru i u njima, u doba nestvarnih zima,
i čudom doluta ona koja nosi ispod kože
dušu promrzlu koja šibice ima.
Nasmijana iza zamagljenog stakla
radosna što je grli tek nevješta rima,
i što neko još očima čuti može
riječi prećutane iznad svakog zla,
i onu trunku nade kada sreća štima
let do nebeske vatre, tek korak od tla,
a onda natrag, sudbinom brzo
do snježnih planina u ono staro krzno,
ni stopa daleko do opet novih seoba,
opet pola svijeta do Volge i Krima,
i još toliko do one koja šibice ima.
Jesen na sebe ljetne duše još privija,
šaku krupnih srca raspuca poput kestena,
zagrljaji hiljadu tek rođenih vila,
traže jedno srce što nije od stijena.
U aleji izgubljenih pjesnika
jedna vrba još se rijeci nakrivila,
bježeći od nekog čudnog u brezama sivila,
potekla bi vodom poput proljetnog vjesnika,
sred jeseni, sred Dunava kud teče možda Una,
možda do one koja šibice ima,
do sobe što biće, topline tek puna.
POSJETITE
субота, 28. новембар 2009.
понедељак, 21. септембар 2009.
Žuti jastreb
Moje malo nebo, boje palog lješnika,
putevi blijedi još me vode tebi
i do velikog toplog sunca
nijanse tajne miholjskog kukuruza,
još te slikam srećno rukom
nevješto zalutalog umjetnika,
još na tebe zamiriše dim srca,
kad me vatra želja ponese da zakucam,
na vrata na koja rijetko sad se kuca,
da riječi zaboravljene mi, proste čujem,
ljepše mi od tajne pjesme muza,
da koru topola kao dijete pomilujem,
pa na grudima punim koža da popuca
kad poželim vandalski da zapucam,
u davnom ratu braće, izgubljenih ratnika.
Moj mjeseče veliki iznad malog dola,
raspeše me oblaci novoga doba,
raspeše me kao bura, krila mladog orla,
razbiše ko prozore naših toplih soba,
i čini se ipak tu me osta pola,
od svih polovica tu najljepše i najviše
da mi kristal te bosanske, čiste kiše
lice bola daleko od mene briše,
jer nema me više, nema ni pola
onog starog, sjetnog kog vuku
u luku, jorgovani i stara škola,
nova neba puna osmjeha, i snova,
kriju me sve više, pitam se da l’ su moja.
Moja kućico indijanska, u krošnji hrasta
da li ti shvataš da mene čeka salaš
pun nekih ptica panonskih močvara,
da mi srce s dunavskim vrbama sad srasta.
Kućico moja, da l’ još ti bar sanjaš,
šumsku brvnaru kraj zelena jezera,
i livadu punu trešanja prezrelih,
sanjaj za nas bar nekad, zera,
kad nas san bogova od naših snova rasta,
snjegovi bijeli kad budu te zameli,
grijaće te u ovom stihu oči pune lasta,
pogledi koji su me davno razumjeli
kad bezbrižnost djetinjstva nije bila mašta.
I ne zaboravi me, moj žuti jastrebe
kad zagrliš često moje nebo malo,
srce mi dugo u daljini bez vas zebe,
jer dosta zvijezda mojih na tvoja krila je palo,
ruke moje nisu mogle da ih domaše,
mada znam da tvoje oko nebesko, malo,
sitne stvari poput zvijezda ne plaše,
a dosta će ih još zalud, slutim pasti,
i ko zna s kim ćeš, i s kim ću ja srasti,
i ko će o nebu sve da nas laže,
koji put ka sreći je baš pravi i kraći,
al’ kad laste s juga krenu Bosni da polaze,
moje nebo, moj jastrebe žuti,
mi ćemo se pod poznatim oblacima naći.
putevi blijedi još me vode tebi
i do velikog toplog sunca
nijanse tajne miholjskog kukuruza,
još te slikam srećno rukom
nevješto zalutalog umjetnika,
još na tebe zamiriše dim srca,
kad me vatra želja ponese da zakucam,
na vrata na koja rijetko sad se kuca,
da riječi zaboravljene mi, proste čujem,
ljepše mi od tajne pjesme muza,
da koru topola kao dijete pomilujem,
pa na grudima punim koža da popuca
kad poželim vandalski da zapucam,
u davnom ratu braće, izgubljenih ratnika.
Moj mjeseče veliki iznad malog dola,
raspeše me oblaci novoga doba,
raspeše me kao bura, krila mladog orla,
razbiše ko prozore naših toplih soba,
i čini se ipak tu me osta pola,
od svih polovica tu najljepše i najviše
da mi kristal te bosanske, čiste kiše
lice bola daleko od mene briše,
jer nema me više, nema ni pola
onog starog, sjetnog kog vuku
u luku, jorgovani i stara škola,
nova neba puna osmjeha, i snova,
kriju me sve više, pitam se da l’ su moja.
Moja kućico indijanska, u krošnji hrasta
da li ti shvataš da mene čeka salaš
pun nekih ptica panonskih močvara,
da mi srce s dunavskim vrbama sad srasta.
Kućico moja, da l’ još ti bar sanjaš,
šumsku brvnaru kraj zelena jezera,
i livadu punu trešanja prezrelih,
sanjaj za nas bar nekad, zera,
kad nas san bogova od naših snova rasta,
snjegovi bijeli kad budu te zameli,
grijaće te u ovom stihu oči pune lasta,
pogledi koji su me davno razumjeli
kad bezbrižnost djetinjstva nije bila mašta.
I ne zaboravi me, moj žuti jastrebe
kad zagrliš često moje nebo malo,
srce mi dugo u daljini bez vas zebe,
jer dosta zvijezda mojih na tvoja krila je palo,
ruke moje nisu mogle da ih domaše,
mada znam da tvoje oko nebesko, malo,
sitne stvari poput zvijezda ne plaše,
a dosta će ih još zalud, slutim pasti,
i ko zna s kim ćeš, i s kim ću ja srasti,
i ko će o nebu sve da nas laže,
koji put ka sreći je baš pravi i kraći,
al’ kad laste s juga krenu Bosni da polaze,
moje nebo, moj jastrebe žuti,
mi ćemo se pod poznatim oblacima naći.
четвртак, 27. август 2009.
Početak
U tvojoj kosi zarobljeni vali
onih tamnih izmaštanih praokeana
kad smo tek bića sa srcem postali,
kad su zvijezde solile još mora slana,
na tvojoj ruci nikao je trag cvijeća
kao na pustoj preriskoj poljani,
i skrio mapu kako smo saznali
da su dvoje jedno drugome
za daleku budućnost sasvim dovoljni.
U tvojim očima još žive topline
koje davno su stale glečere da tope,
boja koja danas tek rijetko sine
kada se ruke oko nekog sklope,
u tvom glasu još melodije bez rime
note zova, pjeva izumrlih vrsta,
znam u tebi ugašeni vulkani još dime
kad dotakneš prstom vrh mog prsta.
U tvom pokretu rijetki maniri
davno rođeni na nekom dvoru,
za tebe još bruse se lavom safiri
duboko u rogozno plavom moru,
tek sad rađaju se naši mali svemiri
u kojim naše usne će pjevati u horu.
U tebi iskon mojih kratkih života
od ponora ludila do planina mudrosti,
puzanja amebe do zvjezdanog pilota,
što je magija kosmosa uspjela da premosti,
u tvom govoru hiljadu riječi bajki ispričanih,
i ona najljepša, tako rijetka - oprosti.
onih tamnih izmaštanih praokeana
kad smo tek bića sa srcem postali,
kad su zvijezde solile još mora slana,
na tvojoj ruci nikao je trag cvijeća
kao na pustoj preriskoj poljani,
i skrio mapu kako smo saznali
da su dvoje jedno drugome
za daleku budućnost sasvim dovoljni.
U tvojim očima još žive topline
koje davno su stale glečere da tope,
boja koja danas tek rijetko sine
kada se ruke oko nekog sklope,
u tvom glasu još melodije bez rime
note zova, pjeva izumrlih vrsta,
znam u tebi ugašeni vulkani još dime
kad dotakneš prstom vrh mog prsta.
U tvom pokretu rijetki maniri
davno rođeni na nekom dvoru,
za tebe još bruse se lavom safiri
duboko u rogozno plavom moru,
tek sad rađaju se naši mali svemiri
u kojim naše usne će pjevati u horu.
U tebi iskon mojih kratkih života
od ponora ludila do planina mudrosti,
puzanja amebe do zvjezdanog pilota,
što je magija kosmosa uspjela da premosti,
u tvom govoru hiljadu riječi bajki ispričanih,
i ona najljepša, tako rijetka - oprosti.
уторак, 18. август 2009.
Podzemne rijeke
Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana
kroz mukle, neznane jame,
odnijele su neke podzemne rijeke ,
njegov zadnji pogled pun nade,
u mojim jutrima sreće, nekada svane.
Krike kiše i krvi djedovih oblaka
skrila su neba novih vremena,
i krila je tajnu dugo moja baka,
kako brazda života nije joj laka,
dok nije svela brzo, k’o žita požnjevena.
Nada mnom još treperi njihova sjena,
dva pogleda sklopljena rano, puna sjaja,
u meni još vrije neistopljena svijeća,
i sok polomljenih jorgovana tog maja,
sva njihova oteta proljeća,
jedna starost nikad s unucima dočekana.
Negdje tamo tih sivih dana,
opet je cvijeće krilo nove kosti,
stari dugovi, srca puna plama,
u duhu mog roda blijeda riječ oprosti,
tamnila je djedova vremena ta slavna,
podzemne rijeke niko još ne premosti.
Sanjao sam noću zvijezde od krvi,
i kako me liječe ruke partizana,
kako jurišam među četnicima prvi
i dolaze u krvi opet vremena slavna.
A jutra su nosila svoje tišine,
i istine kroz nezrelog djetinjstva oči,
da sam tek samo jedno srpsko ime,
što jednom će svima oprostiti moći.
Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana,
odnijele su neke podzemne rijeke.
Danas i mene neka druga nosi,
više ka nebu, nekad ka dole,
kroz svoje nosim i njegove snove,
i svakog dana po jednu suzu,
učim kako da im sve oprosti.
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana
kroz mukle, neznane jame,
odnijele su neke podzemne rijeke ,
njegov zadnji pogled pun nade,
u mojim jutrima sreće, nekada svane.
Krike kiše i krvi djedovih oblaka
skrila su neba novih vremena,
i krila je tajnu dugo moja baka,
kako brazda života nije joj laka,
dok nije svela brzo, k’o žita požnjevena.
Nada mnom još treperi njihova sjena,
dva pogleda sklopljena rano, puna sjaja,
u meni još vrije neistopljena svijeća,
i sok polomljenih jorgovana tog maja,
sva njihova oteta proljeća,
jedna starost nikad s unucima dočekana.
Negdje tamo tih sivih dana,
opet je cvijeće krilo nove kosti,
stari dugovi, srca puna plama,
u duhu mog roda blijeda riječ oprosti,
tamnila je djedova vremena ta slavna,
podzemne rijeke niko još ne premosti.
Sanjao sam noću zvijezde od krvi,
i kako me liječe ruke partizana,
kako jurišam među četnicima prvi
i dolaze u krvi opet vremena slavna.
A jutra su nosila svoje tišine,
i istine kroz nezrelog djetinjstva oči,
da sam tek samo jedno srpsko ime,
što jednom će svima oprostiti moći.
Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana,
odnijele su neke podzemne rijeke.
Danas i mene neka druga nosi,
više ka nebu, nekad ka dole,
kroz svoje nosim i njegove snove,
i svakog dana po jednu suzu,
učim kako da im sve oprosti.
Mom dedi, jednom od heroja
i žrtava 2. svjetskog rata,
koga su 1941. ubili domobrani
i ustaše i bacili u nepoznatu jamu
Пријавите се на:
Постови (Atom)