петак, 6. децембар 2013.

Iskrenost

Ne idem više na pjesničke večeri,
tamo više nema pjesnika
koji su dovoljno hrabri
da ne traže da ih neko razumije
neke očajne, uplašene nježne duše
kao cvjeće s muzejskih slika
trude se da ih neko primjeti, čuje,
tamo više nema pjesnika.

A ja sam previše svoje hrabrosti
potrošio, jer se nisam plašio
da herojski razumijem
tuđe strahove,
i da svojim snovima
najveće tuge plašim i zbunjujem,
praveći od njih nasmijanu djecu i krovove
koji su od sreće letjeli.

Razbivši zube zadnjim
od poezije pjanim,
svilenim tugama
zaslužio sam za svaki rođendan
po jedno proljeće .snažnije,
smušeno od sreće što je moje,
a u jesen bi se rastajali onako dugo,
zagrljeni drugarski,
glumeći da je sve drugo važnije,
tražeći malo razuma da preživimo san.

Nema više pjesnika koji prodaju ljubav
u parkovima, na ćoškovima mašte,
a zauzvrat da ništa ne traže,
ako im bar poljupcima ne plate,
ne odazivaju se ni na svoje ime
al' ako se laže,
nek se bar iskreno laže,
za nekog ko razumije, ko me predosjeća
u meni izgorila proljeća
na uzbunu istine dime.

Dok su se neba polovila
u našim očima
ostavljajući prolaz do jednostavnosti
žmirili smo na jedno oko
i zbog straha i radosti,
pravdajući laži budućih  majki i očeva
napravili ovaj komplikovani svijet.

Grmljavine naših srca
su se udavile čelikom
kojim smo armirali svoje male snove
za zemlju,
sanjajući da budemo nešto veliko,
udvoje,
potcjenivši mogućnost zagrljaja
i njegovu želju,
prestigli smo svoje duše daleko.

Bez ćutanja i lutanja dušama
nekad smo umjeli u rimi i duetu
Oprosti,
na iskrenosti,
to je jedina poezija
koju razumijem na ovom svijetu.



среда, 25. септембар 2013.

Daleko od sebe

U daljinu bi svako
od sebe daleko,
da bude nečiji da bude neko,
čežnjivo nježno, sanjivo lako
za šenulim lastama i rodama,
u daljinu bi svako
da bude borac tek tako
tuđim slobodama,
jer one svoje, previše bole
i ove ruke što lete,
i ove ruke što mole
žedne dugo na istim vodama.

A ne kreće se dok nemaš kuda,
a kada imaš
trebaš čuda,
da stigneš tamo
gdje se najbolje znamo,
između dva oka, topla duboka,
jednako luda
da vjeruju jedno drugom, odavno

tamo gdje smo od snova 
uprljani strahom
prestali da sanjamo u dvoje,
tamo gdje se tajno znalo

čija si suza skrivena mrakom
i zašto se žele iste boje.

A ne želi se nikad isto,
i kad imamo iste bijele želje
one da se isto leti i grli,
da se dijeli ono najbjelje
da se bude nečiji prvi
trenutak sna što se najduže pamti,
da te u tuđem oku, tvoj nemir svrbi,
kad se drukčije želi, a isto pati
kad učiš da sanjaš

od poljupca što budi.

I nikad se isto ne diše,
i kad se uzdiše 

ispod iste kiše
pa na tuđim nadlanicama
zaboraviš nježnost
pa se svađa ko voli više
pa se protegne do neba
i bude most,
do nečijih zvijezda, baš gdje treba,
pa se umori, odjednom malo više,
jer stvarno se nikad isto ne diše.

I ne boli nas nikad isto

niti je ikad isto boljelo
ni naša sreća, ni tuđa tuga
i kad nam je sve isto bilo blisko
i kad nas je ista grizla tišina sjevera
i gorilo isto sunce juga,
možda jednom
kad se do suza iskreno voljelo,
i samo sljepilom srce slijedilo,
a vrijedilo
do duše sreću ogoljelo,
pa boljelo, divno boljelo.


Pa šta se onda ima isto,
u ovim očima željnim drukčijeg svijeta
u ovim rukama željnim drukčijeg leta
kad ti zagrljaj
da najviše grliš smeta,
kad ti srce
da najviše voliš smeta
imamo nešto isto samo
ovo malo plačljivo vrijeme,
rođeno iz mahanja dlana
i nečije dolutale sjene
vrijeme od kog možemo napraviti čuda,
istu tebe i istog mene
ako se krene ruku pod ruku,
daleko od sebe, isto daleko,
daleko nekuda.

субота, 10. август 2013.

Umjesto razglednice iz Lisabona



 
Sakrijem se negdje ispod šest mostova
u plavim očima galebova Porta
sakrijem se od života,
preko čitave Evrope
tu gdje je veliki Ajfel razapeo preko vode
dugačke formule leta i vjetra,
sakrijem se u djetinjstvo opet
da ne brinem kad te sanjam.


Sakrijem pogled u školjci na obali okeana,
sakrijem ime u kamenu kvarca
na Trgu Lisabona,
sakrijem se da zaboravim
da ti se vraćam,
poput umornog Petra Pana
sakrijem u džepove ruke plave od čežnje,
od pregaženog neba, od izduženosti
do zagrljaja koji me veže,
sakrijem se od tvoga dlana,
od strašne nježnosti kojom noću plašiš zvijezde.

Sakrijem se u neko parisko veče
među umišljene slikare Notrdama,
i lutam, lutam
glumeći da mi je lutanje preče
od bunila misli, gdje si, šta li sanjaš
na istim snenim prugama
tamo gdje se nekom sve moglo reći,
sve što se žudi i što se ne zna
sa pet prstiju samo
beskrajno iskreno do suza, do zvijezda,
kada i same suze poput novčića u fontani želja,
vjeruju budućoj sreći.

Sakrijem se u tajnu nježnosti moldavskih kiša
od sunca na tvojim obrazima
sakrijem se da ne razmišljam
o avionima bez krila, vozovima bez šina
o danima kad ćemo sve zaboravljati,
kome smo to negdje najviše trebali
čiji sam to bio ja, i čija ti
ispod nekih prastarih lipa
kome smo to najljepše tepali,
velikoj mašti il velikoj budućnosti.

Sakrijem se u pjesmi sa dva topla, tiha lika
koja ne znači ništa
sakrijem se jer se plašim
što smo se tako prelako našli,
od svih izgubljenih selica ptica
sakrijem se da ne vidim
tvoje velike oči, pune smisla,
da ne vidim svoje sljepilo
između moje zbunjenosti i tvojih trepavica
toplih od mašte,
da ne osjećam kako me vazduh zalijepio
za leptire zlatne
na haljini tvojoj ljepljivoj od ljeta
od nježnog šaputanja, od mokrih očiju
punih neba.

Sakrijem se malo ispod tri mosta
preko Dunava
malo u žicama tamburaša Banata,
pomalo nostalgično za daljinama,
pomalo nespretno plačno
zbog nečeg divnog,a umornog u nama
zastanem
kod Vardinskog sata
pomislim da je skrivanja dosta,
pa opet sakrijem se
samo iza svojih zamišljenih šaka
jer pomalo, tek potajno shvatam
da je samo ljubav dovoljno jaka
da od velike barabe, muškarca
opet napravi nježnog, plašljivog dječaka.

I onda, onda,
stanem pred tebe
i sakrijem se samo ovim rukama golim
sakrijem obraze crvene od stida
jer ljepše i hrabrije ne umijem
da ti pokažem koliko volim
tu tajnu koja spaja rubove našeg zaljubljenog vida
snagom i ludošću kojom najveće komete
napuštaju svoje putanje grleći novi svemir.

Prelistala je moje tajne kao Malog Princa,
za jedno popodne
između palih zvijezda i tek poletjelih ptica
treperila je kao drthtava krila željna slobode,
kao mala tišina koja počinje velike stvari,
kao uplašen osmjeh nakon prvog poljupca.
 

четвртак, 8. август 2013.

Instead of postcard from Lisbon

I hide myself somewhere under six bridges
into the blue eyes of Porto seagulls
I hide me from a life
across a whole Europe
where is a great Eiffel stretched, across the river,
long formulas of the wind and flight
I hid me in my childhood again
not to worry when I'm dreaming about you.
 
I hide my look in the clam of the ocean,
I hide my name in quartz stone
on the Square Lisbon
I hid myself to forget who am I
That I'll be back,
flying like a Peter Pan
I hide in the pockets my hands
blue from a longing,
from footwarn sky, from elongated
for an embrace which binds me,
I hid myself from your palm,
from the terrible tenderness with which
you fear the stars.
 
I hid me in some Parisian evening
among conceited painters on Notre Dame,
and I roam, roam
pretending that wandering
is more important to me
than delirium of thoughts,
where you are, what do you dream
walking on the same dreamy stripes
where we could say everything
to someone our,
everything what we crave
and what we don’t know
to say just by the five fingers
infinitely sincerely until tears, until stars
when the tears as the coins
in a fountain of desire
believe in future happiness.
 
 
I hide me in a secret tenderness of Moldavian rains
I hide me from the Sun on your cheeks
I hide me not to think
about the airplanes without wings,
about the trains without rails,
about the days when we will all forget,
for who we were most wanted somewhere
whose I had been, and whose you were
under some ancient limes
to whom we the most beautiful babbled
was it
to great imagination or to great future?
 
I hide me in a fear
of runaway does,
faraway in some ancient Romanian forest
I hid me because we are so close
to the secret of unselfish, insane love
almost same between Romeo and Juliet,
hidden on the place
where the light own star first met
and I dream where the happiest star goes,
dreaming then night when the all trains stopped
to let the time to pass by,
from mine to your eye.
 
I hide myself in a poem
with two gentle, quiet figures
poem which doesn’t mean anything
without childish smile
I hid me because of feared luck
cause we have too easily found each other
of the all lost migratory birds
I hide me to not see
your big eyes full of meaning
to not see my blindness
between my confusion and your eyelashes
warm of the imagination,
to not feel that I am glued by the air
on the gold butterflies
of your sticky dress of summer
from the gentle whispers, from the wet eyes
full of summer’s sky.
 
I hid me in the little house of cricket
in the green grass of August,  
when the most beautiful stars
are falling in baby’s eyes wet,
I hide me cause I fear
that your parents didn’t wish you strongly
same as I have wished you,
until this year when you are born
in my eyes,
I hide me, cause I fear
of my fear own
when I see these ancient manners
in your fingers which are touching
my face,
in a way which I saw just at movie stars
in Cinema, in a way
as  they’re searching on me,
some secret of two of us.
 
I hide me a little bit under three bridges
over the Danube
little bit in some wires
of Banat tambourines
a little bit awkwardly in a distance
a little bit tearfully
for something divine, but tired in us,
I stop nearby Vardin’s clock
and I think
It s enough of hiding,
But again I hide me
only behind my conceived hands
because a little bit, secretly I understand
it's just a love is strong enough
that from vagabond and adult man,
make a gentle, timid kid again.
 
And then,
I hide me in front of you
only behind my bare hands
I hid cheeks red from embarrassment
cause more beautiful and more courageous
I do not know how
to show you how really much I love
this secret
which connects the edges of our look
by power and madness
of biggest comets
which leave own paths hugging the new space.
 
She flipped my secrets as the Little Prince book,
In one afternoon
between the falling stars and lilt birds
she was flickering as shaky wings wanted of freedom,
As a small silence which starts a big things
as a frightened smile after the first kiss.
 
dedicat R. Birgaoanu

(I wanted to be delicate poppy flower
Shake my love petals over your soul,
I wanted t be a bird with feathers of tears,
the voice of love, missed flight
I wanted  to be a love as never was ...  I wanted...
But neither mac nor bird, nor dream
I'm just a man with the soul of man)

 

субота, 6. јул 2013.

Na putu do Parnasa - Slaviša Pavlović


Pesnik se ne postaje, pesnik se rađa. On je sposoban da vidi nevidljivo, oseti neosetljivo, primeti neprimetno, zamisli nestvarno i naposletku ga pretvori u stvarnost.  Pesnik nikada ne može biti u potpunosti shvaćen;  on ne vidi danas ili sutra; njemu se to čini stranim, čudnim, iako su za pesnike čuda retka. On ne gleda ni na budućnost kao drugi ljudi, već poput Tvorca, sve posmatra kroz prizmu večnosti, vezujući celokupnu istoriju čovečansta u jedan jedini trenutak.

Pesnik - to je glasnik budućnosti i donosilac objašnjenja iz prošlosti. Njemu je interval vremena stran; on broji osećanja, traga za novim, nesebično se trudi da poezijom predstavi stvarnost onakvom kakva je, ne kako je drugi vide. Ta je stvarnost ispunjena osećanjima, snagom, radošću, pokličima pobede ili neretko tugom. Ali, kod njega ni tuga nije obična ili krajnja. Odista, samo je pesnik sposoban da tugu pretvori u slavu.

Govoreći o pesniku govorio sam o Nenadu Zoriću i njegovoj poeziji.

On je sposoban da sva osećanja iz vremena, budućeg i prošlog, sažme u jedan jedini trenutak; on ih ne predstavlja obično, jer on sam nije običan, on ne traži u njima uzroke, nego gleda kako da ih uzdigne kao vrednosti koje će, pre ili kasnije, postati univerzalne. Zorić zaista pozajmljuje od zvezda; njegova poezija teži uzvišenom, traži objašnjenja, nikako razloge, kao što pesnik na svom putu do Parnasa ne gleda na prepreke, nego na vrhove, od kojih mu ništa ne može odvući pažnju.

„Pozajmljeno od zvijezda“ ne predstavlja samo zbirku pesama, već nagoveštava da veliki srpski pesnici dobijaju dostojnog naslednika, vrednog pažnje i mesta u Domu poezije.

уторак, 2. јул 2013.

O lepoti i poukama- Ana Savić o rukopisu "Pozajmljeno od zvijezda"

Kroz doslednost stiha, naslutih refrene polja lavande u uzglavlju prolećne igre, miris pšeničnog zlata domaćeg hleba, sretoh sudbinu Penelope, avanturu Petra Pana i mapu epske ličnosti.
Zanimljivost je u traganju za tajnom utiska bez senzacije, prirodnim redom čistih motiva. Pleni inicijativa za dominantnošću stava o bezuslovnom razumevanju esencije postojanja usled metaforičkog nadmudrivanja nerešenih rezultata, jer pesnikova svrha je voleti bez ostatka.

„Jer umjeti da prepoznaš
ono što nisi tražio,
i umjeti da ne odabereš
ono što nisi birao
to je već početak novoga svijeta
u kome sebe nikad nisi zaista porazio,
jer najveća hrabrost,
ustvari nije probati sve,
već odabrati jednom iskreno
sve ono za šta bi umirao.“

Nenadovi stihovi su retka prilika opisa romantičnih nagoveštaja u kojima učestvujemo diveći se imperativu stvaranja iz ugla snova dečaka i principa viteza.
Vrlinom prioriteta, tumači i podstiče lepotu umeća čuvanja onih koje volimo.

„Pogledaj neke svoje
najdraže ruke često,
zagledaj se dugo i duboko,
da vidiš čime to neko
za tebe pravi u svijetu ljepše,
šarenije mjesto.“

U stilu renesansne smernosti, poređane su pesme poput svetionika u nametnutim formulama življenja, a stege prekih zakonitosti, pesnik potire jednostavnošću i jasnoćom težnje - osnov za alhemiju je sagledati život u lepoti. Na taj način doseže prijemčivost sanjanog doba srodnih senzibiliteta, hrabreći budućnost istinskih vrednosti.

понедељак, 1. јул 2013.

Romania spune cel mai frumos DA


 
Rochii albastre zbor fluturând,
în jos nesfâr
şit Bulevardul lui Karl Întâi
ascunde femei
cu ochii de păsări de apă,
ei zbor ca părţi de cer
ei călătoresc ca contururi albastre
de scrisori oficiale
care ascund scrisori de dragoste.
După câteva galaxii muribunde
după câteva Războaie Mondiale importante
după mii de marile naţiuni
care au murit şi a supraviețuit într-un miez de noi
noi ne-am oprit la acelaşi cuvânt,
între primul sărut şi senzaţie de sărut
oprindu-se la aceeaşi primăvara,
oprindu-se la acelaşi râu.
Prima dată în viaţă noi am dorit
cel mai frumos împreună în această lume
prin prima atingere
timidă ca de copil
ascunzând în mâini feţele înroşite,
pentru a supraveţui împreună într-o copilărie fericită.

Mă uit cum cerul se duce în jos
Cu mâini de ploi de toamnă
Ţinând în mâini
pe ultimii îngeri
care au încredere în oamenii
cel puţin în iarna asta.
Sunt sigur că Prevert a scris acest verset
Cu gândul la oraşul dat
"Soarelui bun al lui Dumnezeu nu-i pasă de noi,
Acesta rămâne în cartierele bogate
Aicea mori de tăt,
de căldură sau de iarnă,
Sau te îngheţi, sau te sufoci,
Aici nu-i aer,
Dacă, te opreşti să mă săruţi."
Iluminat şi iradiat de luminile Parisului,
Sunt sigur că el a văzut drept această ţară,
bucată rătăcită de taigaua Rusească
unde cele mai frumoase basme sunt vorbite încă
cu degetele reci şi inimi fierbinte
pentru că ei sincer cred în ele
până nu se sufocă imaginaţia,
până la sfârşit.

 
Oh,cat de teribil a fost comunismul,
imagineaza-ti cati copii si cate zambete minunate
s-au nascut datorita crudului Ceausescu
care a interzis ca raurile vietii
sa fie oprite de cineva la sursa,
astazi numele a mii de imbratisari
nu ar merge pe Danubius si pe Marea Neagra,
aceasta lume ar fi mai saraca
pentru o constelatie pierduta a iubirii
și nu a-si avea nimic de îmbrățișat
cu siguranță în această zi
si sa spun:Ridicati-va pe varfuri
Veti fi mai mari de cat Stefan cel Mare,
acest mare domnitor moldovean
in fata căruia turci si ungurii au tremurat
la podurile tăcerii unde străjerii se ascund,
si nu ai avea o mulțime
de acești frați și surori minunate,
si nu ai putea spune:
Cel mai tânăr este prietenul meu.

Intr-o zi vom creste,
Si tu si eu
Nu ne grabim,
Odata ce ochii nostri se micsoreaza
cand se opresc din a creste din frica si minuni
in acest colt al destinului
unde nimic nu este sigur,
nimic,pana cand il imbratisezi ferm cu mainile tale
si il strangi langa tine
nu sunt sigur ca aceste maini sunt ale mele
in aceasta viata,
nici ca limba pe care o vorbesc
nici gandurile pe care le gandesc,
imagineaza-ti cum e frumoasa nesiguranta,
imagineaza-ti ca noi nu vom vorbi niciodata aceeasi limba,
dar se pare ca ne intelegem cel mai bine
unul pe altul acum,
intre acesti patru ochi nerezonabili
in aceasta eternitate scurta
se pare ca am ravasit
niste sfori de-ale profetilor
care au spus ca in acest mileniu
ne traim pentru ultima oara vietile pe aceasta planeta
care nu va deveni niciodata o stea.

 
Doamne,cum acei batrani intelepti si senili
erau naivi si egoisti
captivi in solitudinea lor,profeti
in dorinte curatate,in patimi infranate,
lumea aceasta merita sa devina o stea,
pe care nic io imbratisare sau sarut
sa fie intrerupte in propria poveste
din oboseli teribile,cautari infricosatoare,
la inceputul nasterii stelelor
si la inceputul iubirii.
Nimeni sa nu indrazneasca sa spuna NU.
Poti auzi cum cei mai frumosi dintre noi,
noi vagabonzii,mincinosii si iubitii
din soare pana in noroi
pentru noi tiganii in inima
intunericul neincrederii
Romania spune cel mai frumos DA
Da iubirii,da visului pana cand te stingi.

Deasupra sicriului din cristal,
a preasfintei Parascheva
în biserica mică și galbenă de pe deal,
Am realizat cât e de sacră viața
a mia oară în lumea aceasta, încă sfântă
printre toate aceste podoabe și cruci din lemn,
suflete îngenuncheate și vise moarte,
care sunt dornice de iertare și fericire,
am văzut sfinții asemeni vii
cu bucle negre și albastre,
cu ochi asemănători unor femei bătrâne, care zâmbesc
și a copiilor ce plâng,
ei au dispărut(s-au stins) în durere,
o forță de o transparență necunoscută
în curcubeul prea rar al vieții,
și slăbiciunii, slăbiciunii excesive
pe care ei nu le pot vedea în ochii urmașilor săi
toată credința și speranța jurată
întinse între mâinile lor, care se roagă,
o suta de ani înainte
ca cineva să aprindă candelele
la mormântul lor,
- mi-am dat seama care e enigma eternității
despărțirea si iertarea,
că, în fiecare din noi se ascunde un sfânt,
dați acestei lumi pentru un test scurt.

În nisipul roșu
a unei grădini botanice vechi,
în mijlocul ei
îmbrățișat de sute de flori
și de petalele lor
Mihai Eminescu din piatră
poetul florilor și stelelor
inima acestei țări, acestui oraș
cel mai mare geniu cu o singură carte
care ar fi capabil să înțeleagă
acum, chiar și cu un crier de piatră
mai ușor și mai rapid decât ceilalți
la frontiera imaginației,
că teii uscați
iubesc și mai frumos și mai grijuliu acum
decât mâinile omului
care se înclină și citesc poezii de dragoste,
care doresc să spună "Nu" la tot ce e frumos,
însa România pentru toți ei
atât de frumos șoptește "Da".

La principala gară feroviară "Gara mare"
taximetriștii conduc în cizme de cowboy
și purtând mustață gen Lenin își deschid sufletul,
într-o italiană-engleză perfectă
- Auziți vânturile care suflă,
Toate lucrurile acestea rele sunt lăsate de Rusia aceasta
Ei încă mai respiră prin gâturile noastre,
ei ne văd visurile,
și voi vedeți toți câinii ăștia,
prietena mea, actrița Greta Garbo,
ne-a interzis să-i ucidem pe ei toți
Acum orașul este plin de ei,
sunt mai mulți ca păsările.
Și sincer
mai jos de calea ferată, mai jos de bulevarduri
ochii umezi ai câinilor rătăciți se rotesc în jurul
și în spatele lor,
ca și gândurile mele
-Dragul meu prieten,
Greta nu te-a lăsat să-ți omori sufletul,
cel puțin pentru o vreme, pentru câțiva ani,
înainte ca toți voi să purtați cizme de cowboy,
și să radeți mustața dată, care este un obicei urât
ultimele semne de viață a cowboy-lor și a cavalerilor
în viața aceasta, atât de firavă și blândă.

Pentru că orașul are nevoie să apară
exact așa
cași cum nu și-a pierdut încă jumătate din sufletul său,
exact așa
ca ultimul romantic Orient Express,
care a fost condus spre vest
urmărind soarele
dar nu știe cum să meargă mai repede
decât caii de curse,
Să ne scuipe împreună
la est și de la vest
pentru ca suntem prea mici pentru ceva prea mare,
cu excepția faptului că avem cel mai frumos vis
și cele mai minunate împrejurimi
deoarece doar țara voastră,
România, va spune întotdeauna
cel mai frumos Da.

Și vântul SubCarpaților se răsucește
ca cel mai blând cântec de dragoste
prin intermediul a două acorduri simple ieftine
prin ramurile uscate, duioase al lime-ului,
și drumurile planurilor noastre se amestecă,
planurile de a cumpara cel puțin această eternitate
în câteva zile,
pentru un pumn de vise mărunţite
descoperite
în labirinturile de boală nedescoperită
secrete modernizate ale tunelurilor de dragoste
în cazul în care doar ochii noștri s-au aprins,
pentru tine și pentru mine
doua comete au sprintat mai repede
între palmele noastre in apropiere de Pământ,
și le-au transformat într-o zi cu soare
în două de ani-lumină
și o pereche de nopți luminate,
pentru că ne-am născut mai mult
decât o singură atingere a visului
de a călători mai departe decât dorința
unui singur cer deasupra noastră.

Sunt sigur că vânzătorii de trandafiri
mă vor tine-ma minte mai mult decat ai face tu,
deoarece prinderea de mână prea puțin mi-o amintesc încă
decât mâna oferită
și știi ce,
lasă pe altcineva să cumpere mănuși
pentru această iarnă și acele
eterne mâini reci,
De la mine e de ajuns
care am păstrat și hrănite două suflete înghețate
prin zile de iarnă
în acei ochi părăsiți.

În dimineața plecării mele,
din zăpadă unui basm enorm va apărea
în vastitatea ochilor,
și visele noastre și nevoile noastre
vor deveni magie din indiferență
și tăcere,
după un cântec de leagăn căntat în somn unui copil,
și nebunia adâncimilor nesfârșite de sete
pentru noi minuni și libertăți,
și nimeni nu va crede că ai fi putut spune nu
cu acele buze de stele obosite,
în noaptea, în care totul cu nume si ochi
au spus cel mai frumos - Da.

Ia-o respirație profundă
și transferă cel puțin un nor unic
când merg în spatele macaralei din Banat,
și am pus degetul pe pată
în cazul în care două națiuni diferite s-au întâlnit prima dată,
ca două corpuri cosmice identice,
și încercați să nu înțelegi totul,
rămâneți aceeași până la sfârșit,
fără cuvinte mari și lacrimi,
România, care spune cele mai frumoase - Da.

Post scriptum:

Și din depărtare,
atunci când Iarna începe din nou să se întrevadă
prin ochii Primăvarii
și păsările încep să învețe din nou să zboare,
va veti aminti si vă voi spune:
"Ce mă fac eu fără tine"



(original version in Serbian)
http://gdje-zimuju-leptiri.blogspot.com/2012/12/rumunija-najljepse-kaze-da.html

Translation from English to Romanian :
Bogdana Blaga, Irina Cojuhari, Natalia Garnautanu, George Ursan, Anatol Iavorschi

недеља, 12. мај 2013.

Someone’s all



To overtake a God, on toes of own curiosity,
by the kisses touch the light and its peaks.
From love to disease, wander
For the secrets in a flowers, in a dreams,
Among the people
Everything to lose, everyone to kiss,
And at the end just to be, someone's all,
In the eyes, in the hope, in the fall
to the chest.

Then forget, often forget
As a senile, old teacher
Those days and soles full of dreams.
Through which we
just as eagerly, were rushing to a life,
Bearing that soft touch of only lips,
In madness in fear, we were closing our eyes.


In the palm of the hands,
Where our same old secrets flame,
On the cheeks where the new gentle, discoveries blaze,
Here, the strange eternity emerge inside us,
The divine truth given by the heart.
Then the most wonderful ones understand wonderfully us,
And we remember just those who remember us.

All our paths to the stars,
From the shy childhood fairy-tale,
Walk hand in hand,
And when we want, and when we fearfully don’t want,
My tin soldiers,
Your little shoes of the porcelain princesses,
Love the same roads, dream the same liberty,
And that’s why we travel,
and that’s why we meet.

Come on, give me your hands,
Then let’s just fly
through those beautiful dark harbors,
As an echo of hundreds stars from afar.
Allow the grass to be in love, and let the sky
to be a wise and quiet, and divine blue,
But make it wait for us.
And let me ask this, wonderfully and clumsy,
as a crumb of the Sun, a crumb of a hot bread,
In the eyes of starving homeless,
Really do you see? Here I am.
I will not let them
to teach you how to cry,
Not even from the pictures that appear sad.

Come over here with these hands
Let's embrace in hug like two plain drinkers,
Let's kiss clumsy and curse this hapiness
which entire youth late,
I know the kisses cannot fix
All those places where souls were cracked
but your embrace saved my soul
from old age sad.

dedicat R. Birgaoanu


translation Serbian to English : Slobodan Birgermajer, Nenad Z.

понедељак, 6. мај 2013.

Nečije sve

Prestići Boga na prstima svoje radoznalosti,
poljupcem dotaći svjetlost i njene vrhove,
od ljubavi do bolesti
skitati za tajnama u cvjetovima, u snovima
između ljudi
sve gubiti, sve poljubiti
na kraju samo biti, nečije sve
u oku, u nadanju, u padanju na grudi.

Pa onda zaboraviti, često zaboraviti
kao senilni, dobri učitelj
one dane i tabane prepune sna
s kojim smo jednako željno ka životu žurili,
noseći taj dodir mekote jedinih usana
zbog kojih smo od sreće jedino žmurili.

U dlanovima,
gdje nam gore iste stare tajne,
na obrazima gdje nova nježna, otkrića plamte,
tu neka vječnost u nama počinje da traje
neka istina koja se srcem daje,
pa te najdivniji najdivnije shvate,
pa se pamte samo oni što te pamte.

Svi naši puteljci do zvijezda
iz iste bajke djetinjstva stidljivo
se pod ruku vode
i kad hoćemo, i kad plašljivo nećemo,
moji olovni vojnici,
tvoje cipelice purculanskih princeza
iste puteve, iste vole slobode,
i zato putujemo, i samo zato se srećemo.


Daj 'vamo te ruke,
pa da samo letimo
kroz te najljepše mračne luke,
kao odjek svjetlosti stotinu zvijezda izdaleka,
a trava nek bude zaljubljena, a nebo
nek bude mudro, i ćutljivo, i božanski plavo
al’ na nas nek čeka,
pa da te pitam ovako divno, trapavo
kao mrvu sunca, mrvu tople pogače
u očima gladnog beskućnika,
vidiš li stvarno, tu sam,
i ne dam da te uče kako se plače,
ni sa tužnih slika.

Daj 'vamo te ruke,
da se samo ko obični pijanci grlimo
i trapavo ljubimo,
i psujemo ovu sreću
što je čitavu mladost kasnila,
poljupcima znam popraviti neću,
sva mjesta gdje su nam duše napukle
al' ti si moju zagrljajem,
tužne starosti spasila.



Dragoj g. Birgaoanu

четвртак, 14. март 2013.

NA SJAJNOM OZVEZDANOM TRAGU - Nad rukopisom pesničkim Nenada Zorića


NA SJAJNOM OZVEZDANOM TRAGU
-         Nad rukopisom pesničkim Nenada Zorića –

     Odavno nisam imao prilike da mi neko od pesnika ponudi na čitanje i moguću recenziju  knjigu poema, jer u vremenu brzog življenja, elektronske komunikacije, sms dogovaranja, i pisma su, skoro, prestala da se pišu a kako ne bi poeme.Ali uvek ima i uvek će biti onih koji u lirskim poemama pronalaze način svoga poetskog iskaza.Takav je pesnik Nenad Zorić.
     U  prvoj svojoj knjizi pesama( „Gdje zimuju leptiri“,Književna omladina Srbije,2011.) već se iskazao kao liričar visokog sjaja , pesnik koji gradi narativnu lirsku građevinu od stihova, najvećma o ljubavi i o samoći i neprepoznavanju u veku bez romantike. A nije da romantike nema, već nema onih koji se u romantici nalaze kao u svom prirodnom okružju. U nisci lepih, nežnih i biranim jezikom ispisanih poema, u prvoj knjizi ima i pesama u klasičnoj formi, sa modernim i originalnim rimovanjem, tek toliko da se vidi da naš pesnik ume i na drugi način da saopšti svoju pesmu. U sledećoj, rukopisnoj knjizi, naslovljenoj poetičnim i mekim naslovom : „Pozajmljeno od zvijezda“, poeme su u nadmoćnoj prevazi.Da nije jedne pesme moglo bi se reći da se radi o knjizi lirskih poema.U njima je sačuvano opevano reminiscentno vreme iza očiju pesnikovih, vreme minulo i tek minulo i vreme svakodnevnice, opisano verno, pričom u stihovima, sa arhitektonikom poeme koja se kreščendu raduje na kraju.
     U ovoj knjizi je svedočanstvo o pesničkom promatranju sveta u sebi i oko sebe, o tugi, čežnji, nadanju, stradanju, patnji, veri, neposustajanju, nesnu i negovanju izvorišta reči kao mogućeg stepeništa koje vodi ka spasu i nalaženju smisla življenja i pevanja. U poemama je prepoznatljiv i nimalo skrivan pesnički uticaj majstora poema Miroslava Antića, a u jednoj poemi i pisca ovih redaka zapamćenog po jednoj davnoj poemi, taj uticaj je blagotvoran i plodotvoran, možda najprisutniji u poređenju poeme o Bosni sa poemom Miroslava Antića „ Vojvodina“, više nego što se zvuk može osloniti na Antićevo „ Roždestvo tvoje“ ili „ Koncert za 1001 bubanj“.
        Kao što naizgled lagano a brzo u stvari moćni Dunav, često spominjan, otiče i protiče, tako i emocije stopljene u ove poeme lako se daju prepoznati kao sopstveno osećanje vremena i proticanja života. Čitalac će se kao i čitateljka prepoznati u ovim lepim pesničkim pričama koje plene jednostavnošću , širinom iskaza a bez ponavljanja, nekom ugrađenom dobrotom ,  plemenitošću, u stihove onoga koji ih tvori i poklanja, često i s napomenom kome, onima koji su poeziju zaslužili, i kao lek, i kao odmorište duha, i kao potporu.
         Preporučujem s radošću otkrivanja dobrog pesnika ovu knjigu mogućem izdavaču.
  Novi Sad, na Antićev rođendan,14. Marta 2013.                     Pero ZUBAC