Opale su šljive

Taman je taj komad neba,
kad me sjeti to suvo cvijeće
da pogled dignem da trebam
odavno ti doći,
kad savjest zapeče,
kad nešto zapucketa
u mladoj zvjezdanoj noći.

Pitam ce gdje cvjetaš od te noći,
i da l' imenom Zorića
te zovu u toj čarobnoj šumi,
Hladna i pusta odavno je kuća
s kapijom crvenom u svom bolu,
šljivik prestario teško i zašumi,
kome da šapuće i šta da priča,
o čijem lugu, o čijem Dolu.

Čuste li to pucketanje u samoći,
ja mislio kiša o oluk kuca,
čuste li njegovo srce u nemoći,
automat kako kroz njega puca,
opale su dvije šljive te tamne noći,
opali su komadići neba,
baš onog što ne treba kažu.

Opale su šljive mlade, moj brate,
davno su prestale da budu slatke,
nije imao ko šakom da lupi,
o one velike kace,
da ih po kiši kupi.

I da l' više uopšte svrate
te blažene noći mirišljave na kom,
bar tebi tu preko sokaka,
ti si još na svom,
vječno, možda ti zavidim ponekada.

Opale su šljive, jesen neku vodu
s neba po njima sipa,
kažu kiša, dolazi zima,
ja znam da samo to nije,
Bar neka kap iz tvojih očiju lije.
Znam da za nas i za njih pitaš,
da bi kupio ih ti i trule sada,
vratio bi se čak iz Beograda...
Gledam nebo, možda i šljivika gore ima,
u mom srcu vječno jedan neobran imaš
sazreo je mnogo te noći, ispred Kvina.

mom bratu Slobi,
mjesto cvijeća na spomeniku
u Tarbučkom Dolu

Sve ste vi kao male gljive

Probuđena u tvojim očima dva cvijeta,
zasanjala su svoj san
odavno da ćeš naga tek
s nekolika traga tkanine meke,
zamirisati bulevarom mašte,
u torbicu posložiti dugu i oblake
i neki gerber mek,onaj poslije kiše
tek ako dan ne krene onako
na pobjedu tvoju da miriše..
Da se sakriješ iza ona dva tri oblaka
i one ultraljubičaste na usnama neke.

Tvoja bajka je slična drugima, moja divna
prepun je toga taj grad strani,
gdje ti baš niko ne brani,
da budeš ona svoja, da sanjaš
da se prepustiš čudima.
Da se daš , oku prosjaka i oku zidara,
usred vrelog ljeta, ma kom smeta
da mu mašta tvoje nebo popara.

Tvoje sve mede, bajke i stare lutke
neće više dovoljne nikada biti,
negdje će se kriti, sve više i opreznije.
jer ti nosiš sad svoje glatke oblutke,
kroz pejzaže gdje sunce danima snije,
gdje sama biraš svoje čarobne trenutke
u zabludi ili u zbilji.

Eh mladosti, sa šnalom u kosi,
zanosne linije na leđima golim,
kome svojom bajkom u kočiji prkosiš,
čim osim pogledom da te volim,
što da te berem i kući nosim,
jer ti si već gola u očima mojim.

Ne ti nisi kao druge žene,
bar misliš tako, bar sanjaš mene
negdje na karti života kud lutaš,
u mom oku ćeš možda da plutaš,
dok ne sletiš u neko zvjezdano pleme.

Nisi ti dostojna moga suda,
u grudima tvojim cvijet kisno je mnogo,
i znam da bih mog'o, za tebe
sve bih mog'o,
kad ne bi se tako pravila luda,
ti puštena koso s mirisom zabluda,
i tvoja barbika više vjeruje u čuda,
i ne da se rukama pijanca, silnika golje
i zna da od dobrog ima još bolje.

Ma sve ste vi kao male gljive,
svakog proljeća malo više osjetljive,
na boje sunca i miris kiša,
željne malo dodira od pliša,
i zato oprosti što će drugi te brati,
i što će nogom često na srce ti stati,
kad sjaj zamre, kad zvijezde posive,
jer ja sam taj koji će te kroz bajke zvati,
ja sam taj kog jednog dana nećeš znati.

mojim dragim drugaricama, dobrim dušama,
koje uživaju u životu, i vole kad im je
lepo, pa bio to i samo trenutak dana (-:

Plava

Više nemam onu sobu mašte
s prozorom iznad tuđih lipa,
gdje sunce zaviri tek pred sumrak
i onaj osmjeh po kom znaš me
nemam više dragocjeno ništa,
sad je korak života tako lak
kad su mi sve sobe srca prazne.

Danas slavim rođendan još jedne latice,
na jorgovanu iz tvoje bašte
i milioniti trenutak ovog planeta
otkad već znam te,
ma znaš me...
Sve samo da ti kažem hvala,
za let na krilima tvoje trepavice,
za hiljadu života što si mi dala
u jednom, stopama zime i ljeta provodala.
Ne trepći sada, čuješ
kako list pada , čuješ li
da će opet nići, čak i on se nada.
Ima na to pravo, zar ne smje,
mnogo je nada i jedno nebo plavo.

Palim još svijeće uvijek one male,
ne više na trijemu mladosti naše
u crkvi sad češće, al' ne zbog Boga,
znaš da sam još uvijek iznad toga,
da samo pravim kutak romantike,
bilo gdje, gdje ima te tišine,
da l' kraje ikone il' obične slike,
sve boje što volim sad su malo plave.

Za kog je uopšte bijela boja svijeta,
da l' za naše duše,
za svatove srećne iz tvoga sna,
za neka stara ljeta,
snjegove koji guše.
Možda za polje bijelog jorgovana,
neobrana koji čeka moje ruke,
i tvoj osmijeh, jedno zaljubljeno hvala,
nek čeka ta bijela na jedrima nove luke,
meni je dotada najdraža ta plava.

Čovjek pun želja

Neba tvoja sjaje
nad šumama moje mašte,
nad mojim srcem požnjevenim
tvoje ptice lebde,
iz kose tvoje, sunce moje raste,
i ima li negdje,do tebe
čarolije sto sjaji ljepše
u rukama mojijem.

Nek mi zvijezde noge posjeku,
i posade me oblaci u kraj
gdje proljeće ne stiže nikada,
bez tebe, nek me posade
da mi ruke listaju,
da šume moji listovi uz rijeku
čiji kamičci tebe poznaju,
jer šta je čovjek pun želja
do selo puno kerova
što na zvijezde laju.