Anđeli rastu smijehom

Miriše neko, prevrelo ljeto
sve još treperi, i mira sad nema,

kao kad neko s malenim cvijetom

se potajno nekom,  na ćošku sprema.

A sve je tek proba, tek samo proba,

maštanje uz vjetar

dok nevidljivo rasteš

iz onog u sebi najzlatnijeg doba,

iz jednog  smotuljka, prepunog mašte.

Osjećaš neko malo nebo

rumeni se vrti, tiho još začarano,

a sve što je lijepo,

još ljepše je lijepo,

kada se svemu nasmješiš, Lano.

Čuješ sad neko, daleko gnijezdo

u tebi odzvanja u tebi sanja,

zbunjene ruke pod novom zvijezdom,

kada si najdraža, kad si najmanja.

Djevojčice i ptice imaju nešto,

nešto isto što ih iznutra čuva i proganja

nešto što u njima čuči tajno,

neko čudo ljepote, upleteno od postanja.

I kad  zamirišu najnježnije suncem

i kad se zalete, divlje kroz kiše,

zatvore oči, otvore srce

i blesavo ćute, il blesavo vrište.

A usnama moraš prvo da probaš,

pa tek onda srcem da gricneš slano

i sve što je sveto,

biće više  sveto,

kada se nasmiješiš svijetu samo,

pomogni svijetu da odraste

jer svijetovi rastu smijehom, Lano.

Kada te raspu pa ponovo skupe,

kad ispočetka učiš da hodaš

i kada te najljepše, novom igračkom kupe

da sebi sebe najljepše vratiš

da sebi sebe,  osmjehom prodaš,

jer anđeli rastu samo od smijeha,

tu mudrije nema šta da se doda.

**Lani od ćiće**