Plava

Više nemam onu sobu mašte
s prozorom iznad tuđih lipa,
gdje sunce zaviri tek pred sumrak
i onaj osmjeh po kom znaš me
nemam više dragocjeno ništa,
sad je korak života tako lak
kad su mi sve sobe srca prazne.

Danas slavim rođendan još jedne latice,
na jorgovanu iz tvoje bašte
i milioniti trenutak ovog planeta
otkad već znam te,
ma znaš me...
Sve samo da ti kažem hvala,
za let na krilima tvoje trepavice,
za hiljadu života što si mi dala
u jednom, stopama zime i ljeta provodala.
Ne trepći sada, čuješ
kako list pada , čuješ li
da će opet nići, čak i on se nada.
Ima na to pravo, zar ne smje,
mnogo je nada i jedno nebo plavo.

Palim još svijeće uvijek one male,
ne više na trijemu mladosti naše
u crkvi sad češće, al' ne zbog Boga,
znaš da sam još uvijek iznad toga,
da samo pravim kutak romantike,
bilo gdje, gdje ima te tišine,
da l' kraje ikone il' obične slike,
sve boje što volim sad su malo plave.

Za kog je uopšte bijela boja svijeta,
da l' za naše duše,
za svatove srećne iz tvoga sna,
za neka stara ljeta,
snjegove koji guše.
Možda za polje bijelog jorgovana,
neobrana koji čeka moje ruke,
i tvoj osmijeh, jedno zaljubljeno hvala,
nek čeka ta bijela na jedrima nove luke,
meni je dotada najdraža ta plava.