Noćas sam izgubio svijet iz ruke
i čvrsto me stegla neka tužna tmina,
spustio sam glavu zbog ljudske muke
izgubio neko je brata i sina.
Ledenu oštricu iz gvozdenog pakla
potegli su neki na mlade ptice,
duša mi zadrhtala, al nije se makla
od dalekog škljocanja logorske žice.
Bijeg zaludno planiram sa ove planete
jer razum me drži, i iskrena ljubav,
htio bih samo u bezbrižno dijete,
još jednom da kročim u željeni zaborav.
Mjesečina smrzla pahulje na dalekom svodu,
ne plaši me mrak već mrtva tišina,
kad ljudi se ne vrate, a jednom odu,
sa sudbinom i suzom guta ih dubina.
Samoća dolazi nezvana iz mraka
kad kapci neće da se sretnu,
od umora i želje prošlost se slika
u tami na crnu tačku zagovjetnu.
Sijaju na svim krajevima svijeta hladnog
svijeće ljubavi što se tope međusobno,
slutim tu čežnju koju zrači mlado
djevojačko srce u patnji na pismo.
Smrt i ljubav haraju ovog sata,
po zadacima svojim liječe živote
od samoće i umora na svod se hvata
boja nebeska od zemne grjehote.
Noćas se rađa život iz plača,
a smrt na pragu između sreće i bola
bježi kočijama jer ljubav je jača
dok zajedno pate duša tvoja i moja.
POSJETITE
понедељак, 18. август 2008.
среда, 13. август 2008.
Začarano pismo
U nekom začaranom svijetu
gdje ne postoje usne ni prsti,
do tebe bih jahao kometu
i lovio usput leptire, da ih učim,
kako da krilima miluju tebe,
kad ih iz kuće svoje pustim.
U nekom začaranom gradu
gdje drveće leti preko ptica,
ja bih bojom mašte farbao tvoju ogradu,
i u džepiću čuvao tvoja nasmiješena lica,
da ih lopovi cvjetovi ne ukradu.
U nekom vječno začaranom trenutku,
kad se sunce izgubilo u tvojoj kosi,
kad si mi pružila svoju dušu, i ruku
i tiho šapnula, zaslužio si,
kao vila drvenom lutku,
meni život kao san poklonila si.
U nekom vagonu začaranog voza,
što mjesto motora srce ima,
ja bih se kartao sa čarobnjakom iz Oza,
u stotinu najdužih zima,
i onaj miris mimoza
kad me dotakne tvoja blizina.
U nekom začaranom pismu,
gdje slova trče po travi,
gdje N i V šutaju O po listu,
i gube se u očima plavim,
za tebe moje proljeće čuvam u kistu,
svu ljubav, i šapućem - ne zaboravi.
gdje ne postoje usne ni prsti,
do tebe bih jahao kometu
i lovio usput leptire, da ih učim,
kako da krilima miluju tebe,
kad ih iz kuće svoje pustim.
U nekom začaranom gradu
gdje drveće leti preko ptica,
ja bih bojom mašte farbao tvoju ogradu,
i u džepiću čuvao tvoja nasmiješena lica,
da ih lopovi cvjetovi ne ukradu.
U nekom vječno začaranom trenutku,
kad se sunce izgubilo u tvojoj kosi,
kad si mi pružila svoju dušu, i ruku
i tiho šapnula, zaslužio si,
kao vila drvenom lutku,
meni život kao san poklonila si.
U nekom vagonu začaranog voza,
što mjesto motora srce ima,
ja bih se kartao sa čarobnjakom iz Oza,
u stotinu najdužih zima,
i onaj miris mimoza
kad me dotakne tvoja blizina.
U nekom začaranom pismu,
gdje slova trče po travi,
gdje N i V šutaju O po listu,
i gube se u očima plavim,
za tebe moje proljeće čuvam u kistu,
svu ljubav, i šapućem - ne zaboravi.
mom začaranom proljeću
Tri tačke
Klikeri moji od porculana
mnogo je oblaka još više neba,
proteklo, svelo pokošenih trava
izgubio sam vas sve i one džepove,
pune mašte, raspusta avgustovskih dana,
žmirki, spletenih lastiša oko malih Ana,
Ljiljana, Željana, sreća je bila jednostavna
i ostala ko zna kome...
I sad se sjećam kad se klikeri slijepe
zvali smo 'slijepa', daleka ljeta ostaše,
drugari pravi, Mlađo, Mito, Rade
ko nam ukrade, te riječi naše
te dane lijepe,
krošnje topola u koje snove smo preli,
potekoše rijeke gdje nismo htjeli...
Prebiram sad maslačke one pobrane,
otkinutih glava da su bar oni
samo bez njih ostali,
bas smo ih tamanili, ej radosti dječačke
i sad mi srce nad tim malim suncima stane,
stane i pitam se ko lako stavi
na našu priču, napola tri tačke...
Sad negdje ovamo pravim svoju ogradu
da u njoj gajim ono pravo,
jedno sunce, jednu ljubav, jedno nebo plavo,
i opet mi kradu, kad se najbolje primi,
bar mrvice krune mi, da imaju zimi,
jer ne rađa to, ne rađa lako u tom gradu.
Pa pitaju ko te takvog rodio,
a ne znaju da suze najljepše vajaju dušu,
rodilo me ljeto kad sam preživio sušu.
ne znaju kako sam prije tamo cvjetao,
svaki cvijet na toj livadi ja sam bio
sad u jednu vazu čitav život stao.
A meni sad dosta i dva pedlja,
jer mjesto gdje cvjetam nije više zemlja,
na putu ka nebu, u očima jednim,
k'o Grmeč pitomim, ko Una bistrim,
letam i skupljam proljeća u krilo,
za kosom sunca, koracima hitrim
po njenom dlanu danju bih trč'o, nocu pliv'o.
E moje tAačke pune mašte,
imam vas ja i za tri Bačke,
i nek mi stave opet tri tačke,
na ovaj zivot nek dunu oluje,
u mojoj duši, ruke djedove,
ruke seljačke, izmaštaće
bolje priče i od ove,
nek uzmu mi dan i slavuje,
ostace mi noći i moje sove.
mnogo je oblaka još više neba,
proteklo, svelo pokošenih trava
izgubio sam vas sve i one džepove,
pune mašte, raspusta avgustovskih dana,
žmirki, spletenih lastiša oko malih Ana,
Ljiljana, Željana, sreća je bila jednostavna
i ostala ko zna kome...
I sad se sjećam kad se klikeri slijepe
zvali smo 'slijepa', daleka ljeta ostaše,
drugari pravi, Mlađo, Mito, Rade
ko nam ukrade, te riječi naše
te dane lijepe,
krošnje topola u koje snove smo preli,
potekoše rijeke gdje nismo htjeli...
Prebiram sad maslačke one pobrane,
otkinutih glava da su bar oni
samo bez njih ostali,
bas smo ih tamanili, ej radosti dječačke
i sad mi srce nad tim malim suncima stane,
stane i pitam se ko lako stavi
na našu priču, napola tri tačke...
Sad negdje ovamo pravim svoju ogradu
da u njoj gajim ono pravo,
jedno sunce, jednu ljubav, jedno nebo plavo,
i opet mi kradu, kad se najbolje primi,
bar mrvice krune mi, da imaju zimi,
jer ne rađa to, ne rađa lako u tom gradu.
Pa pitaju ko te takvog rodio,
a ne znaju da suze najljepše vajaju dušu,
rodilo me ljeto kad sam preživio sušu.
ne znaju kako sam prije tamo cvjetao,
svaki cvijet na toj livadi ja sam bio
sad u jednu vazu čitav život stao.
A meni sad dosta i dva pedlja,
jer mjesto gdje cvjetam nije više zemlja,
na putu ka nebu, u očima jednim,
k'o Grmeč pitomim, ko Una bistrim,
letam i skupljam proljeća u krilo,
za kosom sunca, koracima hitrim
po njenom dlanu danju bih trč'o, nocu pliv'o.
E moje tAačke pune mašte,
imam vas ja i za tri Bačke,
i nek mi stave opet tri tačke,
na ovaj zivot nek dunu oluje,
u mojoj duši, ruke djedove,
ruke seljačke, izmaštaće
bolje priče i od ove,
nek uzmu mi dan i slavuje,
ostace mi noći i moje sove.
mojim dugarima i drugaricama iz djetinjstva,
jednim bistrim očima boje Une, i
maslačcima svim kojima nisam dao da osijede,
nek mi oproste
уторак, 29. јул 2008.
Znam sve znaš
Da li znaš kroz sva vremena
da te čekam,
da lutam sam
zagrljen snovima,
ogrnut željama da pronađem tebe
u liku žene.
Da li znaš
da s mjesecom pričam,
o kosi boje sunca,
nježnoj kao lan,
što će da pokuca
na moja vrata sanjara,
i sruši mi plan
da budem tužan
do kraja svijeta.
Znam sve znaš,
jer ti si ta što zna
sve brezuljke moga sna,
strahove od dna,
i skretanja gdje ljubav ne stiže.
da te čekam,
da lutam sam
zagrljen snovima,
ogrnut željama da pronađem tebe
u liku žene.
Da li znaš
da s mjesecom pričam,
o kosi boje sunca,
nježnoj kao lan,
što će da pokuca
na moja vrata sanjara,
i sruši mi plan
da budem tužan
do kraja svijeta.
Znam sve znaš,
jer ti si ta što zna
sve brezuljke moga sna,
strahove od dna,
i skretanja gdje ljubav ne stiže.
Пријавите се на:
Постови (Atom)