Neke sasvim
obične, otrcane noći
kad su i
kiše i zvijezde bile istrošene
previše za bajke koje traju duže od ponoći,
ni slutili
nismo da smo najljepši
u toj
kratkoj podjeljenoj samoći,
očajno zagrljeni
drukčijim rukama i sudbinama,
drukčijim rukama i sudbinama,
izgubili smo
se i do jutra potonuli
goreći svako
za svojim dubinama
kao mali
kamenčići kometa u talasu okeana…
Najljepše
ulice prošle su našim rasparenim koracima,
najstvarniji
snovi iscurili
između
stvarnosti i besanih šaka,
dok smo
učili uzdisanja i plakanja
iz neke
djevojčice i nekog dječaka
izgubljenih
u nama dok smo za nebom žurili,
ostali smo
željni oblaka među oblacima
samo ćošak
neke noći kao orjentir
gdje počinje
da se sanja.
I još dugo
poslije,
između toplog
i hladnog sivila
neki osmjeh
će neku suzu
još najvećom
grubošću šapata
zvati
najmilija,
jer najveće
dubine
ne mogu da
potope najveće snove,
ne moraš da
vjeruješ
ni prošlim
grubima ni budućim divnima
al’ najveće
sudbine
moraju da se
bar jednom ponove.
Zar je na
kraju važno,
nema razlike
između grada i grada
kad se
krene,
topline
putuju i s nama i bez nas,
iza zaključanih
kapija sitnica, banalnosti
i najvažnijeg
sada,
ostaje
poneko oko vlažno
kao
naljepnica na koferu života
da se u
istim običnim, otrcanim noćima
istim
toplinama nada.
Jer čini se
da smo ovo pozlaćeno sada
između usana
i srca
primili tek
kao štafetu,
odabrani
među svim divnima,
da optrčimo
taj počasni krug
u kom se
najlakše još stižu
nevini sa krivima.
nevini sa krivima.
I sutra u
nekom novom svijetu,
kad ne bude ni želje, ni vremena
ni onog
dječaka i djevojčice u nama
koji nas
vode,
kad budemo suviše nježnosti dužni,
predaćemo
nekome
taj dug u duši,
i zrno vjere
taj dug u duši,
i zrno vjere
da sva neba
mogu biti svedena
u jednu kap
na jednoj ruži,
i kad smo, drukčije topli,
al’ jednako prazni
i puni,
naivnosti i slobode.
naivnosti i slobode.